Lole iz komšilukaNaslovna vijest

Između straha i želje u IVF postupku

Kaže mi on: “Znaš, Jasmina, ovo joj je najveća želja…”

Jelena Pralica

Izvor: Jasmina Hodžić

Foto: Chinnapong / Shutterstock.com

Te riječi vas tjeraju da gubite dah. U momentu milion stvari postaju manje važne.

“A… I ako ne bude sada, mi ti nećemo odustati.”

“Znam”, odgovaram.

I sigurna sam da neće. Jer ta ljubav i poštovanje koje imaju njih dvoje mora biti nagrađena. Odlaze zagrljeni. Sa teškim koferom nade koji će nosati oboje punih 12 dana, do rezultata. Niko osim njih dvoje neće znati šta nose sa sobom, ni porodica ni prijatelji. Bit će vezani nevidljivom niti koje samo vežu muža i ženu u postupku vantjelesne oplodnje…

Foto: nevodka / Shutterstock.com

Statistika kaže da čak 87.630 parova u BiH treba pomoć pri začeću. Ista ta statistika kaže da svaki šesti par u BiH treba tu istu pomoć.

Mrzim statistiku. Vjerujem da je tačan zbroj netačnih podataka. Pogotovo u IVF-u. Svaki dan gledam parove koji se bore sa neplodnošću i želim da nisu dio te statistike. Ni one o (ne)uspjehu, ni one generalne. Šta znači broj? Ništa. Ponekad mi se čini da ako je nešto suđeno da se desi, desit će se pa da su šanse jedan naprema milion.

Da, ovo je priča o onima koji statistički imaju manje šanse za uspjeh.

Gledam ih danas nakon završenog transfera, sa nadom u očima, kakvu odavno vidjela nisam… Njoj je 42 godine, ali ne gubi nadu. Dobili su dva embrija ovaj put. Gledam ih kroz staklo kako završavaju sa administracijom.

Ona radi kao prodavačica. I on radi ne baš tako plaćen posao. Država im, nažalost, neće pomoći platiti postupak, jer ona, eto, ima pune 42 godine i opet ne ulazi u onu statistiku.

Hoću još jednom da im poželim sreću. Znam da je cjelokupan tim dao sve od sebe, ali od ovog momenta uspjeh je u Nečijim drugim rukama. Gledam njega, drži njenu ruku u svojoj. Ona je na pragu suza.

Foto: Olga Gorchichko / Shutterstock.com

Kaže mi on: “Znaš, Jasmina, ovo joj je najveća želja…”

Te riječi vas tjeraju da gubite dah. U momentu milion stvari postaju manje važne.

“A… I ako ne bude sada, mi ti nećemo odustati.”

“Znam”, odgovaram.

I sigurna sam da neće. Jer ta ljubav i poštovanje koje imaju njih dvoje mora biti nagrađena. Odlaze zagrljeni. Sa teškim koferom nade koji će nosati oboje punih 12 dana, do rezultata. Niko osim njih dvoje neće znati šta nose sa sobom, ni porodica ni prijatelji. Bit će vezani nevidljivom niti koje samo vežu muža i ženu u postupku vantjelesne oplodnje…

Da, dragi moji, svi vi koji imate neke druge snove i nadanja i ne znate ništa o IVF-u budite zahvalni prvenstveno na svojoj porodici, a onda stvarajte zajedno neke bolje snove. Ja nikada u životu nisam vidjela toliko ljubavi i nade, kao što sam vidjela u IVF centrima.

Njima želim ostvaren san. U obliku najljepšeg i najmirišljivijeg zamotuljka…

 

Napomena: Autorka je magistrica psihologije, zaposlena u jednoj bh. poliklinici za vantjelesnu oplodnju.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije