Naslovna vijestPraktična Lola

Zašto je dobro da pogriješiš

Jedan veliki dio svog odraslog života sam provela vodeći računa o tome da ne pogriješim.

Redakcija

Izvor: Jelena Megi Marković - smartchange.me

Foto: Jelena Megi Marković

Daleko od toga da sam bila bezgrešna, naravno, ali od pomisli na to da ću negdje nešto pogriješiti mi se grčilo u stomaku. Ovo se odnosilo na čitav niz stvari, od svakodnevnih sitnica (šta da naručim u restoranu, jesam li odabrala dobar rođendanski poklon za drugaricu, da li sam se javila na ispravan način, da li sam dobro odgovorila) do krupnih i važnih stvari.

O strahu od greške imam da kažem nekoliko stvari.

Prvo, to što se plašiš da ćeš pogriješiti ne znači da nećeš pogriješiti. Ove dvije stvari, naučila sam, uglavnom nisu u vezi. Živiš malo opreznije, možda zbog visokog stepena koncentracije ne praviš neke sitne greške u poslu ili u kući, ali greška ti se mora desiti. To što se plašiš te nije sačuvalo.

Drugo, strah od greške je odgovoran za jako puno dana i noći kada sam mogla sasvim lijepo da se provedem, a nisam. Jer od prevelike anksioznosti da nešto ne pogriješim, bilo je dosta situacija u kojima sam odlučivala da ne uradim ništa, da potpuno izbjegnem sve. Kad se plašiš da pogriješiš, jako ti je teško da počneš da radiš nešto, jer ako ga ne uradiš savršeno, osjećaš se bezveze, a gotovo je nemoguće išta uraditi savršeno. (Ovaj blog sam mogla da počnem da pišem još prije 4 godine, ali nisam, jer sam se plašila. A sad ga pišem, ne zato što je savršen, nego zato što mi se ovo stvarno, stvarno radi.)

Treće, kad se plašiš greške, plašiš se onog najljudskijeg dijela sebe. Svaki rast i razvoj je u startu osuđen na jako puno brljanja i srljanja. Ne postoji ravna linija do uspjeha. (Ponoviću, jer iz iskustva na koučingu vidim da jako puno ljudi nije do kraja svjesno ovoga.) Ne postoji ravna linija do uspjeha. Ljudi koji se plaše greške odustaju na prvu. Imam super proizvod, ali ga niko nije kupio, ništa, gasim firmu. Ili: pokušala sam da studiram medicinu, ne mogu da položim anatomiju na prvoj godini, ništa, prepisujem se na menadžment. Ili: oženio sam se jer mi je u vezi bilo baš lijepo, ali onda kad su naišli prvi problemi brže-bolje sam izašao iz toga i zaključio da brak nije za mene. Međutim, mi smo dizajnirani tako da iz grešaka najbolje učimo, i onda kada dozvolimo sebi da ih pravimo, tada postižemo prave uspjehe.

Foto: Bychykhin Olexandr / Shutterstock.com

Četvrto, plašeći se greške postaješ kruta, negativna i nezadovoljna osoba. Strah od greške je jedan stalni grč koji te davi, misli su ti uvijek nategnute i na hiljadu strana, uzimaš u obzir osamedest hiljada faktora i činilaca, previše razmišljaš o stvarima koje nisu vrijedne tolike energije, ne možeš da se opustiš i uživaš u trenutku. I to umara, a niko kad je umoran nije raspoložen i veseo.

I peto, strah od greške je vrlo često strah od neprijatnih emocija. Danas smo naučeni da sve stalno treba da bude sreća i radost i zahvalnost i smijeh, i sposobnost da se nosimo sa neprijatnim emocijama nam je sve slabija i slabija. Često se ne plašimo realne posljedice koju će naša greška donijeti jer racionalno znamo da posljedica neće biti tako strašna, već nas je strah tuge, kajanja, žaljenja i krivice koji bi vjerovatno nastali kao posljedica greške. Ali ovdje je vrlo važno da shvatiš da problem uopšte nije u griješenju, već u nedovoljno razvijenoj sposobnosti da obrađuješ neprijatne emocije i da nastaviš dalje.

I zbog svega ovoga, a iznad svega zbog mog ličnog iskustva kroz savladavanje sopstvenog straha od greške i zbog mog profesionalnog iskustva kroz koučing, evo moje liste stvari zbog kojih je baš dobro da pogriješiš:

Dobro je da pogriješiš jer se iz greške odlično uči. Kad sam bila dijete, često sam slušala kako „pametan uči iz tuđih grešaka, budala iz svojih“. Uopšte se više ne slažem sa tim. Mislim da iz tuđih grešaka ne možeš da naučiš najvažnije životne stvari. Dok ne osjetiš kako ti se stomak grči pod naletom neprijatnih emocija koje osjetiš pošto nešto debelo zabrljaš, ne možeš do kraja da shvatiš kako u budućnosti treba da se ponašaš u sličnim situacijama.

Dobro je da pogriješiš jer će te to natjerati da preispitaš šta je za tebe uopšte greška. U prevodu, ko je taj „vrhovni sudija“ koji ima moć nad tvojim životom? Možda ćeš shvatiti da previše mjeriš stvari iz tuđih glava, i da ono što je bila greška za tvoju majku ili babu, za tebe možda uopšte nije. Ako riješiš da sjedneš u auto i voziš poslije šest tekila, to je definitivno greška. Ali ako ti se baš studira veterina, a svi u tvojoj porodici navijaju za pravo, ko je taj ko će biti glavni sudija i odlučiti šta je greška a šta ne? Samo onda kada dozvoliš sebi da možda i pogriješiš, moći ćeš da preispitaš granice svojih stavova. I da živiš iz svoje glave, kako ti misliš da je za tebe najbolje.

Foto: pathdoc / Shutterstock.com

Dobro je da pogriješiš jer te greška gura van zone komfora. A svako ko je ikada čitao išta o ličnom razvoju, zna da dobre stvari zaista žive van zone komfora. Kad se oslobodiš pritiska da moraš sve da uradiš savršeno i dozvoliš sebi da usput malo brljaš, pa onda i zabrljaš, otvoriće ti se novi putevi koje prije toga ne možeš ni da pojmiš. Greška će obogatiti tvoje životno iskustvo, živjećeš slobodnije, autentičnije i mirnije. Dozvolićeš sebi da budeš ono što oduvijek i jesi – čovjek.

Dobro je da pogriješiš jer ćeš onda imati više razumijevanja za druge. Postaćeš bolja i empatičnija osoba. Manje ćeš osuđivati, a više ćeš razumjeti. Razvićeš jedan blagi osjećaj za to da smo u našem ljudskom iskustvu svi jednako zbunjeni i nesnađeni i da svi srljamo i griješimo. Manje ćeš grubo kritikovati, više ćeš praštati. Nećeš nalaziti opravdanje za stvari jer ni ne treba nam opravdanje da pogriješimo, nego ćeš prosto naučiti da prihvataš druge ljude. I to ne iz pozicije superiornog i bezgrešnog, nego iz pozicije jednakog i saosjećajnog.

Dobro je da pogriješiš jer će ti to biti velika lekcija o samoljubavi i samopraštanju. Kada nekoga stvarno voliš, onda tolerišeš greške. Ali na koučingu vidim da smo često brži u procesu praštanja drugima nego sebi (o praštanju sam već pisala u ovom tekstu). Često naučimo da sebi budemo prijatelji upravo poslije velikih brljotina. Manje se oslanjamo na druge da nas utješe i da nam pruže ljubav koja nam je potrebna i umjesto toga naučimo da sami zadovoljavamo svoju potrebu za potvrdom vrijednosti. Potapšemo se po ramenu, kažemo sebi: „Jebiga, jeste, zabrljala si, ali i dalje si okej, i dalje te volim, preguraćemo i ovo“. Poslije greške naučimo da zauvijek živimo sa najtežim cimerom na svijetu – sa sobom.

 

Napomena: Ukoliko vam se dopada ovaj tekst, ali i ovo što autorka Jelena Megi Marković savjetuje, pročitati više njenih radova, ali i kontaktirati je možete na njenoj oficijelnoj stranici smartchange.me.

Pročitaj još

Od iste osobe