Radoznala Lola

Jesmo li zaista svi u crnoj kutiji

Svi živimo tri života: javni, privatni i tajni. Nekada smo tajne čuvali u glavi a danas u SIM kartici. Šta bi bilo kada bi SIM kartica mogla da govori?

Piše: Jelena Pralica

Foto: Aco Čavić - Gradsko pozorište Jazavac

Nisam ovo sama sročila, ukrala sam iz sinopsisa komada Crna kutija, sa stranice Beogradskog dramskog pozorišta (BDP).

“Okupljeni da dočekaju pomračenje meseca, sedmoro prijatelja tokom večere razotkriva svoje najintimnije tajne i žudnje, tražeći izlaz iz igre istine mobilnim telefonima. Šta je istina, a šta tajna? Koliko dobro poznajemo one najbliže sa kojima i pored kojih živimo?

Napomena: Ne pokušavajte ovo kod kuće”

I dok smo mi nekad odrastali uz igru istine pomoću flaše koju zavrtiš, pa na kome se čep zaustavi taj se nađe pred iskušenjem – istina ili izazov, danas je to sve izmješteno na jedan viši nivo, jer takvo šta je više nego staromodno, zar ne?! Flašu, kao svojevrsnog glasnika istine, danas su “ubile” moderne tehnologije, iako, ruku na srce, i dalje ostaje da što pijan misli trijezan govori.

Foto: Aco Čavić – Gradsko pozorište Jazavac

Baš tako nešto se desilo i sa pomalo nacvrcanim društvom tokom te večeri pomračenja mjeseca, koja je trebalo da bude samo još jedno uljudno druženje bliskih, dugogodišnjih prijatelja, ubijeđenih da jedni o drugima sve znaju i da jedni pred drugima nemaju tajne. Kad ono, ne lezi vraže, malo pod uticajem alkohola, a više pritiskom modernih tehnologija ispostavi se da su potpuni stranci, sa podvojenim životima, poprilično otuđeni jedni od drugih, dok s lažnim osmijesima trabunjaju o svojoj svakodnevici.

Otvorivši Crnu kutiju, glumci BDP-a (Ljubinka Klarić, Nataša Marković, Ivana Nikolić, Ivan Zarić, Petar Benčina, Nemanja Oliverić, i Miloš Timotijević) su tokom četvrte večeri jubilarnog, 10. Festivala glumca “Zaplet” u Gradskom pozorištu Jazavac u Banjaluci, postavili pitanje koliko danas znamo o tome ko su ljudi s kojima živimo, kojima smo okruženi i za koje vjerujemo da ih poznajemo.

Koliko nas, zapravo, može biti sigurno da je naša najbolja prijateljica samo fina dama, koja neizmjerno voli svog supruga i djecu, nikako sklona porocima, recimo? Ili da naš najbolji prijatelj nije uz to i ljubavnik naše supruge? Ili da je možda gej, a mi ga uporno nastojimo oženiti – ženom, i načiniti ocem?

Foto: Aco Čavić – Gradsko pozorište Jazavac

Da, vjerovatno ćemo pomisliti kako bi sigurno znali za tako nešto, ali činjenica je da je u današnje doba lakše no ikad živjeti neke paralelne živote, biti dostupniji a nikad dalji. Upravo o tome i progovara ovaj komad Ane Đorđević, koji kao slobodna adaptacija filma “Savršeni stranci” Paola Đenovezea (Paolo Genovese), ogolivši sve dobre i loše strane života u 21. vijeku, ali i nas, kao ljude, kao individue, kao one sklone sitnim pobjedama i porazima, prevarama, lažima i tajnama.

“Onda nije čudo što nas svi lažu – mediji, političari, prodavci u piljari, baka na pijaci, partner ili mama. Laž je jednostavna, a bolna kad se razotkrije. Istina je teška, a oslobađajuća kad je ne kriješ”, što reče potpisnik režije Andrej Nosov.

Zaista je bolno, a još bolnije na ovaj način, pokrenuvši naizgled bezazlenu igru tokom jednog druženja, tokom koje svako mora naglas da pročita svaku poruku koja mu stigne na njegov pametni telefon ili komentar na svom profilu na društvenim mrežama te odgovori na svaki poziv, spoznati neke stvari o bliskim ljudima, bez obzira da li su u pitanju dobri prijatelj, bračni partneri ili samci.

Ipak, zamisli, ti koji/koja sad ovo čitaš, da tako nešto upriličiš večeras sa svojim društvom. Da li bi bilo iznenađenja? Prijatnih ili neprijatnih, nebitno.

Foto: Aco Čavić – Gradsko pozorište Jazavac

Međutim, nije realno za takav poredak stvari okriviti isključivo moderno doba i napredne tehnologije. Postojalo je sve to i prije njih, jer to se zapravo nalazi u nama, a ne u našim SIM karticama. Opet, ne možemo reći ni da nas to doba i te tehnologije nisu na neki način udaljile, baš zbog toga što su nas na jedan drugačiji dodatno zbližile. Ali, opet to ali…

Teme autovanja, stereotipa, preljube, odrastanja, seksualnosti, fenomena društvenih mreža, dostupnosti i prisustva 24 časa dnevno su ovdje prikazane kroz jednu drugačiju, pomalo nerealnu prizmu, jer, kad malo bolje razmislim, rijetki su oni za koje sam sigurna da bi baš bez premišljanja pristali da zaigraju ovu igru istine. Tu mislim i na sebe.

S koliko tajni živimo i koliko toga znamo jedni o drugima? I koliko smo uistinu zadovoljni vlastitim životom, sobom? Pa, možda i saznate ako iščitate razgovore s vašeg leta.

Napomena: Pokušajte ovo kod kuće, možda vam život (ne)postane bolji.

Pročitaj još

Od iste osobe