Hrabra LolaNaslovna vijest

Dvadeset dana i 3,5 kilograma

Razmišljam odakle da počnem, gdje je početak i kraj ovoj agoniji koja traje tri duge godine, tri teške godine.

Redakcija

Izvor: Suzana Kvrgić

Foto: Romolo Tavani / Shutterstock.com

Sve je počelo kada sam imala 19 godina, 4. razred Gimnazije, upoznah čovjeka za kog sam mislila da je moj čitav svijet i da će ljubav trajati vječno. Zabavljali smo se šest godina, bilo je tu i uspona i padova, da se ne lažemo.

Volio je popiti “koju više”, ali je dao riječ kada se vjenčamo da prestaje sa društvom i alkoholom. Bila sam 4. godina Medicinskog fakulteta kada sam riješila da se udam za njega, nakon što me zaprosio u jednom restoranu.

Počinjemo živjeti kod njegovih roditelja, dakle u zajednici. Tada sam mislila da to nije važno, da je ljubav jedino što nam je potrebno. Njegova majka me od prvog dana nije simpatisala, ali sam mislila da ću vremenom pridobiti njenu naklonost.

Živjeli smo na selu, ja sam se pretvorila u Pepeljugu; kuvala, čistila, prala, skupljala kajmak, radila u bašti – i nije mi bilo teško. Muž divan prva dva mjeseca zajedničkog života. Dorušak u krevet, kafa, kupuje mi omiljenu hranu, slatkiše i meni najdraži čili cips.

Poslije dva mjeseca uradim test, trudna sam. Našoj sreći nema kraja. Ali, od tog dana sve se mijenja, na gore. On iz dana u dan pije, zajedno sa njegovom majkom, tone sve dublje i dublje u dugove i kredite. Trudna sam, ne vidim izlaz. I riješim, trpiću (tako sam tad mislila).

Sjećam se jedne prilike kada smo otišli na slavu kod njegivih rođaka, kada se napio toliko da se “valjao” po podu i povraćao. Tada me je njegova majka (ako se uopšte može nazvati majkom) izvrijeđala na najgnusnije načine.

U suzama sam nazvala tatu da dođe po mene, prvi put da prespavam kod njih. Tu noć sam preplakala i imala strašne bolove u stomaku.

Foto: pavelgr / Shutterstock.com

Čekala sam jutro, da se pokaje, da dođe po mene. I nije došao, sama sam se vratila kući i opet bila kriva i njemu i njoj.

Agonija se nastavlja, tjeraju me iz kuće više puta, kada im nisam po volji. Odlazim kod svojih roditelja, ležim, patim i oni pate zajedno sa mnom. Ne dozvoljavam im da se miješaju jer “biće bolje”. Onda on dođe, obeća, slaže po ko zna koji put da se neće ponoviti. Vraćam mu se.

I opet isto, u stvari još gore. Svekrva nas istjera u jednu sobu, zima je, hladno mi je, nemam šporet. Bojler mi ugasi, veš mašinu, a onda je ugasi sama sebi i kada on dože sa posla rasplače se, kune se da sam joj je ja ugasila. I opet me isjeraju, i vrate.

U dugovima smo, odlučuje se da pravimo svadbu kako bi od para koje dobijemo vratili dugove i namjestili sobu. Dan svadbe, najtužniji dan u mome životu. Plačem kod frizerke, kod kozmetičarke i onda stavljam lažni osmijeh. Ne želim, ali tada mislim da moram, jer sramota je otići, trudna sam, šta će reci ljudi i opet vjerujem biće bolje. Prođe i svadba, vratismo dugove i namjestismo sobu. Kupili smo i šporet, zamislite ŠPORET.

Opet alkohol, svađe, tjeranje iz kuće. I opet pokajanje, izvinjenje i vraćanje njemu. Njene riječi su bile, citiracu: “Rodi princa ako hoćeš, samo nam idi iz kuće”. Onda ubjeđivanje sa njegove strane da ne vrijedim ništa, da me ako odem neće niko, žena sa djetetom, nula, ništavilo. Ubjeđuje me da sam luda, da umišljam, da on ne pije i u jednom momentu počinjem da vjerujem u to.

Suzana i njen sin, ubrzo nakon poroda / Foto: Privatna arhiva

Pritisak konstantno visok, bolovi u stomaku, srcu i duši. Odlazim ginekologu, nosim dječaka, ali ako nastavim sa stresom izgubiću ga. Svakodnevno pijem metildopu. On pijan, ona pijana, naređuje mi da se odreknem svojih roditelja i da mi oduzme telefon kako ne bih imala kontakt sa njima. Odbijam te ucjene, dobijam hvatanje za vrat uz prijetnju da bi me ubio da nisam trudna. Puštam ga, molim Boga da me udavi da se spasem.

Deveti mjesec trudnoće, opet istjerana. Kod roditelja sam, čekam porođaj. Moji roditelji ga zovu, ali on odbija bilo kakvu komunikaciju. Prokrvarila sam i u tom strahu opet ga zovem da ide sa mnom u porodiliste. Molim Boga da se dijete rodi zdravo, a ja da umrem. I rađam, ne plašim se, želim da me boli, da me nema.

I rodih ga, mog prekrasnog sina, plavih oka, rumenih obraza I divnih crvenih usnica. Ljubim ga. O kakav miris, miris anđela. Ispred rađaone čekaju moja majka, brat i on. On me ljubi, zakrećem glavu, osjećam prezir prema toj osobi.

Tri dana u bolnici, ja i moj anđeo. Kako mi je lijepo u bolnici, osjećam se sigurno (kome je još lijepo u bolnici, ali, eto, meni je bilo jer smo imali mir). Mlijeko nemam, a i kako da ga imam? Zovem ga da dođe, da mi donese uloške i plazmu, jer sam iscrpljena i jako gladna. Ne dolazi. Brat mi ih donosi, osjećam stid.

Vrijeme posjete, svim ženama došli muževi, samo moga nema… Moram da izađem iz bolnice, a ne izlazi mi se, kuda ću? Razmišljam da mu dam dijete, ja da se ubijem, jer više ne mogu podnijeti. Ali opet ne mogu, šta će ova mala pahulja bez mene, kako da ga ostavim?

Izlazimo iz bolnice, odlazimo njemu. Spava u drugoj sobi, jer mu smeta plač djeteta. Neće da ga uzme u ruke. Pije, baca po kući djetetovu robicu, tjera me vani a dijete da ostavim njemu. Jer, kako kaže, sad ima sve, može se oženiti, a mene neće niko jer sam obična “polovnjača”.

Govori mi da se ubijem, da bi se on ubio da je na mom mjestu. Kupam dijete sama, presvlačim, ustanem noću, dok osjećam bol i stezanje konaca, mislim da će popucati. Ali veći bol osjećam na duši. Želi odnose 15 dana od poroda, bježim u sobu, zaključavam se. Srce mi iskače, plasim se. Devetnaest dana mome anđelu, on me tjera iz kuće u 23 časa, pristajem. Uzimam dijete, stavljam u korpu i krećem. Skače, ne da mi dijete, vuče korpu sebi, ja sebi.

Proslava dječakovog prvog rođendana / Foto: Privatna arhiva

Sačekam jutro, da ode na posao, jer ne mogu bez djeteta. Zovem brata, dolazi po nas. Dvadeset dana mome djetetu i 3,5 kilice. Praznih ruku, sa nešto para od babina. Babine, šta su to babine? Kad ni taj period nisam mogla da imam. Nikad neću zaboraviti tu vožnju do moje kuće, na zadnjem sjedištu beba i ja, gledam u retrovizoru suze moga brata. I sad plačem i uvijek ću plakati kad se sjetim toga.

Dolazim na kućna vrata, moj otac, te suze, ti ožiljci zauvijek ostaju. Depresija, anksioznost, strah od budućnosti, strah od sutra. Odlazim u opštinu, potpisujem da sam samohrana majka, jaučem, plačem na sav glas, bol izlazi iz mene, ne mogu se suzdržati, izdržati.

Danima ležim u krevetu, stid me mene same, stid me jesti, udisati vazduh, stid me roditelja, okoline. Divni roditelji, divan brat, maksimalna podrška i ljubav prema meni i malom anđelu. Razvodim se i konačno dobijam alimentaciju pet mjeseci, nakon čega “otac” prelazi raditi na crno kako ne bi davao djetetu ništa. Skida se i sa biroa da ne bi dijete dobilo zdravstveno osiguranje preko njega.

Prvi rođendan, pozivam ga da dođe, umjesto toga dobijam prijetnje da će nas pobiti ako ga krstim (a iste smo vjere). šKrstim ga uz prisustvo mojih najmilijih. Stojim u crkvi kao stub i stit svome djetetu, uzdignute glave. Srećna sam i tužna u isto vrijeme, toliko emocija se pomiješalo.

Prvi koraci, prvi zubići, prve riječi. Najdivniji osjećaj na svijetu – majčinstvo. Ja opet želim da živim, ja sam opet srećna.

Dan kad je diplomirala na Medicinskom fakultetu / Foto: Privatna arhiva

Počinjem od nule, od početka, imam nevjerovatnu snagu koju mi daje moj sin. Tražim dječiji doplatak – nema, pitam ih zašto? Zato što mi je prvo dijete (valjda se vode onim da se prvi mačići u vodu bacaju, ne znam). Na godišnjem nivou dobijem 100 KM jednokratne pomoći i to je to.

Centar za socijalni rad me bezbroj puta pozvao na sastanke, da se utvrdi kakva sam majka. I kažem im: “Najbolja na svijetu”. Ali “otac” ima prava da ga viđa, ok, slažem se. Dođe jednom, pa opet za sedam mjeseci, donese on djetetu, donese jednu narandžu.

Otima mi ga, zovem policiju, idemo na sud i tako u krug. Radim na dnevnice, sezonski, berem maline, kupim šljive, krompir, idem na pošumljavanje. I ne žalim se, moje dijete ima sve, a što je najvažnije imamo svoj mir.

Vraćam se na fakultet, završavam, diplomiram sjajnom ocjenom devet. U januaru ću početi sa odrađivanjem pripravničkog staža. I uspjeću, znam da hoću, mogu i moram. Imam te plave okice koje vjeruju u mene.

Poruka svim ženama ovog svijeta – da ne trpe, da se pokrenu, jer mi smo žene lavice, majke i borci. Možemo sve, jače smo nego što mislimo.

I da, ono najvažnije, NIKO SE NIKADA NE MIJENJA, jednom pijanica – zauvijek pijanica.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije