Praktična LolaRaznoSponzorisano

Uspjela sam ugledati dno korpe s prljavim vešom!

Na početku suživota sa izabranom osobom, bilo da je riječ o braku, vanbračnoj zajednici ili vezi, često razmišljamo o hiljadu, ispostaviće se, nepotrebnih sitnica zbog kojih pomislimo da nam taj zajednički život neće ići od ruke.

Piše: Ivana Simikić

Foto: Zarya Maxim Alexandrovich / Shutterstock.com

Jeste da su žene svojom borbom, kako onom na polju javnog djelovanja, tako i onom unutrašnjom, došle do toga da ih više ne boli glava zbog toga da li će se ikome dopasti ručak koji su napravile (ako i žele danas da ga naprave ili to vrijeme planiraju utrošiti na sasvim drugačiji način, vjerujući da će ukućani ipak da prežive) ili će neko poželjeti da pobjegne glavom bez obzira kad je vidi bez šminke, mrzovoljnu ili neraspoloženu, ali…

Dođu ubrzo vremena kad shvatite da su te “sitnice” stvarno bile sitnice i da li će, recimo, neko ostaviti prljav veš na korpi ili u korpi uopšte nije bitno, jer tad nastupi misterija veća od svih – kako napokon ugledati dno korpe s prljavim vešom?!

Koliko god veliku da kupite, potpuno je besmisleno da čeznete za vremenom kada ste uspijevali da joj vidite dno, bar na 15 minuta, jer je to nemoguća misija, a u svoj planer, umjesto nekadašnjih termina za susret sa prijateljicama, pišete “izvaditi veš”, “staviti da se suši”, “skinuti veš, “složiti veš” i tako u krug.

Da, nekim čudom je taj predmet uvijek pun, nema veze koliko nas je u kući. Pa iako u međuvremenu čovjek savlada male tajne uspješnog pranja; kako da izbjegne da se končana suknja koja je koštala “kao svetog Petra kajgana”, nekim čudom, pretvori u suknjicu za lutke, da svijetlo ide sa svijetlim, a da će crveno, u protivnom, ostaviti neizbrisive roza tragove, ovo dno korpe za veš se može donekle mjeriti jedino sa flekama. Kako i odakle dolaze, pobogu?!

Foto: Dean Drobot / Shutterstock.com

To kada se jednom ustoliči na određenom komadu odjeće, nikada više ne silazi. Kao da su sastavni dio materijala od kojeg je napravljena, pa ni razrjeđivačem ih ne možeš skinuti. Vjerujte, probala sam i to na bijelom (njegovom) dresu na kojem su me mrlje od trave i blata izluđivale. Mrlja je nestala, kao i dio dresa na kojem je bila. Od tada ne koristim razrjeđivač u te svrhe.

A onda – dječija odjeća, moja odjeća isprljana dječijom hranom, njegova odjeća i sve druge stvari koje služe za “okokuće”. Sve one stvari koje su nam nekada bile omiljene. Ali bijelo nikada više nije bijelo. Kupovala sam one skupe deterdžente koji kao da sadrže dijamantne čestice, pa sam pokušala sa različitim “dodacima” i na kraju odustala, ne vrijedi. Naposlijetku sam tražila savjet od svekrve, dotle je došlo, kod koje veš miriše, ne na miris omekšivača ili deterdženta, već na čisto i bijelo.

“Prvo stavi veš u vodu i ostavi ga preko noći”, kaže svekrva, “a onda, sutradan ga istrljaj i stavi u mašinu”, prenosi svekrva drevnu mudrost.

“A šta će mi onda mašina?!”, pitam ja.

Elem, to se i nije baš dobro završilo, a pale su i teške riječi poput one da njen voljeni sin izgleda kao da ga je poplava izbacila. „Hm, ne znam zašto bi to bio moj problem“, rekoh i vratih se svom začaranom krugu zvanom prljavi veš i uporne fleke.

Kad, nakon dva-tri dana, zove svekrva. Valjda se sažalila, znam da nije na mene, nego na svog sina, ali kako god, kaže da ima rješenje.

Medo.

Foto: alexkich / Shutterstock.com

Ne znam šta da mislim, osim da je neka od nas dvije očito s druge planete, na kojoj medvjed pere veš. I to sa one na kojoj on potom miriše na đurđevak, jorgovan ili planinsku svježinu. Ne znam samo zašto mu tepa, al’ taj Ted koji spominje, po njenim riječima, super pere, zna da je bijelo bijelo, da se šarenom ne miješa u boje, i da sve to nije kao “svetog Petra kajgana”, a ja već razmišljam kako je to jedino rješenje da spoznam svijet bez prljavog veša, sa čistim dnom korpe.

I tu počne da mi se čini da u životu ništa drugo ne radim, osim što se vrtim u toj začaranoj centrifugi.

Inače nisam tako razmišljala sve dok nisam izgubila omiljenu i jedinu zimsku jaknu. Nigdje je nije bilo, a sve sam pretražila. Prevrnula sam dječije igračke sve do jedne, ubola se nekoliko puta na Lego kocke i dan danas imam reljefne otiske na stopalu danskog giganta koji nije smislio ništa drugo do plastiku koja bi izdržila nuklearnu katastrofu?! Našla sam i davno nestalu sandalu sa tankim kajišićima (druge nema, kao da je u zemlju propala), i metak marke „Nerf“, još jedna skupoća u vidu potpuno besmislene i često zaboravljene igračke.

A jakne – nigdje. Zimu sam prezimila u nekom đubretarcu iz srednje škole, i taman kad mi više nije trebala naletim na nju kako „glumi“ dno korpe za veš!? Od tada imam naviku da svaki put dobro prodrmam korpu i istresem je naopako, možda pronađem i onu drugu sandalu.

Zapravo, to sam željela da vam ispričam, ne znam kako me priča odvela na (ovu) planetu na kojoj medo pere veš.

Uglavnom, na njoj je, vjerovali ili ne, moguće ugledati dno korpe za veš!

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije