FeminizamHrabra Lola

Kristina Ljevak: Novinarka i aktivistica u patrijarhalnom društvu

Kristina Ljevak, 36-ogodišnja novinarka, urednica časopisa “Urban”, aktivistica i autorica bloga “Sitan vez”, jedna je od primjera žena koje su pratile svoje snove i uspješno realizovale njihovo ostvarenje.

Sara Velaga

Kristina Ljevak, 36-ogodišnja novinarka, urednica časopisa Urban”, aktivistica i autorica bloga “Sitan vez”, jedna je od primjera žena koje su pratile svoje snove i uspješno realizovale njihovo ostvarenje.

Ljubav prema novinarstvu imala je od djetinjstva, a o putu ka ostvarenju svojih želja govori za naše čitateljke.

K.Lj

“Nakratko su se pojavljivali i neki drugi izbori, vezani za neka umjetnička zanimanja, ali i dobri pedagozi i pedagoškinje poput moje profesorice klavira, koja je opravdano izražavala sumnju da mene dugoročno jedna stvar može zanimati. Kada sam uz fakultet upisala i školu novinarstva Media plan konačno sam se našla među svojima.”

Uvijek je rado spominje, jer je bitno odredila njen život, okupljajući u svojoj trećoj generaciji polaznika i polaznica prvi put ljude sa prostora cijele bivše Jugoslavije, samo par godina nakon rata. Predavali su im ljudi iz struke, učeći ih kako biti novinari i novinarke u stvarnim, profesionalnim situacijama. Tamo ama baš ništa, osim pomalo agencijskog novinarstva, nije bilo što je ne zanima.

Svoju novinarsku praksu počela je na radio FERN-u, prvoj radio stanici koja je pokrivala cijeli prostor Bosne i Hercegovine, prije formiranja Javnog servisa. Tamo su je dočekali urednici i urednice mlađe generacije, ljudi neopterećeni pričama ”kako se kalio radio šezdeset i neke”, dodaje ona.

Za čitateljke Lole, prisjetila se snimanja svoje prve koautorske emisije, sa drugom Danielom Šimunovićem:

“Sjećam se kako smo montirali do pet ujutro. Radio je bio preko puta pijace Markale. Kad smo završili posao za koji mi je kasnije trebalo sat vremena, a ne cijela noć, krenuli smo kući. Prvi prodavci su opremali svoje štandove, iz niza pekara u ulici Mulamustafe Bašeskije se širio miris vrućih kifli i hljeba, a ja vjerovala kako radim najvažniju stvar na svijetu. Kad sebi dozvolim malo patetike, kažem kako me čarolija tog jutra još uvijek drži u profesiji.”.

Rad na FERN-u se završio prije 15 godina. Gasio se radio i pokretao BH Radio 1, kolege i koleginice aplicirali su na pozicije, na novoj državnoj radio stanici. Mislila je da je to nešto ogromno, prevažno te da je nedovoljno dorasla konkurisanju.

Od vlastite budalaštine, kako kaže, spasila je urednica sa FERN-a, Ljiljana Pepović, koja je godinu kasnije pozvala da bude dio redakcije, a kojom je rukovodila na BH Radiju 1.

Trenutak kada je napisala reportažu, pod mentorstvom jednog od njenih omiljenih novinara, Zlatka Dizdarevića, izdvaja kao presudan za motivaciju za rad u medijima. On joj je rekao da je novinarstvo kopanje pa joj se ideja da nešto tako teško odrađuje sa lakoćom svidjela i odvela je dalje ka ličnim angažmanima. Davanje glasa obespravljenima, kao i izvještavanje o umjetnosti, bile su oblasti koje je pratila. Iako novinari žive kraće, Kristina smatra da žive i mnogo intenzivnije od radnika u administraciji.

Ljevak021

Foto: Radio Sarajevo

U državi u kojoj se državni posao smatra glavnim ciljem i pojmom sigurnosti, rijetki odlučuju napustiti ga. Međutim, ona je to upravo uradila, napustivši FTV. Ističe da je velika ljubav u jednom trenutku prestala biti obostrana. A razlozi se mogu objasniti načinom na koji se objašnjavaju prekidi emotivnih veza-nepomirljive razlike. Dodaje kako sigurnost, sama po sebi pa čak i u ovim vremenima, nije vrijednost. Bila je to jedna od najtežih, ali i njenih najboljih odluka.

Sa višegodišnjim iskustvom u aktivizmu i radom na portalu lgbt.ba, primjećuje da stvarnost nema previše veze sa onim što je način života nje i njenih istomišljenika.

Plaši se da će ostatak životnog i aktivističkog puta provesti u iscrpljujućoj borbi, ali i da će uticati na promjene, zahvaljujući kojima će lakše živjeti oni koji dolaze. Prema njenim riječima, žene su diskriminisane, ne samo na vidljive način, poput nasilja, nejednakih plata i mogućnosti, već i na skrivene načine. Oni su u reklamnim porukama, novinskim naslovnicama, a postavljaju ženu u poziciju domaćice, majke i njegovateljice.

Svaki put, posebno kada žena na nekoj javnoj i odgovornoj poziciji izgovori da nije feministkinja, ugine posljednji predstavnik/ca neke rijetke životinjske vrste, a u njoj se smanji nivo nade u mogućnost iskoraka iz ovog heteropatrijarhalnog gliba.

Kristina Ljevak

Foto: Privatna arhiva

Smatra da će problemi postojati, dok god žene misle da su zbog vlastite trenutne, relativno dobre pozicije amnestirane od učešća u borbi za jednakopravnost, dok god vlastite skromne privilegije koriste kao pokriće za izgovor da nam borba nije potrebna. A društvo će se svakako pobrinuti da cijelu stvar dodatno oteža, jer sve je posljedica patrijarhata, koji je mnogo uložio kako bi za rezultat dobio skromnu i zahvalnu ženicu.

“Divim se majkama u BiH”, naglašava Kristina. “Posebno tokom vlastitog lošeg dana dok prolazim pored osnovne škole i vidim ih kako umorne nakon, ko zna kakvog i koliko plaćenog posla, sačekuju svoje djevojčice i dječake. Majke, nas rođenih do osamdesetih, barem nisu morale vodati do škole. Išli/e smo same, nismo znali/e napamet povelju o pravima djeteta, ali smo imali/e prava na bezbjedno djetinjstvo.”

Znamo koliki je problem sa porodiljskim naknadama. Poznajemo žene koje su izgubile posao kad su zatrudnile, znamo da na razgovorima za posao poslodavac postavlja pitanja o planovima za potomstvo, znamo da vještački potpomognutu oplodnju država ne subvencionira, ali i dalje slušamo lamente nad padom nataliteta i političare koji nam još tu ´neodgovornost´ prema reprodukciji spočitavaju.

Ono što joj smeta jeste nepravedan odnos društva prema majkama, kada se radi o vršnjačkom nasilju. Prema njenim riječima, skloni smo okriviti majku za stradanje djeteta. Međutim, krivca treba tražiti u sistemu koji ne sankcioniše nasilje.Na pitanje šta bi majke trebale da nauče svoje ćerke odgovara:

“Mene je moja učila da je samo najbolje za mene dovoljno dobro pa je nisam uvijek poslušala. Šta da očekujemo od onih koje su naučene drugačije? Treba da ih nauče da poštuju vlastite želje i prave vlastite izbore, da ih uvjere kako će im one uvijek biti podrška. Ljubav je najvažnija. Na toj relaciji propuštena, a ona se ne podrazumijeva kao što se ništa na ovom svijetu ne podrazumijeva, kasnije ne može biti nadoknađena, a pokušaće se nadoknađivati raznim pogrešnim načinima.
Treba da ih nauče da je vlastito obrazovanje najbolja investicija u vlastitu buduću neovisnost i, ako se uskoro u ovoj zemlji ništa ne promijeni, poslati ih što dalje. Kao što je mene pokušala moja mama, a ja se opirala.
I, bez razlike da li su kćeri ili sinovi, reći im sve o kontracepciji i spolno prenosivim bolestima i naučiti ih da se dezodorans stavlja na istuširanu kožu. I da od njih nikada ne čuju ‘ćuti i trpi’.”

Kristina Lj.

Foto: Privatna arhiva

Kao promociju ženskog liderstva, učestvovala je u dokumentarnoj drami “Sedam“. Ističe da je to bilo sjajno iskustvo i istinska privilegija te je beskrajno zahvalna Sarajevskom otvorenom centru, koji je angažovao u toj i nizu drugih vlastitih aktivnosti. Najvažnija jeste mogućnost da se ispriča sudbina žena iz različitih dijelova svijeta, koje su bile žrtve najstrašnijih oblika diskriminacije i zlostavljanja ili su pomagale takvim ženama. Svaka prilika da se čuje glas obespravljenih i skrene pažnja na nužnost prevencije nasilja je dragocjena. A iskustva žena čije su priče čitale su motivirajuća. Opresija u nekim od zemalja iz kojih dolaze čak je i za naše prilike nezamisliva i, ako su pronašle snage u sebi za borbu i došle do rezultata, nema razloga da svaka od nas ne učini isto.
I uvijek, dječije iskreno, kaže da je bilo lijepo nastupati u pozorištu, jer: “Nikad nije kasno za sretno djetinjstvo.”

Na prijedlog prijateljice Tatjane Vehovec, autorke Moosheme, jednog od najznačajnijih blogova u regiji, 2007. godine počela je blog pod nazivom “Sitan vez”. Ideja je bila da piše o onome o čemu ne može ili na način na koji bi htjela pisati radeći svoj redovni, novinarski, posao.

Kad radite na televiziji uvijek govorite u prvom licu množine, a meni je jednina nedostajala.
Iako se na blogu često ”uhvati prašina”, sretna sam zbog nekoliko tekstova koji su zahvaljujući njegovom postojanju objavljeni.

Tempo življenja kakav je danas, postavili su joj njeni izbori. Usklađuje obaveze na način da je dio njih i njeno lično iskustvo. Kao kada učestvuje u organizovanju izložbi u galeriji “Zvono” ili drugim umjetničkim prostorima. Iako ima premalo slobodnog vremena, tješi se Volterovom da nas rad spašava tri najveća zla: ljenosti, siromaštva i dokolice. Za siromaštvo nije sigurna, jer dodaje, možda je mislio na duhovno.

Inspirišu je ljudske vrijednosti, a zaprepašćuju ljudska glupost, nemarnost, nehaj.

Kao odgovor na pitanje koje je uspomene vežu za ove prostore odgovara:

Rat i mir. Dugo sam razmišljala koji mogu biti odgovori da su dio univerzalnog, a ne posljedica ličnog doživljaja. I sem prve rečenice, nema ih previše. Sve velike tuge i velike sreće najčešće su samo naše.

Svim ženama, čitateljkama, majkama, ali i karijeristkinjama, poručuje da neće biti manje majke i žene, ako budu karijeristkinje. I da nije velika nesreća ako se odreknu karijere, ali samo onda kada je to njihov izbor, a ne posljedica nametnutog ili odgovor na dio očekivanja koje okruženje ima od njih.

Kada ostvare karijeru, šta god da se pod njom podrazumijevalo, ne treba da pokušavaju da oponašaju svoje muške kolege. Žene su im sestre i prijateljice, a ne mrska konkurencija.

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije