Praktična Lola

Tragovi Šer – između Boginje Popa i filmskog tihovanja Šerilin Sarkisijan

Da li vjerujete u život poslije ljubavi?

Redakcija

Izvor: Saša Karanović - bosonoga.com

Foto: Giphy.com

U vrijeme kad sam upoznao Šer (Cher) – na ovo “upoznao” imam pravo koliko i svi mi koji se nosimo sa ekranskim utvarama kojima tepamo “slavni”, a koji su često veća i stvarnija prisustva u našim životima od većine krvnih srodnika, često i roditelja – bila je daleko od one Šer koja joj je šezdesetih, uz Sonija (Salvatore Phillip “Sonny” Bono), proslavila ime.

Tih kasnih devedestih ličila je najviše spodobama kakve su Goldi (Goldie Hawn) i Meril (Meryl Streep) u Zemekisovom (Robert Zemeckis) “Smrt joj dobro stoji” (“Death Becomes Her”) – ako bi u nekom trenu samo klecnula, imao sam osjećaj da bi joj staklene kosti popucale, da bi joj lice napuklo od obične “zdravo-zdravo” coke (puse), i da mora biti jedna od onih koji se iz osjećaja samoočuvanja i ne ljube, samo puskaju vazduh na periferiji lica drugih.

Foto: hollywoodreporter.com

Opet, koliko god se drevnom činila, bilo je nemoguće odrediti njene godine. Koliko joj je tad bilo? 30? 40? 50? 60? 70? Sve je bilo moguće. I nije olakšavalo pokušaje pogađanja to što je upravo bila u onoj sintetičkoj, milenijumskoj fazi – sa ostatkom MTV pop univerzuma, koji je tih godina projektovao neku minimalističku tehno-got budućnost, najsličniju vizijama trećeg eona kakve su braća (danas sestre) Vahovski (Wachowski), imali u “Matriksu” (“The Matrix”).

Pjevala je kako “vjeruje”, kako vjeruje u potrebu za ljubavlju, milenijalno izvrćući hrišćanske konotacije ovoga “vjerujem”, kako je i 95’ u “Walking in Memphis” na pitanje “da li si hrišćansko čeljade?”, zbog Elvisa, bluza i gospela, odgovarala “danas jesam.” Bitno je i to što je ova obrada Konove (Marc Kohn) pjesme došla na albumu “It's a Mans World” – razlozi će se razjasniti u toku teksta.

Foto: abcnews.go.com

Nešto kasnije, vidio sam je u prethodnoj fazi, kada je ranih devedesetih pjevala ovu Konovu pjesmu i “sletjela u zemlju delta bluza, usred pljušteće kiše”. Tad su je kačile i kasne osamdesete i rane devedesete, a milenijalana budućnost, koliko god blizu bila, činila se daleko, iako će album sa pjesmom “Believe”, “Dance Pop”, izaći 1998, tri godine poslije “hoda po Memfisu” – svjetovi razlike.

Prizivala je Elvisa, ultimativnu utvaru američke pop kulture – američke kulture, tačnije, sve ostalo je pleonazam. I čudno je koliko mu je ličila, koliko je tragova njegovog glasa zvučalo u njenom, i ne samo ovdje, dok je o njemu pjevala. Ne, tad ste, zbog vizuelnih sličnosti, mogli pomisliti kako je Elvis uvijek bio u njenom dubokom, prigušenom, pomalo grčevitom glasu. Nije slučajno prepjevala Konovu pjesmu i nije slučajno baš ona našla daleko više rezona u stihovima nego on, koji ju je i napisao. Nešto je htjela i nešto je govorila.

Foto: Youtube

Ali, Šer? Milenijumski zombi nešto govori? Šta, dođavola, ona ima da kaže?

Prvi film u kojem sam je gledao bio je Milerov (George Miller) “Vještice iz Istvika” (“The Witches of Eastwick”). Sad, iako bi Istvik trebalo da bude na Roud Ajlendu, daleko od Holivuda, ovaj film diše istom reganovsko-holivudskom stabilnošću predgrađa kojom su disale sve komedije, a pogotovi svi horori osamdesetih. Snimljen je 1987. i pada u mirnodopski period američkog filma, u vrijeme “Ramba” (ne “First Blood”) i “Top Gana” (“Top Gun”), u krajnje poništenje turobnih sedamdesetih, kraha studijskog sistema, buntovništva i klasne svjesnosti – period sklada i slatke iluzije sigurnih prebivališta. Ove senzacije su Holivud, ako je išta Holivud. I Šer je više i od Mišel (Michelle Phiefer) i Suzan (Susan Sarandon) mirisala na njih. Samo je Nikolson (Jack Nicholson) bio više Holivud od nje.

Iako je ova Šer bila otkrovenje u odnosu na milenijumsku Šer, tu mi se zacementirala kao jedna od ultimativnih utvara Holivuda. Iste vrste kao i Majkl Džekson (Michael Jackson) i Džin Simons (Gene Simons), koji su poništili sva rasna, klasna i etnička obilježja i postali stanovnici nestvarnog grada, ne-mjesta, mjesta bez istorije. Simonsa pominjem zbog jedne epizode, koja govori o stvaranju holivudskih utvara, kakvom mi se tada činila Šer, i više nego “Smrt joj dobro stoji” i Džeksonove bolesti i operacije.

Foto: bosonoga.com

Gostujući u jednom tok-šou programu (The Mike Douglas Show) 1974, kada je Kiss bio na početku slave, dok su još bili ozloglašeni i zbilja šokantni američkoj javnosti, Džin, u punoj Kiss šminci, sve sa jezičinom, imao je čast da se nađe u društvu uzornih američkih građana, pa i malograđana, puritanaca – takvi su tad još postojali i činili su većinu populacije. Ova mješavina sagovornika je očigledno bila plan ogranizatora emisije i trebala je izazvati poprilično zanimljivu situaciju.

Na Džinovu nesreću, sjeli su ga uz Toti Filds (Totie Fields), američku komičarku, koja je, nažalost, preminula četiri godine kasnije, 1978. godine. Toti zaista izgleda kao da bi trebalo da bude šokirana Džinovom pojavom, kožom, krilima šišmiša, šminkom, pa i jezičinom, ali Toti ne gubi ni koraka – njen jezik je veći od njegovog. Kad ga voditelj Majk pita “šta si ti, u stvari?”, Džin odgovara “ja sam, u stvari, otjelovljenje zla”. Ne gubeći ni daha, Toti dodaje: “Al’, nosurdu ne možeš sakriti”, implicirajući da Džin može biti otjelovljenje čega god hoće, ali je prije svega otjelovljenje Jevrejina – pravo ime mu je Haim Vic (Chaim Witz)!

Šer mi se dugo činila ikonom utvare, poput Džeksona, ali, za razliku od njega, godine su kod nje donijele naznake borbi utvare i istorije – donijele su naznake “nosurde”, one koju možete vidjeti prije operacija, i prve naznake Šerilin Sarkisijan (Cherilyn Sarkisian), njenog karaktera, njenih uvjerenja, njene brižnosti i njenog feminizma.

To se desilo kad sam počeo svjesno gledati filmove. Tu i tamo, pojavila bi se Šer. I to najčudnijim mjestima. Nakon nevjerovatnih uloga, u par nevjerovatno dobrih filmova, javila se dalja sumnja o njoj, i prve naznake ovog teksta.

Foto: bosonoga.com

Iako joj je pripisano 25 uloga, osim “Vještica”, ovdje ću o tri ključne: u Nikolsovom (Mike Nichols) “Silkvudu” (“Silkwood”), u Altmanovom “Come Back to the Five-and-Dime Jimmy Dean, Jimmy Dean” i Bogdanovičevoj (Peter Bogdanovich) “Maski” (“Mask”).

Počelo je sa “Maskom”. Gledao sam je ranije u Milerovim “Vješticama”, gdje me je već zbunila skromnost njene glume. Ne mislim na siromaštvo, mislim baš na skromnost. Očekivali biste prisustvo Boginje Popa, kako je davno prozvana, prisustvo dive među glumicama Fajfer i Sarandon. Ali, ne. Šer je povučena, po strani, snebljiva čak, ali ne snebljiva iz nelagode ili nedostatka glumačke vještine. Snebljiva je kao onaj glumac koji zna da je na filmu manje uvijek suptilnije i više. Ona se skrila među već suptilne Mišel i Suzan, uvukla se među njih i parirala im sa nevjerovatnim prisustvom, čak tugom. Možete ovo pripisati činjenici da je te 1987. ona imala dugotrajniju filmsku karijeru od obje, ali vidjećete da je ovo znanje i ovu tugu ona imla i prije.

“Maska” je samo potvrdila ove uvide i dalje šokirala.

Foto: bosonoga.com

Neka vas slobodno i sa pokrićem zadivi talentovani Džejkob Tromblej (Jacob Tremblay), zvijezda “Sobe” (“Room”), sa novim filmom “Čudo” (“Wonder”), ali, molim vas, znajte da je nesrećni Bogdanovič još ‘85. uradio daleko suptilniji i intimniji, daleko bolji (to mora biti istina) film, sa gotovo istom premisom – “Masku”. Tad je Erik Stolc (Eric Stoltz) bio Tromblej, tad je Sem Eliot (Sam Elliott) bio na početku svog zlatnog niza, a Šer se skrila u prvu od uloga koje su mi otvorile oči za nju.

Stolc je Roki, tinejdžer sa masivnim deformacijama, tumorima i lizijama lica i glave. Šer je članica moto-bande i Rokijeva, brižna, tužna, posvećena majka. Sem je njen čovjek, član iste bande i najbliže ocu što će Roki ikad imati. Sem je posvećen i brižan koliko i Šer. Roki je srećan, voljen, prihvaćen, ali Roki umire, i to mora uskoro da se desi, jer njegova bolest ne dozvoljava život dalji od djetinjstva.

(Treba da znate da je priča o Rokiju Denisu (Rocky Dennis) istinita. Da je zaista postojao taj tinejdžer sa bolešću zvanom kraniodijafizijalna displazija (craniodiaphyseal dysplasia), rijetkim oboljenjem kostiju.)

Između slobode bajkerskog folklora, između posvećenog Sema i želje da omogući Rokiju što normalniji život, između njegovih glavobolja i smrti, stoji uloga Šer. Kako je Bogdanovič ovako pogodio kasting? Kako je znao za suze i tihovanje, od svih žena, Boginje Popa? I šta je Šer htjela? Oskara, rekao bi svako. Ali, Bogdanovič je vjerovatno gledao “Silkvud”, pa je tako znao. I svako sa pomišlju o oskarovskim ambicijama ili drugim površnim odgovorima treba da pogleda “Silkvud”.

Jednostavno je: ako je iko u “Siklvudu” bio na meti Oskara, to je bila Meril. Ona je žovijalna, susretljiva, životna radnica hemijskog postrojenja, koja se frivolno, iz neposrednosti života njenog malog grada i male zajednice, oglušuje o sigurnosne protokole i biva izložena radijaciji, dobija rak i počinje sindikalnu borbu protiv korporacije, koju, naravno, gubi, gubeći i život, u nerazjašnjenoj saobraćajnoj nesreći.

Meril zaista sija.

A Šer?

Šer razvaljuje.

Foto: harpersbazaar.com

Šer je njena cimerka. Lezbejka. Samozatajna saputnica. Ni trena Boginje Popa u njoj. Tiha, svedena, nevjerovatno prisutna. Između momačke dobrote Kurta Rasela (Kurt Russell) i sulude slobode Meril, ona je jedan od apostola, spremna na ljubav i žrtvu. Saputnica – nikad diva.

Ako ste ikad imali priliku da gledate Stivensovog (George Stivens) “Diva” (“Giant”), sa duplog DVD izdanja, i ako ste bili ikada dovoljno fascinirani Džejmsom Dinom (James Dean), morali ste pogledati taj drugi disk, na kojem se nalazi film koji je život učinio daleko značajnijim svjedočanstvom od ičega što je Stivens ili bilo ko drugi mogao režirati – život to, jednostavno, bolje radi.

Na tom drugom disku je kratki dokumentarac o snimanju “Diva”, o teksaškom gradiću Marfa, gdje je film sniman, i intervjui sa, sada ostarjelim građanima Marfe, koji su u vrijeme snimanja filma bili djevojke i momci. Ono što poražava i ono što izvači suze na lica tvrdih Teksašana, prašinara, koji ih vjerovatno rijetko puštaju, jeste činjenica da je snimanje “Diva” ostalo najvažniji događaj u njihovim životima. Da su dolazak filmske ekipe, snimanje, u kojem su mnogi od njih učestvovali ili kao statisti ili imali nekakvu ulogu iza kamere, Dinova pogibija i potonji odlazak Holivuda iz njihovog ubogog mjesta bili ravni silasku Svetog Duha – u ovoj tipologiji je Din, naravno, bio njihov Hristos (a Porše 550 “Malo kopile” Spajder njegov krst).

Foto: bosonoga.com

Tu tugu sa drugog diska će Ed Gracik (Ed Graczyk) pretočiti u pozorišni komad naslovljen “Come Back to the Five and Dime, Jimmy Dean, Jimmy Dean”. Robert Altman će režirati i brodvejsku i filmsku adaptaciju komada, sa Šer, Keti Bejts (Kathy Bates), Keren Blek (Karen Black) i Sendi Denis (Sandy Dennis) u glavnim ulogama.

Djevojke su članice “Podanika (Apostola) Džejmsa Dina”, fan kluba koje same osnivaju 1955, u godini Dinove smrti. One su, kao i drugi građani Marfe, na ovaj ili onaj način ostale obilježene snimanjem “Diva” i Dinovom smrću. Nalaze se 20 godina kasnije, da nam otkriju svoje sudbine i usud američkog društva u međuvremenu. Taj usud je pisac tematski odredio kroz teme uloge žena u muškom društvu, muške opresije, kriza homoseksualnosti, pogotovo u južnjačkim sredinama poput Marfe, i uokvirio ih u kov američke istorije ikonom Džejmsa Dina.

Badi Holi (Buddy Holly) i rokenrol sa njim su dobili svoju elegiju kad je Don Meklin (Don Meclean) spjevao “American Pie”, ali Din, osim ovog filma, nema sličnih elegija. Osim predstave i filma, Altman je režirao i dokumentarac o Dinu, i tako postao njegov Don.

A Šer? Ona je u sredini Marfe i tugovanja za Dinovom slobodom, brzinom, žrtvom. Njena Sisi je i dalje konobarica u tom “five and dime” lokalu – ona od Džimija ne odustaje. I koliko god se hvalila svojim sisama, koliko god neugodno pištala teksaškim akcentom, uz Keti, Keren i Sendi, ona je tu, kao u “Silkvudu” godinu dana kasnije, da nosi pitanja seksualnosti, opresije i svakodnevne žrtve, obilježenih ovaj put ne Elvisom, ne Memfisom, već Teksasom i Dinom.

Foto: bosonoga.com

Sjetite je se u “Mermaids”. Sjetite se koliko sablasno liče ona, Vinona (Winona Ryder) i Kristina (Christina Ricci). Vinoninu sjetu je otkrio i opjevao Tim Barton (Tim Burton), Kristina je svoju pokazala kao Srijeda Adams, a za Šer u tom trenutku, 1990, niste mogli znati ako niste gledali ovaj niz filmova: “Come Back to the 5 & Dime” (‘82) – “Silkwood” (‘83) – “Mask” (‘85).

Tu, u “Mermaids”, ona je opet majka – samohrana. Žustra, borbena, svojeglava, požrtvovana i sjetna. Opet je protiv ogovaranja malog grada, ovaj put u Masačusetsu. Scena u kojoj sa Vinonom priča o njenom, ćerkinom otuđenom ocu, kojeg nikad nije upoznala i koji se nikad neće vratiti da ga upozna, vodi vas do majke iz “Maske”, do suza koje je pustila za Rokija, vodi vas do sastradalnice iz “Silkvuda”, do usamljenosti djevojke koja hoda onih “deset stopa od ulice Bil”, do albuma “It's a Man's World”, do Šerilin Sarkisijan.

Ona je sav onaj Elvis u njenom glasu, ona je onaj drugi, nefilmski Džimi Din, ona je posred Holivuda koliko i posred genocida, ona je zombi uz Goldi i Meril, njoj smrt treba da stoji, ali ona je i sav otpor bezumnoj utvari zvijezde, koliko je i sav otpor muškom svijetu, uz Mišel i Suzan, uz Vinonu i Kristinu, uz Meril i Kurta. Koliko god malo poznate i teško čitljive ove borbe bile, jer su i filmovi malo poznati, one su ostavile trag koji se ipak čita, ako pogledate ma i stopu mimo tragova Boginje Popa.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije