Lole iz komšilukaNaslovna vijest

Dnevnik jedne trudnice: Dvije crtice

Pismo Grožđici

Prvi mjesec

8-10. juni. 2016.

Redakcija

Izvor: Divlji Badem

Foto: Nor Gal / Shutterstock.com

Dva stepenika ispred bijele dvospratnice jus-stila u ulici Safeta Krupića gotovo da nisam gazila. Kad bi tvoj tata ugasio svoga golfa na trotoaru ispred kuće iskakala bih kao srna i u tri koraka se naslikala ispred crne kapije. Tvoj tata bi me poljubio u vrh glave, a ja bih svoje ruke svezala oko njegovoga struka i ne bi mu dala da diše i tako bismo odšetali prema školi, u park, na Plandišće pored Une.

Nekad bi nas kiša uhvatila u sred grada i trčali smo prema autu i umjesto da kisnemo zajedno kao miševi, tvoj tata bi iznad moje glave spojio podlaktice da se ne bih istopila. Zakačili smo i katanac na glavnome mostu koji se kasnije pretvorio u most ljubavnih katanaca na kojima su urezana imena zaljubljenih duša.

Tog toplog ljetnog dana sam mu poklonila katanac s našom slikom i citatima jedne Desankine pjesme. Uz katanac su došla tri ključa, Jedan smo bacili u Unu iz parka, a druga dva na mostu, jedan je bacio tvoj tata, a drugi ja. Držeći se za ruke išli smo preko glavnoga mosta. Tvoj tata je bio jako nervozan zbog zaključavanja ljubavi i bacanja ključeva, drhtale su mu i ruke i glas, a kad smo konačno našli željeznu tablu na koju ćemo ga zaključati pored nas je naišao jedan mladi bračni par sa malom bebom u kolicima.

Čovjek se obratio tvome tati sa: “Jarane, dobro ga zaključaj, tako smo i mi svoj zaključali.”

Grožđice, ovo ti piše mama jer zna da ćeš i ti možda nekad biti mama ili tata. Trudna sam. Test sam radila prije tri dana, baš na rođendan tvoga oca. Radila sam ga i prošli mjesec očekujući da će biti pozitivan, ali nije bio. Nije bio pozitivan ni prošli mjesec ni prethodnih sedam mjeseci kada smo tvoj tata i ja očekivali da će biti i kada smo te jako željeli, ali sad smo se najmanje nadali…

Foto: Beautiful landscape / Shutterstock.com

Tata ti je bio kod kuće prije mjesec dana i nije to bilo baš vrijeme u kojem bi se moglo nešto upecati. Naviknut ćeš se na mamin riječnik. Stid me služiti se riječima kojima se služi sav normalan svijet, pa se radije koristim metaforama. Ovdje to znači da bi jedan od tatinih vitezova uspio osvojiti maminu princezu i onda bi se oni spojili i nastala bi ti. Ostale riječi ćeš vjerovatno shvatiti iz konteksta, a ako ti ne bude jasno, slodno pitaj mamu.

On je bio presretan. Jako voli djecu. Topio se preko telefona i rekao da mu je to najbolji poklon za rođendan koji je ikada dobio, a ja se trudila da mu nabavim Liverpoolov dres, da organiziramo neku malo proslavu sa njegovim prijateljima koje sve rjeđe viđa, javila se svima redom, kupila Prsten moći, pa se mislim napravit ću mu Liverpool tortu obloženu fondanom i ganjam tu crvenu prehrambenu boju već nekoliko dana po supermarketima, ali se zainatilo sve, imaju samo plave, zelene, narandžaste… Šta da radim?

Nadao se da ću mu u ponoć poslati sliku testa trudnoće, ali ja ga još nisam bila ni kupila. Sve me boljelo još od tridesetog prošlog mjeseca kao da će svaki čas linuti ono sranje iz mene, ali ovaj put ništa. Ama, šanse da sam trudna su jedan posto. Ko se još uzda u jedan posto? Kad mi neko kaže da imam jedan posto šanse, odmah se predam jer je taj jedan posto u mojoj glavi određen samo za one superiorne.

I ko bi rekao, taj jedan posto baš pozitivan. Ko još misli da će upaliti jedan od devedeset devet? Grožđice, ti si izgleda neka superiorna beba dok si se izborila za svoje mjesto, ali kako će mama to? I ja se još osjećam kao dijete. Moja mama me još zove Mala. Svekrva me zove Sinko. Tetka govori Dijete drago, Curaa. Tetak me zove Lutko tetkova. Mamima majka me zvala Marela. Mora da joj je bilo sličnije imenu one druge unuke, ali meni su u glavi uvijek bile marelice. Svi ostali me uglavnom zovu imenom.

Foto: Pushish Images / Shutterstock.com

Imala sam nekoliko nadimaka u različitim fazama svoga života kao onda kad su u modi bili Vampirski dnevnici, Sumrak saga i slične fantastike. Tad su me na fakultetu zvali Vrage (bez treće palatalizacije). Nisam ni izgledala ništa manje mračno. Moglo me se vidjeti zavučenu u zadnju klupu, u crnim hlačama i crnoj majici sa crnim martinkama ili crnim zepama na nogama, eventualno neki plavi ili crveni šal oko vrata, a lica blijedog kao zid kako čitam neki novi Konzumni roman. Taj šund je bilo moje stoto ime.

Moja prva gazdarica, pak, nije mogla da zapamti pravo ono pravo, čudnovatno ime svoje najsitnije stanarke ikad pa me zvala Mrvica i taj naziv se prošitio po fakultetu. Tvoj tata me pak zove raznim nadimcima. Nekad me zove Ljubavi, nekad Malena, u zadnje vrijeme Tanana. Kada me zovne imenom, znam da je ili jako ljut ili nešto slično. Ipak, sada sam mu svemir, ali opet nisam zadovoljna sasvim jer mislim da je on u tom svemitu trenutno fokusiran na meteor G1r2o3ž4đ5i6c7a8 koji je izletio iz Saturnovog prstena i sad zajedno sa Mjesecom kruži oko Zemlje i valjda će probiti Atmosferu za osam mjeseci.

Plačem već tri dana. Poslušala sam milion ružnih priča o tome. Nekad bih voljela da žene ne pričaju o tome uopće jer se mlade trudnice preplaše. Živimo u predivnom gradu sa predivnom rijekom i postoji jedna prča da je dr. Irfan Ljubijankić radio u nekoj zemlji, u Africi ili Aziji, i kada je svojim kolegama govorio kako je ovo divan grad, kako ima zelenu rijeku, kako ptice cvrkuću, onu su rekli – Laže! Tako je samo u Džennetu.

Nažalost, taj divni grad, tu zelenu jabuku grize jedan crvić koji se zove vlast i molim te, sinko, nemoj nikad biti gladan tuđeg kruha. Ovdje u bolnici nemaju čak ni epiduralnu. Kao da je ratno stanje. Ne znam samo zašto ne nabave kade za porađaj u vodi. Je li to toliko skupo, majka mu stara? Nikad prije nisam razmišljala o tome kako ću roditi i kako su sve ove žene porađale.

Mojoj kolegici su zafrknuli nešto tamo dolje, ostao joj neki ugrušak, mogla je umrijeti. Onoj drugoj doktor ostavio komad gaze, sve se podgnojilo. Onoj trećoj izvlačili dijete, iščašili mu ruku. Ženu jadnu svu izrezali, ostavili je da se ohladi pa je onda htjeli šivati, pa dobila na kraju sepsu. Kako je rodila moja mama, mama tvoga tate, moja majka ili tetke naše…

Foto: nata-lunata / Shutterstock.com

Dišem duboko.

Plačem. Opet plačem. Ne mogu ja to. Preteško je. Zašto nisam muško? Ako ne bude mogao vidjeti preko ultrazvuka kako ti srce kuca morat će me pregledati vaginalno. Ne mogu ja to. Onda će me poslati da uradim papa-test. Kažu da se to mora…

Danas imam nastavu od jedanaest do petnaest do šest. Umjesto da smo završili prošle sedmice sa predavanjima, naši profesori nisu plaćeni i nemaju gdje odsjesti, pa sad imamo predavanja od jutra do sutra. Moram zamoliti profesora Uporedne gramatike da me pusti ranije jer smo kod doktora zakazali termin u četiri. Bojim se da će ovo izaći na hiljadu stranica ako budem pisala svaki dan, ali, Grožđice, mama se boji i malo ko može da je razumije. Em je stid, em je strah…

(Nastavak:
Prvi pregled
10.6.2016.
…Kad smo išli dogovoriti termin, prije nekoliko dana, nismo vidjeli doktora već samo njegovu ženu na prilazu ispred njihove kapije. Učinila mi se bezdušno. Njen pogled nije bio nimalo topao i kao da je govorio – sve mi je svejedno. Pitanje koje je postavila mojoj svekrvi – Ona će zadržati bebu?, u meni je izazvalo tugu jer je ono moglo zvučati kao: Želite li abortus ili ćete ipak…? Stišćem prepone i u sebi govorim: Ne dam! Moje!…)

Pročitaj još

Od iste osobe