Lole iz komšilukaNaslovna vijest

Kako se ubija jedan grad

Ja sam vam jedan od dođoša. Ja sam vam, zapravo, jedna od onih što nigdje skroz ne pripadaju. Odavno sam otišla od tamo gdje sam rođena, a nigdje još nisam spustila kotvu, zaprave. Ja sam bar tako odlučila, jer nigdje mi još srce nije neko ili nešto zauvijek zalijepio za sebe.

Piše: Jelena Pralica

Foto: Merima Bilajac Ogorinac - Dubica u srcu / Facebook

Ipak, svi mi dođoši, imamo to neko svoje mjesto, kojem se vraćamo. Često ili rijetko, nekad ili nikad. Tako da nas kad okrenemo cipele na tu stranu, malo više zaboli srce, a poneke samo dupe. Počešu se i uprte svoje stvari pa opet tamo negdje odakle su svratili da se vrate.

Ja sam, ipak, onaj dođoš koji se uvijek vraća. I koji jednom želi da se zauvijek vrati. Ne zato što ja baš mislim da ne postoji čarobnije mjesto na svijetu, znam za mnoga takva, nego, brate, volim taj osjećaj pripadnosti, čeznem za njim, za tim da imaš makar taj privid da si tu negdje siguran, da te niko ne može izbaciti, da si u svojih nekoliko kvadrata, da je to tvoje, a ti dio njega. A pomalo sam i provincijalka u duši; guše me široke ulice, četiri trake, brzina, gužva, stalna trka i stalno nedostajenje. Nečega.

Ja bih da starim uz one uske, kaldrmske ulice, uz one koje su svaka kao prikrajak, svaka kao neka stranputica ili slijepi sokak. Uz one koje su u zavjetrini, hladovini, gdje su puna pluća.

E baš takva jedna je do juče bila u tom mom mjestu odakle sam već odavno dođoš. A onda su odlučili da je posijeku, jer valjda neće niko danas da bude provincijalac, neće ni da se osjeća, a kamoli da živi tako. A naš način da sasječemo sve svoje veze s prošlošću, naročito ako to sad ima veze s tim zbog čega smo za druge provincijalci, jer mi to nikako ne želimo i nećemo da budemo, je da se latimo motorke ili nekog drugog opasnog stroja. Sve – od nas, do drveta, ionako naposlijetku skonča kao pepeo, prah, pa jel?!

To što sam ja dođoš, ne znači da bih voljela da nije tako. Kako je svojevremno rekao Boris Trivan, ko još može da izabere gdje će njegovoj majci da pukne vodenjak. Ni ja nisam mogla da biram, al kad se to i desilo, u mom gradu je postojalo porodilište. To je bilo prije skoro 40 godina. Danas ga tamo više nema, pa kad ti pukne vodenjak moraš u neka od najbliža dva mjesta, nekih 30, odnosno 40 kilometara dalje. Danas je 21. vijek, a kad su vodenjaci uredno pucali ženama u mom gradu bio je prošli vijek i zbog toga nije bilo nikakvih problema. Kao što ih ima danas.

Danas tamo Dom zdravlja ima lijepu, novu fasadu, al, eto, nema mjesta za nove živote. A kad im, recimo, dovedeš dijete u Hitnu, jer je vikend pa nema pedijatra, onda može da te snađe da ti doktorica kaže da ga čvrsto držiš da može da ga pregleda, jer ono, zaboga, plače, a ona nema vremena za te zajebancije. Nije najveći problem ni to što je toj doktorici očito urađena lobotomija empatije, već što je i narod tamo postao takav. Na ovu i slične situacije najradije odgovara sa pusti, ćuti, pravi se da ne vidiš, da ne čuješ, da se nije desilo, što baš ti moraš da ganjaš uvijek neku pravdu, svakako ništa ne možeš promijeniti, gledaj svoja posla…

A koja su to naša posla, ako nisu ta da želimo da živimo u mjestima kojima ne ubijaju dušu? Koja ne siluju, ne masakriraju, kojima bezdušno čupaju srce, dok mi gledamo svoja posla.

Znate li, a vjerovatno ne znate, da sam u istom tom svom gradu nedavno poželjela da kupim običnu, najtanju gumu-konac, onu koja se, recimo, stavlja na dječije kape za rođendan? Nigdje je nije bilo. Nigdje je nije bilo za kupiti. U mjestu koje broji hiljade stanovnika nema prodavnice, kioska, bilo čega gdje možete doći da kupite iglu i konac. Ima samo subotom na pijaci, jedan štand, dolazi čovjek iz obližnjeg grada i tu možeš da kupiš nešto iz šivaćeg asortimana. Ko mi je kriv pa mi je nedjeljom zatrebao konac-guma, a da je samo dan ranije uspjela bih da ga kupim na jednom štandu na pijaci u gradu u kojem žive hiljade i hiljade stanovnika.

Dubica i njeno zelenilo, nekad , Izvor: Nada Radulovic – Dubica u srcu / Facebook

Doduše, svakim danom ih je sve manje. Ne trebaš biti Nostradamus pa da vidiš da će ih uskoro ostati dovoljno za jednu osnovnu školu, pa drugu ‘ladno možemo da zatvorimo. Za područne ne znam ni kako još uvijek nisu pod katancem. Al’ biće, ne treba se nadati čudu. Dovoljno je samo da prođeš glavnom ulicom, gdje ćeš u svako doba dana, 364 dana u godini, bez obzira na satnicu i vremenske (ne)uslove, sresti malo više od 10 ljudi. Samo se za Petrovdan sjati malo više naroda, jer stignu roštilj i baloni.

Ovdje je sve manje ljudi; što zbog toga što, ne samo mladi, već svako ko ima priliku odlazi da negdje po evropama, amerikama i australijama započne sigurniji život, što zbog toga što je iz onih preostalih isisan život, pa ovo mjesto sve više podsjeća na grad duhova, a oni koje srećete mahom imaju namrštenu, tužnu, utučenu, zabrinutu facu. Oni kojima je lijepo svakako toliko ne šetaju  svojim gradom, oni osvajaju ekskluzivnije destinacije.

A do njih se može, a kako drugačije, nego preko grane. Tu su nam najveće gužve. Znate koliko se ljudi proteklog vikenda obrelo u tom mjestu? Pa to je bila kilometarska kolona. Doduše, oni su tu samo bili u prolazu, isto sve neki tamo negdje dođoši. Nema veze što odoše da rade za druge, al nemaju ljudi gdje u tom kilometarskom redu pošteno da uđu i kupe flašicu vode. Jer, šta će nam tako nešto u blizini graničnog prelaza sa Evropskom unijom. Ionako poslije mosta ima svega, nek se strpe tu koji sat gladni i žedni.

Nije mi ih žao, majke mi, znaju ljudi zbog čega prinose žrtvu. Nije mi čak žao ni ovih što ostaju i samo ih tugaljivim pogledom ispraćaju, baš kao što ispraćaju i svoj život koji prolazi pored njih. Meni je žao jedne od ulica u kojoj su čekali. One negdje s početka priče. Tamo gdje je prije više od jednog i po vijeka posađen drvored platana. Uz samu obalu najljepše rijeke na svijetu. Sad su odlučili da ih posijeku, jer treba da modernizuju ulicu.

Nema veze što nije svima pravo zbog te odluke. Nema veze što ljudi govore da time ubijaju pluća grada i odbranu od poplava, što time ubijaju uspomene generacija i generacija, što od te ulice treba da naprave jednosmjernu zonu za pješake, da joj vrate stari sjaj i iskoriste njene potencijale, nema veze ni to što su se građani bunili, potpisivali peticiju, nastojali da ukažu nadležnima da im se to ne dopada. Do nadležnih ne može čovjek ovdje doći, oni su u svom bunkeru – ne odgovaraju na upite, ne javljaju se na telefone, ne polažu nikome, građanima koji su ih izabrali ponajmanje, račune za svoje odluke, za koje ne postoje ni posljedice ni sankcije.

Nema veze ni što je opštinski račun osam puta blokiran samo u ovoj godini. Na naplatu stižu mnogi prošli grijesi, ali to je svakako samo vijest za jednokratnu upotrebu, koja malo zatalasa mase, al tu korijen niko ne dira i ne siječe. Samo kulturno okresavanje grana, kao s proljeća, dok radnik ne zaboravi zbog čega se digla tolika frtutma ili opet nije primio platu… Da, i opštinska zgrada ima novu fasadu, al i tamo kao da unutra nema života.

Znate, ima u mom gradu i jedna dvanaestogodišnjakinja. Ona je nedavno na rukometnoj utakmici u okviru Prve lige RS za žene postigla osam golova, najviše u tom kolu. Ona, sa svojih 12 godina, treba da igra u bambini kategoriji. Ali ona je, eto, bila najbolja u seniorskom rangu. Znate li koliko je još takve talentovane djece u mom gradu? Ima ih, zaista ih ima. Djece koja su vrsni muzički, slikarski, glumački, sportski talenti. Koja treniraju u dvorani za čiji su limeni krov potrošene stotine hiljda maraka, pa je unutra ljeti vruće, a zimi hladno, jer nema ni ventilacije, ni klima uređaja, ni bilo kakvog grijnog tijela, pa ni prozora. A ta i mnoga druga djeca ne žele da im kafane i zadimljeni prostori budu jedina zabava i alternativa.

Znate, kad smo već kod kafane, bio je u mom gradu Živi gradić. Ni on nije mogao da opstane, iako smo poznati po tome da volimo i kafanu. Baš kao i ta kafana, taj spomenar, hroničar ovog mjesta i njegovih ljudi, njegove prošlosti i svega onoga zbog čega smo ga voljeli, danas je ostalo samo sjećanje na nju. Slučajno, ili prije ne, baš ona mi sad pade na um, jer pričam o jednom živom gradiću koji je to sve manje.

Izvor: Neznam – Facebook

Ako vam se bar na tren učinilo da vaš grad sliči mom, svaka sličnost nije slučajna i itekako je namjerna. Ne zbog mog osjećaja ili načina pisanja, već zato što smo svi u istom ropcu, da ne kažem mrtvačkom sanduku. I što je naša apatija posljedni čavao u lijes u koji smo sami sebe smjestili.

Zbog toga što i u vašem gradu ima sve manje života, a ako mislite da ste te sreće pa da ste pobjegli u neki mali veći, vjerujte, stigli ste samo u malo veće selo. Ne teritorijalno, već intelektualno. Kako znam? Pa dođoš sam u administrativni i svaki drugi centar, gdje ako ti pukne vodenjak boraviš u porodilištu kojem postoji samo jedan topli krevetić za prijevremeno rođene bebe, i to onaj star više od pola vijeka!

Tako da, svi smo mi ovdje žedni gosti u ovim našim nekad Živim gradićima.

Pročitaj još

Od iste osobe