Praktična Lola

Izgubila sam starateljstvo nad djecom

Uplašena da neću biti adekvatna majka koristila sam svaki resurs kojeg sam se mogla sjetiti da bi došla do informacija o tome kako da budem savršen roditelj.

Prevela: Nataša Bursać

Izvor: Glenna Gill - scarymommy.com

Foto: jesadaphorn / Shutterstock.com

Prije nego sam rodila svoje troje djece, pročitala sam sve i jednu knjigu o roditeljstvu. Kada sam bila mlada rijetko kada sam bila u blizini djece i nisa znala ni kako se mijenja pelena.

Bilo je par stvari za koje sam znala da želim da uradim. Bilo mi je jako bitno da moja djeca imaju siguran prostor, mjesto gdje mogu da podijele svoja osjećanja, bez stida. Htjela sam da ja budem ta osoba.

To je posebno bilo izraženo kod mojih dječaka, Brenadana i Šejna (Brendan, Shayne). Njihov otac je htio da izrastu u jake muškarce. Što je u redu, ali sam, isto tako, htjela da znaju da mogu biti emotivni, takođe bez stida. Težila sam ka tome da budem neko kome se mogu obratiti za sve i da znaju da ih nikada neću osuđivati. Vjerovala sam da ću uvijek biti na njihovoj strani i da nikada neće morati ići kroz život sami.

Moja kći Vanesa (Vanessa) je rođena tri mjeseca prije vremena. Bila je nešto najmanje što sam ikada vidjela, ali takav borac. Borila se za svoj život svakoga dana i preživjela probleme sa plućima, operaciju srca i infekciju. Postala je i ostala opasna i uvijek spremna da pobijedi svijet koji je bio veoma okruta prema njoj.

Nakon što sam se zaklela da ću uvijek biti tu za njih – izadala sam ih, jedno po jedno.

Prepisala sam puno starateljstvo njihovom ocu ubrzo nakon što sam izašla sa psihijatrije. On je došao u moj stan i stavio taj papir na kuhinjski sto zajedno sa porukom trogodišnjeg Šejna. Prvo sam pročitala poruku, ruke su mi se tresele dok sam posegnula za njom.

“Fališ mi.”

To je sve što je pisalo, ali bilo je dovoljno da mi slomi srce na milion komadića.

Foto: Look Studio / Shutterstock.com

Istina je da im nisam mogla ponuditi koliko i njihov tata. Imao je divnu familiju i stabilan život, sve ono što ja nisam. Dječacima je očajnički trebalo ono što im je on mogao pružiti. Iako sam ih obojicu mnogo voljela, znala sam da im ne mogu priuštiti ono što on može.

Nekoliko godina kasnije Vanesa je otišla u posjeti mojoj mami na par sedmica. Bilo je to za njezin peti rođendan i zagrlila sam je jako i okrenula lice da ne vidi kako plačem. Imala sam ozbiljnih problema sa lijekovima i trebala sam se uputiti u kliniku gdje djeci nije dozvoljen pristup. Moja majka je rekla da je tako bolje. Vanesi je trebala stabilnost kakvu joj ja nisam mogla pružiti.

Nije se vratila kući dvije godine.

Gubitak djece je bilo kao da primam teške udarce u utrobu svakoga dana. Patila sam za njima konstantno, a osjećaj srama je bio toliko jak da se nisam mogla nositi s njim. Okrenula sam se drogama i alkoholu da ne moram da se nosim sa tim bolom svakog novog jutra.

Opijati koje sam koristila su mi davali iluziju da je sve u redu. Da možda nisam govno koje ne može da brine o svojoj djeci. A možda njih više nije ni bilo briga. Tako je najbolje, kao što je i moja majka rekla.

To je bila laž i zbog narkotika vjerovala sam u to duže nego sam trebala.

Toliko je prekretnica koje su proše  bez mene. Vanesi je ispao prvi zubić i krenula je u vrtić bez mene. Brendan i Šejn su krenuli zajedno na izviđače. Nisam imala pojma šta se kod njh dešava svakodnevno. Nisam mogla da se nosim s tim da nisam dio njihovih života.

I dalje sam viđala dječake povremeno, obično dok se igraju u parku. Molili su me da idu sa mnom kući, iako sam bila u lošem braku u kojem sam bila u realnoj opasnosti.

“Baš me briga što je on tu”, rekao je jednog dana Šejn u parku. “Samo želim da budem s tobom i da opet živimo zajedno.”

Bilo je jako hrabro to što je rekao, i zagrlila sam ga, i opet okrenula lice da ne vide kako plačem. Najviše na svijetu sam htjela odvesti ih kod sebe i nikada ih ne pustiti. To je bio samo san, jer je to bilo nemoguće.

Brendan je stariji i znao je bolje. Nije htio da me rasplače ili da me natjera da se loše osjećam. Njegov tata je bio jak, pa je bio i on. Znala sam da želi da postupim kako treba, ali bila sam isuviše slaba. Nije bilo šanse da mi se djeca vrate i budu samo kod mene, znala sam to, i mučilo me jako.

Foto: Andrey Yurlov / Shutterstcok.com

Vanesa je pak bila posebna priča. Bila je kod moje majke, u drugom gradu. Nisam je vidjela godinama. Krivica koju sam osjećala jer sam je izgubila me skoro ubila, te sam prekinula svu komunikaciju s njom; jer me bilo sramota.

Nisam znala ništa o svojoj kćerki, onoj koja je plakala ljutito preko telefona tražeći od mene da dođem odmah po nju. Bila je isuviše mala da shvati da nisam bila sposobna ni brinuti se o sebi.

Godine bez moje djece su me ubijale. Prestala sam da brinem o sebi. Sramota me da priznam, ali često sam razmišlajla o samoubistvu. Moja djeca su razlog što ipak nisam to uradila. Isuviše sam im boli ionako zadala.

Majčinstvo me promijenilo, ali gubitak djece me uništilo zauvijek. Molila sam se da ih neko ljubi u čelo i grli kada su imaju težak dan, i nekog ko ih stavlja ispred svega i ispred svih. Nije bilo svrhe moliti se da ta osoba budem ja. Već sam zakazala u najvažnijem zadatku koji je stavljen pred mene.

Nije u meni više bilo snage. Nije bilo opcije da ustanem i dobijem svoju djecu nazad. Imala sam isuviše grešaka, i znala sam da bih time stvari zapravo učinila gorima. Ipak, trebala mi je njihova blizina. Da popunim prazninu u svom srcu.

Morala sam da se pomirim s tim da nisam dobar roditelj, i bilo mi je lakše kada sam shvatila da dobijuju svu potrebnu ljubav i podršku, iako ne dolazi od mene. Jedna je stvar obožavati ih, onako kako ih ja obožavam, a potpuno druga brinuti o njima kako treba.

Danas imamo bolji odnos. Dječaci su već odrasli, a Vanesa ima 11 godina, i bude kod mene. Ništa mi nije preče nego da njima budem podrška, i svaki minut s njima je dar od Boga. Otvoreno pričamo o “lošim danima”, koje smo proveli odvojeno, i iskrena sam prema njima. Nadam se da će naučiti nešto iz mojih grešaka i da će me jednog dana razumjeti.

Kada me Šejn pita za savijet, osjećam se kao najbitnija osoba na svijetu. Kada Brendan dođe u posjetu sa djevojkom, osjećam se tako srećnom, jer dođu kada god mogu. Kada me Vanesa drži za ruku dok prelazimo ulicu, ja je stisnem malo jače za sve ono vrijeme kada nisam mogla.

Stvari su se promijenile. Moja djeca su mi sada prioritet. Ne ja, moja nestabilnost i sebične potrebe. Napokon sam njihova majka. Ne moram više da se osjećam postiđeno, jer dobila sam drugu priliku da popravim stvar.

Ma kako isplaniramo vaspitati djecu, na kraju ona vaspitaju nas, i to na način na koji nismo mogli da očekujemo. Oni imaju tu moć.

Pročitaj još

Od iste osobe