Praktična LolaŽivot

Lične priče: ekcem – ja protiv njega, ja sa njim

Proljeće. Topli dani u najavi. Sunce koje prži i minimalna količina odjeće. Zvuči lijepo. Već nekoliko godina tako samo zvuči. I kada temperatura pređe trideset, tu je majica dugih rukava ili neki duks, nešto što može da se navuče preko…

Maja Mihajlović

Proljeće. Topli dani u najavi. Sunce koje prži i minimalna količina odjeće. Zvuči lijepo. Već nekoliko godina tako samo zvuči. I kada temperatura pređe trideset, tu je majica dugih rukava ili neki duks, nešto što može da se navuče preko ruku i u šta mogu da se uvuku prsti. To, naravno, znači i neke čudne poglede, ali svaki put kad uhvatim neki na sebi ponovim sebi da je bolje da me gledaju tako zbog izbora odjeće nego zbog modre, čak plave kože ili raskrvavljenih dlanova.

Nosim se s ekcemom već šest i po godina. Sada je već mnogo jednostavnije objasniti ljudima o čemu je riječ, a i češće se desi da dalje objašnjenje nije ni potrebno. Već su čuli i znaju kakav je to problem. Međutim, kada se meni desilo da se “aktivira” malo ko je znao šta je u pitanju. Zapravo, provela sam dvije godine sa različitim dijagnozama dok napokon nije ustanovljeno da je to poseban oblik autoimune kožne bolesti koja će mi, vjerovatno, zadavati glavobolje cijeli život.

book-791652_960_720

Sve je počelo mojom selidbom na studije u drugi grad. Taj veliki dan osjećala sam se čudno, jer mijenjam cijeli život, ali i zbog ruku koje su izgledale kao da sam ih isjekla nečim. Probudila sam se sa prstima prekrivenim ranama, koje kao da su napravljene nožem. Ništa mi nije bilo jasno, ali u svoj trci nisam imala vremena ni da mislim o tome pa sam primijenila staru taktiku – ignoriši, proći će. Međutim, ne da nije prolazilo, već je postajalo sve gore. Rane su sve više krvarile, pekle, a zima i leden vjetar su činili da bolovi ne budu baš zanemarljivi.

Primijenila staru taktiku – ignoriši, proći će. Međutim, nije prolazilo

Otišla sam u studentsku polikliniku. “Jao pa ti sigurno ništa kašikom ne jedeš, to je sve zato što si tako mršava i nemaš jak imunitet. To je samo malo alergije na zimu, evo uzmi ovu mast i biće sve u redu.” Mast sam uzela, ali ništa nije bilo u redu. Poslije dva mjeseca nošenja rukavica na predavanjima, da bih izbjegla pitanja na koja nisam ni znala, a ni željela da odgovaram i bilježaka “podvučenih” krvlju, ponovo sam otišla kod dermatologa. Ovaj put privatno, u jednu od poznatijih ordinacija. “Dermatitis”, kažu, “sigurno mnogo sapuna i deterdženta koristiš, a sva si tako osjetljiva. Evo, kreme s kortikosteroidima i antibioticima i sve će biti u redu”. Opet nije bilo.

feather-1078424_960_720

Ali, ubrzo je došlo proljeće i baš kao što sam se prethodnu jesen probudila s ranama, tako sam se sada samo jedno jutro probudila bez ijednog traga na rukama. Nije mi opet bilo jasno, ali sam bila srećna i tokom ljeta potpuno i zaboravila sve to. A onda opet jesen. Sada su ne samo prsti i dlanovi, već cijele šake bile prekrivene ranama. Koža je postala crvena i konstantno upaljena. Peklo je do te mjere da mi se pojave suze same od sebe. Tu drugu zimu sam obišla toliko ljekara i svaki put sve što bi mi rekli: iritacijski dermatitis, ništa strašno i prepisali bi mi iste kreme, iako sam im odmah rekla šta sam to koristila i da mi nije pomagalo.

Baš kao što sam se prethodnu jesen probudila s ranama, tako sam se sada samo jedno jutro probudila bez i jednog traga na rukama. A onda opet jesen

Na kraju zime otišla sam na Vojno-medicinsku akademiju kako su mi savjetovali neki prijatelji, a i tamo su ljekari oduvijek važili za najbolje. Ni dobar dan nisam do kraja izgovorila, s udaljenosti od tri metra, ljekar je podigavši glavu s papira koje je popunjavao samo kratko rekao: “Ah,  ekcem, kažite… Sjedite, sad ću vam prepisati ampule”. Dok je kucao recept ukratko je rekao kako je to netipičan oblik i da ne može da se riješi kremama, već samo sistemski, to jest primanjem injekcije kortikosteroida svakih mjesec dana. Dajući mi recept u ruke dodao je: “A pošto ste vi mladi i sigurno nemate problema s hormonima, sve će to biti u redu”. “Ali, stanite, ja imam problema s hormonima”. “Auuu pa kako to? A tako mladi”. “Pa eto, otkud znam”,  zacrvenim se, jer ne znam šta bih više rekla. E, pa onda to nije tako jednostavno.

nature-669592_960_720

Ekcem ili atopijski dermatitis je kožna bolest kojoj je najčešći okidač stres, a doprinose joj hemikalije, dakle jaki deterdženti i sapuni i izlaganje vodi i hladnoći. Pravi uzrok ovog poremećaja imuniteta, koji znači da tvoje sopstveno tijelo ne prima ispravne informacije i napada samo sebe misleći da se štiti, nije poznat, ali se pretpostavlja da je genetski. Kao nosioci takvog gena možemo provesti cijeli život bez ikakvih problema, ali jednom aktiviran, najčešće nas prati do kraja. U malom broju slučajeva problem nestane zauvijek, niotkud, kao što se i pojavio.

Kada se pokrene, koža postaje crvena, ispucala, otiče, svrbi i boli. U početku. Šta se dalje dešava zavisi od osobe, njenog organizma i mnogih drugih faktora. Mazanje kože kortikosterodnim kremama poput belogneta ili didermala, koje naši ljekari najčeše prepisuju, na bazi betametazona i gentamicina u ritmu od pet dana sa dvije nedelje bez, može ublažiti problem, ali ga neće riješiti (kao i u većini slučajeva gdje se samo tretiraju simptomi, a ne i uzrok).

apple-1034298_960_720

Meni nisu djelovali uopšte. Kako ove kreme, tako ni Eucerin koji su mi uporno svi govorili da mažem. Svi. I nakon što sam rekla da me jako peče. I nakon što sam iznova pokušavala da ne vjerujem sebi i trpila jak bol. I nakon što bih objasnila da jako iziritira kožu rekli su mi “Nemoguće”.

Nije se desilo da izađem iz ordinacije bez tri stvari: prekinutih pitanja obećanjem da oni znaju bolje od prethodnog ljekara, receptom sa skoro istim kremama koje sam rekla da sam koristila bez uspjeha i sve manje živaca. Svake godine moj ekcem je postajao ozbiljniji, mijenjao oblik, područja koja zahvata i vremenski razmak u kom se pojavljuje i nestaje. Sve dok taj razmak nije nestao.

Opet treba napraviti izbor. Ostati na lijekovima ili ponovo probati sam iznutra i prirodnim sredstvima spolja

U početku samo zimi, samo na šakama. Onda polako do zglobova, iznad zglobova. Potom i ispod koljena, na laktovima i vratu. Potom – svuda. Pretprošle jeseni, pred odbranu diplomskog, pojavio se na licu i zahvatio cijelo tijelo i od tad više nije nestao. Opet stres, opet reakcija.

Od tada samo su se mijenjala mjesta na kojima je vidljiv, ali one slobode koja je dolazila s prvim toplim danima više nema. Od crvene, koža sada postaje modra. Od početnih “posjekotina” do plikova i kože koja izgeda (a i osjećaj je jako sličan) kao da je spaljena. Istovremeno boli, svrbi i peče i ne znate da li je gore ako se počešete ili ne. Bilo je noći u kojima nisam mogla zaspati. Pojavi se na jednom mjestu, nestane pa se javi na drugom. Samo na rukama je konstanta. Zato pokušavam da ih što više sakrijem. U početku sam pratila sve što mi ljekari kažu, slušala njihove savjete. Mazala kreme, mijenjala ishranu, pila vitamine, jačala imunitet, a onda ga opet slabila tabletama kortikosterida. Na kraju sam shvatila da samo šokiram svoje tijelo neprestano i da malo poboljšanje na koži platim većom cijenom na sistemskom nivou. Pokušala sam da uzimam čajeve i koristim biljne preparate. Jedno vrijeme pomagalo je mnogo bolje od svega što sam dobila od ljekara i zaista sam bila mirna. Ali moj organizam kao da vrlo brzo stekne imunitet na sve i prestane da daje pozitivan odgovor.

cold-1284028_960_720

Tri godine sam trpila i borila se da ne uzimam ništa. Da probam da kontrolišem svoj stres, da se prilagodim stvarima oko sebe. Na kraju nisam imala izbora. Počela sam da pijem tablete kortikosteroida. Svako jutro 20 mg. Svako veče maslinovo ulje. Nije savršeno, ali šta na svijetu jeste? Ljekari nemaju odgovor zašto se to dešava. Ono što sam do sada shvatila je da u svakom momentu koji predstavlja veliku stvar u mom životu, ovo se pogorša. Sada sam čak obrnula stvar i procjenjujem da li sam pod stresom tako što odmjerim svoje ruke. Mi smo toliko često u vanrednom stanju kojeg nismo ni svjesni da i kada bi nam neko rekao, ne bismo mu verovali. Svom tijelu moramo.

Mi smo toliko često u vanrednom stanju kojeg nismo ni svjesni. Nije lijepo, nije nimalo prosto, ali nije do vas. Zato se nasmiješite

Sada, opet treba napraviti izbor. Ostati na lijekovima ili ponovo probati sam iznutra i prirodnim sredstvima spolja. Istrpiti bol i upaljeno lice ili piti lijekove koji remete hormone. Koji je način bolji i da li ijedan može da bude efikasan, a bez loših posljedica, ne znam. Razmišljam. Ono o čemu više ne razmišljam je šta reći i kako se “opravdati” kada me pitaju najčešće nekim sažaljivom glasom: “A šta ti je s rukama?”. Lijepo kažem ekcem i nastavim razgovor dalje. Saznanjem šta tačno nije u redu i kroz cijeli taj proces nekako ojačate, jer naučite da prihvatate sebe na drugačiji način. Nije lijepo, nije nimalo prosto, ali nemate izbora. Nije do vas. A kada je tako, sve što treba da uradite je da se nasmiješite, slegnete ramenima i kažete: “Sve je to okej i sve će to biti okej”. I ne odustajete. I nikada ništa i nikoga ne uzimate jednostavno.

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije