Iz ugla jedne Kiki Iza svakog umjetničkog djela stoji jedan zamršen i složen proces. Isprepleteni tokovi misli, prosudbi, refleksija, osjećanja, percepcija i impresija. Cijeli svijet ogleda se u jednom djelu i svakako da su stručna pojašnjenja, vodiči i tumači često…
Iza svakog umjetničkog djela stoji jedan zamršen i složen proces. Isprepleteni tokovi misli, prosudbi, refleksija, osjećanja, percepcija i impresija. Cijeli svijet ogleda se u jednom djelu i svakako da su stručna pojašnjenja, vodiči i tumači često neophodni da bi se u taj svijet zakoračilo i da bi se on doživio. Stručnije.
Naravno da bi tu trebalo da bude pokrenuto i promišljanje, ali ono koje je praćeno spontanim osjećanjima, promišljanje koje, u krajnjoj liniji, utisci i osjećanja uzrokuju. I tu nastaje problem sa Hirstovim stvaranjem.
Lijepo je bilo proći još jednom kroz njegovu kapelu, ući u njegov oltar i ispratiti njegov freskopis vođen glasom vodiča koji razjašnjava šta je to Hirst nama htio da kaže. Lijepo, jer slušaš više ne očekujući ništa. I kada ne očekuješ, onda najbolje i najrealnije možeš da doneseš sud. A moj je manje-više ostao isti. Bar kada je o umjetnosti riječ.
Jasno je da je Hirst svaku svoju “ikonu” promislio, da iza njegove postavke stoji izučavanje, poznavanje, dobra ideja. Povezati na taj način medicinu i religiju jeste, s jedne strane, jako zanimljivo, čak i u dvadeset i prvom vijeku provokativno. Zaista, dobra poenta leži u tome da analgetici i antidepresivi služe istoj svrsi kao i vjera. Samo da se ne osjeća bol, da se zaboravi strah. Ali šta je nuspojava? Lišavanje svih drugih osjećanja. A takav sam utisak ja imala i ovo veče – kao da je Hirstova izložba upravo pod dejstvom tih istih lijekova. Anestezirana.
Stvarno, pristupiti religiji na funkcionalno isti način kao i medicini sjajna je misao. Ali to je sve što jeste – misao, lišena svakog iskrenog dubokog doživljaja kada se stoji pred Hirstovim djelima. Sama njegova ideja pokreće daleko više nego bilo koji eksponat. Nije bilo niti jedne emocije koja se pokrenula pri posmatranju. Nije bilo lijepog ni ružnog ni genijalnih poteza ni igre svjetla ni šokatnih prikaza. Sve tako nekako – nikako. Poređenje, koje je učinila kustoskinja, sa Karavađom i onim što je on učinio šokirajući ljude svodivo je na poređenje najdivnijeg ručka i korice hljeba – imali su isti efekat gašenja gladi. Kakvo umijeće, kakva ljepota, kakva genijalnost s jedne i kakav gospodar promisli i kalkulacije s druge strane.
Ono što je to veče izazvalo emociju nije bilo kustoskinjino objašnjenje umjetnika već činjenica da je banjalučki Muzej jedini u Bosni i Hercegovini zadovoljio stroge uslove umjetnika. Nešto što po mom mišljenju zaslužuje više pažnje od ove izvikane izložbe. Ono što je bilo mnogo impresivnije od Hirsta jeste podatak da je kroz muzej u ova dva mjeseca prošlo 16 000 ljudi. Ono što je na kraju ostavilo najjači utisak jeste komentar kustoskinje kako neki ljudi postavljaju takva pitanja da se na njima vidi da nisu obrazovani i da vam uopšte nisu sagovornici, uz kontradiktoran zaključak da u postavci u “oltaru” “nema neke pretjerane priče”. S ovim drugim bih se složila, ali ako je ovakva izložba bila način da se jedan čovjek izrazi, iznese svoje stavove, onda je i svako pitanje jednako legitiman način da se izrazi neko drugi.
Ko god nema znanje ima jednaku mogućnost da u nekom djelu uživa ili mu se divi. Ili da se pita šta to nije u redu ako djelo u njemu ne izaziva ništa. Ima pravo da spori, jer da nije onih koji spore i koji ne znaju, po čemu bi bili važni oni koji ne spore? Ako neko ne zna, zar nije vrednije da bude podstaknut da nauči nego da mu se otpiše relevantnost? Ako neko spori, a ne želi da zna, ima jednako pravo da spori i da ne zna, kao što je umjetnik imao pravo da iznese sporno iza kog stoji toliko znanja. Sve dok se tako budu stvari postavljale, ljudi će da ćute i odobravaju mišljenja autoriteta, da ne bi rekli nešto što otkriva njihovo neznanje i izlaže osudi, ćutaće da bi bili i oni dio “onog boljeg” ili kako ne bi pokazali svoju ravnodušnost prema nečemu što “treba” da je veliko i sve dotle će “umjetnici” biti umjetnici. Vječno “treba” = “jeste” zabuna.
Hirst je rekao da je izvor njegove “Nove religije” shvatanje da umjetnost i religija jednako popunjavaju neku prazninu u čovjeku. Ono o čemu sam ja sve vrijeme mislila jeste svevjekovno popunjanjavanje džepova na račun onih koji popunjavaju praznine; kase i računi religijskih institucija, farmaceutskih kuća i novoreligijskih umjetnika.
Prije izložbe pažljivo pročitati uputstvo. O indikacijama, mjerama opreza i neželjenim reakcijama na djelo, posavjetujte se sa ljekarom, kustosom ili zdravim razumom.
Struku i iskustvo ne treba miješati. Naročito ne kada je u pitanju umjetnost. Zar postoji neko stručan ko treba da kaže šta je pisac htio reći. Osnovna škola nam je diktirala pravilo da učiteljica zna tačne odgovore, ali danas, na izložbi Hirsta to se nije moglo desiti. Uz sve poštovanje kustosici koja je analizirala viđeno, veći dojam su ostavili posjetioci koji su kao stado išli u pokazanom pravcu, okrećući se u smjeru gdje ona pokaže. Jasno je meni da su došli po stručno mišljenje, ali nejasno da nemaju slobodu kretanja u prostoru u kojem ih niko nije ograničio. Međutim, ljudi se pribojavaju osloboditi, a samim tim i spoznati nešto sami.
Ok, to je ipak stručna analiza izložbe. Naučilo se tu nešto novo, recimo kako su fotografije poredane kao freske u crkvi i kako su tablete povezane na određeni način sa svakim dijelom koji je autor želio ilustrovati. Međutim, ono što je ostavilo najjači dojam jeste trenutak u kojem se postavlja pitanje: “Imate li pitanja?” Ipak je to Hirstova izložba, ona o kojoj ste čuli, čak iako niste bili. Odjednom tajac, a potom čovjek koji reda pitanje za pitanjem, zaključujući da bi trebalo da provede tri dana u muzeju kako bi shvatio poentu. Ljudi u čudu, napuštaju prostor, bez komentara.
Kakva crna pitanja, ipak smo došli čuti priču ex catedra. Kustosica mu je stručno objasnila da je to jednostavno, ništa apstraktno i da je ideja zapravo ekvivalent nauke sa religijom. Međutim, on je imao dodatnih spoznaja. Naime, uočio je da se fotografija operacije srca stavila baš na mjesto genitalija. Pitao je šta se time poručuje? Nije bilo baš jasnog odgovora, jer kao što rekoh kako znati šta je pisac htio reći? Možda aluzija na rađanje života, a možda nešto sasvim drugo.
Ljudi su prije tražili utjehu u molitvi, sada u tableti. Tu dolazim do potvrde svog stava sa početka priče, gdje sam neznajući stručnu analizu samog djela, shvatila da je poenta tableta upravo ta. Možda čak i naglašenija, u smislu da gledam kroz prizmu ateizma pa mi se čini da je tableta ekvivalent za trovanje i ispiranje mozga. Ono što je potencirano u samoj analizi jeste sloboda izražavanja u umjetnosti. Upravo zbog toga stručna analiza, ma koliko stručna bila, ne može da bude kec u rukavu kada bi vas neko pitao: “Šta je Hirst htio reći?” Osim njega, to vjerovatno niko ne zna. Ali zato svi nagađaju.
Kiki i Sara
