Lole iz komšilukaNaslovna vijest

Decembar je moj aperol špric

Bliži se decembar, mjesec u kom sam rođena i onaj koji je najbliži sljedećoj godini.

Piše: Jelena Pralica

Foto: Anna Bronshtein-Rosenblum / Shutterstock.com

U svakom mi se decembru poklope ti važni momenti, koji mi uzburkaju i miješaju emocije. Tad samoj sebi služim taj aperol špric sentimenta. Nekad je malo gorči, al zna i dobro da udari. Al ja nemam ništa protiv glavobolje, ona je jedna od rijetkih karakternih pojava za koje danas znam.

Za svoj rođendan sam obično loše volje. Nemam neko logičnije pojašnjenje, osim da sam namćor i da mi je malo bljutavo biti srećan u silu, zato što je to red. Mada, volim svoj rođendan jer tad sam, prosto, rođena ja. Dobila sam taj dar da budem ovdje. Da u međuvremenu nakupim godina i da mogu sad da razmišljam i pišem o tome.

Da, srećna sam. Iako ću vjerovatno, kako trenutno stvari stoje, tog dana ovog decembra imati neka karakterna gušenja, al glavobolji se ne nadam. Da, zahvalna sam što sam tu. I biću srećna što će me se tog dana sjetiti nekoliko njih, a većinu će na to podsjetiti moderno čudo. Život je čudo, pa sve to nekako dođe na svoje; i ta rolerkoster emocija koje me redovno spucaju i ta potonuća i ta euforija koja kao mjehurić iz šampanjca udari u glavu i srce i zagolica dušu, postavi pitanja, ponudi i poneki odgovor i okrene novu stranicu.

Ove sam godine zahvalna na tome što su svi moji najbliži zdravi i što sam ja zdrava. Doduše, imam te napade panike, tu anksioznost, te depresivne misli koje me ponekad oblikuju kao da sam plastelin, nekakav glinamol. Al oni su znak da sam živa, da nešto osjećam, da se protiv nečega bunim, tako ja na to gledam.

Imam i razlog. Imam veliki razlog. I on je ovog decembra slavljenik. Slavimo 1825 dana. I još onih devet mjeseci kad smo bili jedno. A to smo i danas, samo je za ovih skoro dvije hiljade mojih sunaca što mi je do sada bio postao i pravi mali veliki čovjek. To mi je ovodecembarski najveći upjeh.

Foto: Roxana Bashyrova / Shutterstock.com

Uspjela sam, vjerujem, i u tome što imamo nove patike, lijepu jaknu, što smo to sami kupili. I što smo i ove godine išli na more. I što planiramo i sljedeće. Ne zbog toga što tako radimo neka vanserijska čuda, već zbog toga što znam za koliko je to onih među nama vanserijsko čudo. Ja sam sebi čudo rodila.

Rastem, da i danas, od njegovog osmijeha, od toga kad mi kaže, kad ga pozovem da mu nešto šapnem, da zna da ću mu reći da ga volim najviše na svijetu. Može li se voljeti najviše na svijetu? Mislim da, ustvari, i ne može, jer je svijet premali za toliku ljubav. Ljubav od “samo” 1825 dana.

To što me guši, što se bojim, što se noću probudim i ne mogu da spavam, što ga dugo usnulog gledam i slušam kako diše, što se pitam hoću li moći, to bih da ostavim u ovom decembru. Da ne nosim u koferu do sljedeće godine, sljedećeg decembra i sljedećeg rođendana. Al samo zato što bih da u njemu ostane više mjesta za neku sjajniju mene.

Zahvalna sam što raste, uči i raduje se. Što zastane da pomazi svakog psa, a za svaku macu na koju naiđemo pita da je ponesemo kući. I što znamo da ćemo uskoro imati maltezera kojem ćemo dati ime Lav ili Džin. Što se ne stidi da pleše pred svima, ali ni da zaplače kad ga nešto boli, recimo i duša. Što zna da kaže hvala i izvini. Voljela bih da takav zauvijek ostane.

Foto: WindNight / Shutterstock.com

Voljela bih i da imamo svoj stan. Mali, najmanji, samo naš. Zato što znam da svako ko je podstanar zna kako je to jedna velika želja, koja umije da tišti. Kad imaš dijete još veća. Moj materijalizam tu počinje i završava.

Voljela bih i da moji mama i tata više nemaju razloga da brinu zbog brata i mene, jer onda drugih briga imati i neće. Da brat prestane da bude i moja briga, iako je veliki, al ja ga volim i taman te tri godine koliko je mlađi mu uvijek dajem da još malo poradi na tome. Ali, i on je rođen u decembru, i ovog, što samo što nije, bih da u njemu ostane to da nedovoljno voli sebe. Jer znam da je hrabar za veću ljubav.

U ovom decembru želim da ostavim svoje nervoze, netrpeljivosti, brzoplet jezik i svoje kameno srce od pamuka. A da prigrlim više osmijeha i više vjere da dobro ipak pobjeđuje. I da je dobro i da sam ja dobro i da su svi koje volim dobro. I da se sve da popraviti, jer smo dobri majstori.

Aperol špric je baš dobar, vjerujte. A decembar samo što nije…

Pročitaj još

Od iste osobe