Hrabra LolaNaslovna vijest

Kako su me naživo šili nakon poroda

Moja priča iz porodilišta nije ni najbolja, ni najgora koju ste čuli.

Piše: Jelena Pralica

Foto: Nordroden / Shutterstock.com

O tome sam čak i šaljivo pisala ranije. Nije, dakle, stvar u tome da bilo koja od nas živi u iluzijama da porod ne boli, kao ni u tome da očekujemo ne znam kakav tretman. Očekujemo samo da nas tokom porođaja ne tretiraju kao statistički podatak, još jednu ženu na stolu rađaone u nizu, još jedan školski ili potpuno drugačiji primjer, već živo biće koje je u izrazito osjetljivom periodu i koje zaslužuju human pristup i bezrezervnu podršku.

Po dolasku u porodilište, na banjalučkom Paprikovcu, sam, s obzirom da sam rađala prvi put i nemam praktično iskustvo pa je logično da uopšte nisam sigurna šta mi se zapravo dešava, vjerovatno izgledala i ponašala se potpuno zbunjeno. Da se razmijemo, nisam se plašila, toliko da bi me strah paralisao, ali mi je itekako trebalo ohrabrenje onih koji su znalci u tome. Da li sam to i dobila?!

Prvo, kako je bilo malo prije tri časa iza ponoći, a trenutno nijedna žena u rađaoni, zatekla sam usnulo osoblje, a doktorica (koja mi se nije predstavila), a koja me pregledala, nije baš izgledala najraspoloženije. Valjda gdje sam joj prekinula san. Polegli su me na ginekološki sto, bez puno priče, a taj trend se nastavio i nakon što sam vidjela da niko nema namjeru da mi kaže šta se dešava. Jedva je nekako, na moje pitanje jesam li poranila (jer to mi je, shodno onome što sam čula u školi za trudnice, u tom momentu bio najveći problem – samo da ne ležim predugo u rađaoni), prevalila preko usana da sam došla baš na vrijeme. Da nisam pitala, vjerovatno mi ništa ne bi sama rekla.

Potom su me, nakon klizme, poslali u toalet i da se operem i presvučem, pa pravo u rađaonu. Cijelo to vrijeme niko ništa ne govori, ja kao duh bauljam za njima i reagujem na njihove komande i sve mislim da to sve tako treba. A ne treba! Kako je moguće da ženi koja treba da se porodi ne govoriš ništa više od “uđi ovamo”, “lezi tamo”?!

Foto: mikumistock / Shutterstock.com

Ležala sam na lijevom boku, pa na leđima. Ništa treće nije postojalo, niti je ko spominjao. Naposlijetku su mi, kad je kucnuo čas, podigli noge i vezali me, kako sam čula, da se slučajno ne bih naglo pomjerila, tako nešto.

Sam porođaj nije bio dug i težak, bar ja tako mislim kad o njemu i danas razmišljam. Nakon dva i po sata sve je bilo gotovo. Poprilično sam zaboravila to da sam većinu tog vremena provela sama u porođajnoj sali, da su mi babice samo jednom ukazale da se potrudim da ne kukam previše, da ne gubim snagu, kao i da je sve što su u međuvremenu radile, kad bi došle da me obiđu, prolazilo bez ijedne riječi. Ležim i čekam, nešto.

Dijalog smo uspostavljale jedino kad bih ja njih nešto pitala; poput onog posljednjeg suvislog: “A koliko će to sad da traje?” (to je bilo nakon onog vezanja nogu). I odgovor je bio podjednako smislen: “Zavisi kako se budeš ponašala – ako me budeš slušala, iće brzo, ali može potrajati još satima, ako ne budeš radila ono što ti budem govorila” Ruku na srce, babice (koje mi se takođe  nisu predstavile) nisu bile neprijatne, naprotiv, samo mi je istinski nedostajao osjećaj prisnosti, da smo na istoj strani, da svojom pričom žele da mi olakšaju koliko god mogu, a ne da samo rutinski obavljaju svoj posao, dok ja treba da napamet znam šta se dešava i šta treba da radim.

Nakon poroda ulazi doktor (ni on se, naravno, nije predstavio), zapisuje nešto i dolazi do mene, a jedna sestra mi kaže da sad mora da me šije jer su morali malo da me sijeku. Kaže da nije ništa strašno, brzo će sigurno biti gotovo. Ona nastavlja da stoji s moje desne strane, on počinje. Daje mi anesteziju i poslije nekoliko sekundi počinje da šije. Takav bol nisam u životu osjetila, a maloprije sam se porodila prirodnim putem. Hvatam za ruku sestru, stišćem je i prvi put u ta tri sata istinski kukam, ali bukvalno. Ne znam da li anestezija može da djeluje nakon nekoliko sekundi, ali ova nije! Porodila bih se još milion puta samo da tu agoniju nikad više ne moram doživjeti.

Foto: Sopotnicki / Shutterstock.com

Onda ležim sama u nekom poprilično mračnom hodniku i čekam da prođe jedan sat da me odvezu u sobu. Niko me ne pita ni da li me šta boli, ni kako sam. Srećna sam što je tako, što se ne osjećam loše, i samo sebi govorim da je sad sve dobro, beba je dobro i to je najvažnije.

Moraš skloniti sve sa stolića pored kreveta tokom vizite, nema veze što ležiš na dušeku iz kog te probija feder. Nema veze ni što je krevet previsok, pa ti je onako zašivenoj potreban nadljudski napor samo da se popneš ili siđeš s njega.  Sestru dočekati hoćeš, al ćeš se i načekati. O tome da vanredno uđu u sobu i iz čista mira pitaju kako smo, treba li nam nešto, ne treba ni da govorim. O tome da sam ženi u krevetu do mene, koja nakon carskog reza leži gladna i žedna, ja dodavala po gutljaj vode, a da se sestra tek nekad naveče ukazala, ne smijem ni da razmišljam više.

O tome da smo imale problema s grudima, nadolazi mlijeko, mi na poluintenzivnoj, bebe nisu s nama, ne možemo ih podojiti kad hoćemo, plašimo se mastitisa, nemamo pojma šta nam je činiti, a niko od osoblja ni ne pita za to. Pomažemo jedna drugoj da ustanemo, odemo u toalet, jer nema ko drugi.

O tome da kad na svaka tri sata odemo kod bebica, niko nam ništa ne govori, samo zatekneš dijete s iglom na čelu. Doktori, naravno, nemaju vremena da majkama kažu šta se dešava, da ne govorim kako mi je prvi dan nakon porođaja, nakon što je drugoj ženi u sobi donijela bebu a meni ne, sestra rekla: “Zar vama nisu rekli šta vam je s djetetom?” Kad sam na to počela da plačem, samo je dodala da ona ne smije ništa da govori, već samo doktor. Sama sam išla da ga tražim, jer se, naravno, nije udostojio da dođe i kaže mi šta se dešava, gdje mi je dijete.

Kad sam ga pronašla, samo je rekao da beba ima problema s očima i da rade neke pretrage. Ja mislim dijete mi je slijepo, nema druge.

Foto: Willrow Hood / Shutterstock.com

Malo kasnije dolaze i govore kako ima povišen CRP, nemam pojma šta to znači, oni, naravno, ništa ne pojašnjavaju, već samo dodaju da nas voze sprat niže, na poluintenzivnu. (Prilikom otpusta, doktorica je nonšalantno spomenuala da je beba po rođenju pokupila bolničku infekciju, što je bilo vidljivo na osnovu otečenih kapaka, a kasnije i potvrđeno analizom krvi. Nije čak rekla ni suvoparno “Izvinite”, da ne spominjem opciju da neko treba da je odgovoran za to i samim tim snosi posljedice!)

Dolje prvi put vidim dijete – golo, s flasterom na očima i infuzijom na čelu. Niko mi, naravno, ne govori šta je s dječakom. Ja, žena koja je prvi put rodila prije 24 časa, stojim i gledam u njega takvog i nemam pojma šta nam se dešava. Koliko je samo žena doživjelo takvo nehumano iskustvo?!

Kasnije ga pokušavam podojiti na nogama, jer mi je žao da ga dohranjuju kad već imam mlijeka. Kako da mi to prvi put u životu uspije oslonjenoj na zid?! Niko mi ništa ne govori, dok moji bližnji sugerišu da bi možda bilo dobro da počatimo nekog doktora. Tek to mi je krajnje poniženje, tek to ne želim jer takav poraz čovječnosti mi je nepojmljiv – da moram da platim da mi neko plaćen za taj posao kaže zašto mi je dijete na poluintenzivnoj, šta nas čeka i treba li da se plašim.

O buđavim tuš kabinama i wc-šoljama, koje decenijama prije toga nisu promijenjene, ne želim ni da govorim. Nedavno su zamijenjene, ali sve drugo je, vjerujem, ostalo isto…

Znam da ovo nije ni milioniti dio od iskustava pojedinih žena u porodilištima. Ali, znam da je možda dovoljno da se još neka od nas usudi da progovori o onome što je doživjela. Zato, podrži i ti akciju #prekinimosutnju i javno progovori o onome što si doživjela u porodilištu.

I znam da nije problem u tome da sam ja, ili bilo koja od nas, nedovoljno hrabra, osviještena, upućena koja su njena prava i šta sve može ili ne može, ali tada čovjek jednostavno ne stigne svjesno promišljati o svemu tome, jer, ma koliko bio psiho-fizički spreman, ostane zatečen pred tolikom količinom neempatije, a onda ga stignu bol, neizvjesnost, strah da li će sve biti u redu… Vjerovatno bih sljedeći put i ja drugačije…

Jer to nam je svima potrebno! Da bismo se izliječile, tamo negdje u dubini duše, i stvorile bolji svijet za sve one djevojčice koje dolaze. Bar toliko im dugujemo.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije