Hrabra LolaNaslovna vijest

Koje je lice straha?

Vjerovatno ste primijetili da dugo nisam pisala na blogu. Kada su svi očekivali da ću iskoristiti i loš publicitet koji mi je otac mog sina priredio u medijima, ja sam se povukla i ušutila.

Redakcija

Izvor: Jasmina Skender/ Hedonissima

Foto: Jasmina Skender/ Hedonissima

Znate, ja sam vam iz one kuće gdje vas uče da kad pređemo kućni prag, tugu nikad nikome ne pokazujemo. Da su tada postojale društvene mreže, vjerojatno bi to pravilo važilo i za Instagram. Kada ti je teško, nema slika.

Žene iz moje porodice su me učile da strahove sakrijem osmjehom i crvenim ružem, da nemoć dignem na štikle i haos prekrijem pomno biranom, savršeno opeglanom i mirisnom odjećom. Jer kad babaroge pokušaju da nas uplaše, mi ih uplašimo još više.

I tako sam se neki dan ja uputila sa svojim mladunčetom u ruci u dobro poznate prostorije Centra za socijalni rad. Sve sam ponijela sa sobom, na sebi i u sebi, i malca čija prava bi ta ustanova trebala zaštiti, i crveni ruž i strah, i štikle i bezbroj puta do sad slomljen duh, i moj nadraži kaput i ispod njega skrivene sve svoje nemire. Učinilo mi se da sam nikad spremnija, ali život nekad zada i udarac ispod pojasa.

Uđemo kod psihologa, raspremimo se i krenemo. Ostala sam tu par minuta kako bih Leona opustila, objasnila mu da se ne plaši i da će sa lijepom tetom malo porazgovarati sam, a mama će biti odmah iza vrata.

Prije nego sam izašla na na vrata, zastala sam i pitala još samo jednu stvar. Zanimalo me na koji način će razgovarati sa njim a da se on ne osjeti ugroženim i ona mi je rekla kroz crteže.

“Kako mislite kroz crteže?”, pitala sam.

“Zamolit ću ga da mi nacrta svoju porodicu.”

Izašla sam, sjela na najbližu klupicu u čekaonici i samo počela nekontrolisano da plačem tu pred ljudima. I sad će neki pomisliti “zašto to priznaješ”, jer ovo čitaju i ljudi koje raduju moje suze.

Priznajem, jer nisam jedina. Bog zna koliko je ta čekaonica vidjela takvih suza. Majki koje sebe preispituju jesu li mogle ili trebale birati bolje za svoje dijete. Majki koje sebe krive što njihovi sinovi nemaju tatu da ih vodi na trening.

Foto: Terezika / Shutterstock.com

Majki koje strepe koliku rupu na njihovoj malenoj duši stvara taj muškarac koji nije čestitao rođendane, koji nije slao novogodišnje paketiće, koji jednom dođe pa nestane na par godina i onda opet dođe na sat i opet isto tako nestane.

Da li je samo moje “Volim te i laku noć” dovoljno?

Koliko je ohrabrujuće samo moje “Odličan si u ovome”?

Da li sam “samo” ja dovoljna?

Da li se taj stranac u njegovom životu pita ovakva pitanja i da li brine o tome koliko jedno nevino stvorenje povređuje?

Kako zaštiti jedno dijete od razočarenja koja nekad ni odrasli nisu u stanju podnijeti?

Prije nego je Leon izašao, obrisala sam suze i potrčao mi je u zagrljaj. Rekao mi je sav sretan da mu je teta rekla da je bio odličan.

“Šta ste radili?”- pitala sam ga.

“Dobio sam zadatak da nacrtam porodicu.”

“I koga si nacrtao?”

“Mamu, Leona i tetku.”

Sve majke koje su se prepoznale u ovoj situaciji sada neka pažljivo čitaju.

Imate pravo i da se slomite dan ili dva, ali već treći dan ako ostanete u takvom stanju, eh, to je stvarni razlog krivice. Opipajte te svoje strahove, osjetite im ivice, teksturu, suštinu i vremenom ćete shvatiti da je to samo naličje nečega čije je lice ljubav i briga za dijete.

Kada zaglavite sa pitanjima o prošlosti i budućnosti na koja nemate odgovor, zastanite i samo budite u ovom trenutku. Trenutak ispunite onim u čemu ste najbolje. Ono u čemu sam ja najbolja je uloga mame i tim danima budem posebno posvećena svakom trenutku te uloge.

Izvor: Jasmina Skender/ Hedonissima

Druga stvar u kojoj sam dobra je da i u ružnom vidim ljepotu i tu ljepotu često volim da ulovim u fotografiju.

Prihvatite situaciju.

U idealnom scenariju Leon je trebao imati oba roditelja koji se poštuju i žive svoje živote i pored svega svoje dijete vole jednako. Leon nikad nije trebao biti moj ili njegov. To uopšte nije bitno. Leon je trebao biti voljen onako kako svako dijete zaslužuje biti voljeno.

Iako stvari nisu idealne, važno je da si svjesna da si dala sve od sebe. Što više dana i trenutaka provedite u ljubavi sa djetetom, a što manje tužne i povrijeđene zbog stvari koje taj drugi roditelj radi ili govori.

Znam, nije fer kada ti ionako težak posao samohranog odgoja neko dodatno otežava, ali život je takav. Očvrsneš, naučiš se nositi s tim i vremenom to će biti lekcije koje ćeš biti u stanju prenijeti i na dijete.

Ne mogu ti obećati da ćeš ga moći zaštiti od svega u životu. Ali te uvjeravam da će iskustva koja si prošla i način na koji si se s njima izborila vremenom postati temelj njegove duše.

Koliko god da djeluje sve ovo strašno, vjeruj da odgajaš jednog lava, jer od mame koja se tako hrabro bori ne mogu narasti kukavice.

*** Preuzeto sa bloga Hedonissima

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije