Svakog dana roditelji širom svijeta smetnu nešto sa uma – posole kafu, zaborave ugrijati flašicu sa hranom, naočale za vid im ostanu kod kuće, a često se desi da zbog premora i trčanja na 100 strana zaborave svoje dijete u autu! Znamo, prva reakcija vam je “Kako je to moguće?!”. To se isto pitala i Annie Reneau koja je smatrala da se to njoj nikad ne bi moglo desiti. Rodila je troje djece i u svakom trenutku je znala gdje su. Zgrožavala se nad pričama drugih majki i očeva koji su slučajno ostavljali djecu samu u autu. Bila je sigurna u to da se njoj nikada neće desiti da zaboravi dijete u autu – sve do dana kada se to ipak dogodilo!
Njeno najstarije dijete je imalo četiri godine, a druga kćerkica je bila stara oko pet – šest sedmica. Tog dana je sa porodicom išla u nabavku i ostala joj je još samo jedna prodavnica u koju je trebala da ode. Pošto joj je kuća bila na putu prema prodavnici, odvezla je muža i stariju kćerku, a ona je bebu povela sa sobom u slučaju da se probudi i bude gladna.
“Vožnja do prodavnice je trajala 15ak minuta i u autu je vladala potpuna tišina. Godinama mi se nije desilo da u autu bude tiho kada su djeca tu. Moja starija kćerka nikad nije spavala u autu i uvijek je tu bilo neke priče i galame. Naviknuta na to, uvjerila sam samu sebe da tišina u autu znači solo odlazak u prodavnicu”, iskreno priča Annie i dodaje: “Izašla sam, zaključala vrata i ušla u prodavnicu. Uzela sam kolica i krenula da kupim ono šta mi treba. Skinula sam hranu sa rafe i otvorila dječije sjedište u kolicima da spustim stvari unutra – i tada sam shvatila šta sam uradila!”
U toj sekundi vrijeme je za Annie stalo. Ostavila je kolica nasred prodavnice i pojurila prema izlazu. Glasove ljudi i zvukove iz prodavnice zaglušivalo je njeno srce koje je lupalo nenormalno brzo od straha.
“Došla sam do auta i brzo otključala vrata. Moja bebica je mirno spavala u svojoj sjedalici. Sunce je zalazilo, bilo je ljeto, ali nije bilo previše vruće. Ona je bila sama najviše pet minuta u autu”, priznaje Annie i dodaje da je tog dana naučila veoma važnu lekciju, a to je da nije nepobjediva. Shvatila je da je brižna majka koja pazi na svoju djecu i da su ona njen svijet, ali da splet okolnosti i nedostatak sna može prouzrokovati da vam se desi nešto što nikako niste očekivali.
Annie je čitala mnogo komentara na slične priče i otprilike zna šta će ljudi reći na ovo. Reakcije koje ona očekuje su: “Ne. Izvini. Nema šanse da bih ikad dozvolila da mi se to desi.”, “Ne vjerujem. Ako su ti djeca prioritet, kao što bi i trebala biti, onda ćeš uvijek znati gdje su.”, i ono najgore: “Ako si toliko rasijana da zaboravljaš na sopstvenu bebu onda možda ne bi trebala imati djecu!”
Upravo ljudi koji su 100 % sigurni da se njima ovo neće desiti su po Annienom mišljenju oni kojima bi se to baš moglo dogoditi. To su osobe koje misle da je glupo da roditelju treba fizički podsjetnik da bi provjerio zadnje sjedište u autu. To su osobe koje osuđuju roditelje kojima se ovo desilo. To su one osobe koje, bez obzira na to koliko su ovakvih priča čuli i koliko je istraživanja pokazalo da se ovo dešava normalnim roditeljima koji vole svoju djecu, tvrde da se to njima nikada ne bi moglo desiti.
Annie se ne boji ružnih komentara niti osuđivanja. Ona zna da je dobra majka, zna da se cijela priča mogla tragično završiti i ne može ni da zamisli bol sa kojom se suočavaju roditelji koji su zbog toga izgubili svoje dijete. U jedno je sigurna – ovo se često dešava i najboljim roditeljima, priznali oni to ili ne. Nakon što je i sama prošla kroz sve to nikada joj neće pasti na pamet da osuđuje te ljude.
Izvor: Scary Mommy
