Radoznala Lola

Život uzgajivača vanilije nije tako sladak kao što zvuči

Zaista, o mnogim stvarima koje su nam lako dostupne nikad ne razmišljamo, kao i o tome šta prethodi tome da su stigle do nas?

Priredila: Nataša Bursać

Izvor: Independent.co.uk

Nekada nas slatki mirisi toliko opiju, a ukusi pridobiju da ne razmišljamo o njihovom nastanku. Kolika je zaista cijena tih poslastica, a pri tom ne mislimo na novac koji za njih izdavajamo u trgovinama?

Zbilja, da li znate koliko zaista košta vanilija? A možda je lakše da je upredimo sa cijenom srebra? Da li znate šta je skupjje?

Pa vanilija, naravno!

A ako vi već niste znali, iskusniji u svijetu biznisa znaju da cijene vaniliju, ne kao miris, odnosno ukus, već kao način zarade. Stoga, nije više problem uzgojiti vaniliju, već je sačuvati, ne toliko od ljubitelja ovog mirisa koliko od “ubica vanilije”. Da oni postoje, nismo ih izmislili.

Ali nemojte se zavarati, od toga se neće obogatiti uzgajivači iste. Žao nam je ako ste odmah smislili biznis plan. Naravno, ni ovdje nema novca za poštenog farmera.

Potvrdiće nam to i Ninot Oclin, 33-ogodišnji farmer sa Madagaskara, koji patrolira bos, sa sve puškom na leđima. Ako čuje nešto, zna da je to još jedan bandit koji pokušava da ukrade njegovu vaniliju koja sazrijeva.

Foto: CamelliaRaw / Shutterstock.com

Naime, na planinama sjeveroistočnog Madagaskara proizvode se oko 80% svjetskih zaliha vanilije. Cijena ovog omiljenog ukusa uporno raste, i kreće se oko 600$ po kilogramu. Poređenja radi, za kilogram srebra trebate izdvojiti svega 50$, po podacima iz 2013. godine.

Istini za volju, upotreba vanilije je je zaista široka, od kozmetičkih proizvoda, preko poboljšanja ukusa pića, do svima poznatog sladoleda. Treba nas sve snabdijeti ovom mirođijom.

Vanilijina sreća, doduše, nije dugo trajala. Njena visoka cijena, dodatno uvećana korupcijom i siromaštvom, u ionako siromašnoj zemlji, učinilo je ovaj ukus omiljenom metom nasilnih kriminalnih grupa na Madagaskaru.

Priča vanilije sa Madagaskara je priča o opasnosti i nagrađenosti zbog iste i može se ispričati kroz tri glavne poveznice kroz koje prolazi – od polja do luka, i od luka do ostatka svijeta.

Farmeri sa stalnim gardom

Većina vanilije koju koristimo i dalje dolazi sa malih farmi i iz sitnog uzgoja. Potrebno je brinuti se o zasadu čak tri ili četiri godine prije mogućnosti ubiranja prvih plodova. Samo jednom godišnje vanilija procvjeta, i to na samo 24 časa, kada se mora oprašiti.

Foto: portumen / Shutterstock.com

Da bi se stvari dodatno otežale farmerima, insekti koji obavljaju ovaj posao ne postoje na ostrvu te oni taj posao moraju ručno odraditi alatom koji podsjeća na čačkalicu. I sve to u 24 časa.

Ali to nije nikakav problem naspram činjenice da moraju životom braniti taj plod, kojem je potrebno oko dva mjeseca da sazrije. Da, svojim životom, jer kradljivci ne biraju sredstva. I u tih nekoliko mjeseci seljaci moraju i naći kupca. Samo toliko.

Svake noći pratoliraju, naoružani. I ne, ne vjeruju, pravnom sistemu, policiji i državi. Nije rijetkost da uhvaćeni lopovi budu pretučeni te podlegnu batinama, a to je poznato kao “vanila ubistvo”. Ali, postoji i posebna kategorija u lokalnim zatvorima “vanilija zatvorenika”. Ipak, većina kradljivaca izmakne, pa seljaci uzimaju pravdu u svoje ruke.

Posredniku je život slađi

Aroma, tekstura i veličina zrna se pregleda, i naravno što veće to bolje. Slijeda procjena. U potrazi za što boljim dilovima, posrednik putuje po ostrvu, ali budući da mu je policija prijateljski nastrojena, jer dobija naknadu za prenos robe, on nema problema sa transportom.

Ipak, zrna se brzo kvare, i on nema vremena za pregovaranja. Da je vaniliju preporadoavati lako…

Foto: Slavica Stajic / Shutterstock.com

Tu su i optužbe na račun kvaliteta robe, tačnije da li se miješa svježa i kvalitetna sa onom ne tako finom, su redovne u opisu ovog posla. Ah te, ne tako slatke, muke sa vanilijom.

Slatki plod gorkog ukusa

Briga o lopovima je i dalje prisutna. Ako neko nastrada, opet, biće to mali čovjek, ne i glava te smrdljive ribe. Prodavci broje desetine hiljada grama ukradenih na godišnjem nivou. Ta sitna roba sitno i nestaje. Kao dijamanti u Južnoj Africi.

Ako tome pridodamo činjenicu da čemu god dodali ovu preostalu vaniliju, trebaće nam još vremena. Bilo u piće, bilo u kremu za lice, bilo da pravimo sladoled. Za vaniliju treba imati strpljenja.

I to sve u slučaju da su nebeske sile bile na strani ovog mirisa te nam daju pogodno vijeme.

Ne smijemo zaboravit ni onaj kulturološki momenat koji podrazumijeva ljude koji jedva čekaju priliku da se obogate brzo i lako – a to je sladak ukus mnogima. Afrika nema samo problem gladi, već i te društvene gladi.

Slatka vanilija nekima ostavlja gorak ukus u ustima.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije