Imam li pravo na abortus?

Pravo žena na izbor oduvijek dolazi sa znakom upitnika. Bilo da se radi o izboru majčinstva, a ne karijere ili obrnuto. Bilo da se radi o prećutnom obliku diskriminacije. Ono što je u fokusu, jeste pravo na abortus. Ima li žena kontrolu nad svojim tijelom i ko zapravo odlučuje o njenom tijelu? Na primjer, na Kubi je primijećen znatan porast broja abortusa, a jedna žena je u periodu od 1954.-1966. godine imala trideset i tri ilegalna abortusa. Trideset i tri. Abortusi pod zaštitom zdravstvenog sistema u ovoj zemlji omogućeni su tek 1965. godine. Danas vam pričamo priču sa Kube, a kako vrijeme bude odmicalo, Lola će priče o ovoj temi donositi i iz regiona.

Udala se sa šesnaest godina i ostala trudna kada je imala dvadeset. Živjela je u siromaštvu sa suprugom koji je odbijao korištenje kondoma. Nije mogla takođe ni da odbija seks, jer se smatra da je žena suprugovo vlasništvo. On polaže računa više na njeno tijelo od nje same. Nakon rođenja nekoliko zdrave djece, ostala je ponovo trudna. Odlučila se na abortus, koji je bio prvi u nizu mnogih, koje će imati u periodu od narednih dvanaest godina.

Međutim ona se ponosila time, jer je spriječila nerođenu djecu da budu gladna. Danas, Kuba ima jednu od najviših stopa pobačaja u svijetu, prema podacima Guttmacher Instituta, koji procjenjuje da od hiljadu trudnoća čak sedamdeset i osam bude prekinuto. S obzirom na to da zdravstveno osiguranje obezbjeđuje besplatan abortus, mnogima on postaje drugi oblik kontracepcije. Mladi muškarci nisu u stanju da planiraju porodicu, žene nemaju mogućnosti da ih odgajaju same, a svemu dodajte nekorištenje zaštite.

Komitet UN-a za antidiskriminaciju žena, izrazio je zabrinutost nad ovim podacima sa Kube. Slučaj ove žene pokazuje kako nedostatak medicinske brige stvara plodno tlo za razvoj crnog tržišta tableta. Do njene trideset i šeste godine, njena materica je pocijepana na komade, nakon čega se morala podvrgnuti kompletnoj histerektomiji. Međutim, ona smatra da je to najhumanija stvar koju je mogla uraditi, ne samo za sebe, nego za svu nerođenu djecu. Osigurala se da spriječi patnju novih života koje bi uništila.

Godinama kasnije, kada je njena porodica pronašla način da napusti Kubu i ode u SAD, nije morala da brine o tome koju će djecu povesti, a koju ostaviti, što je bio slučaj sa ostalim majkama. Podijelila je ovu priču sa svijetom, zbog najnovijih zakona koji se protive abortusu u SAD-u. Amerikankama postaje sve teže i teže da preuzmu brigu o svom zdravlju i ličnim izborima, kada je u pitanju reprodukcija.

Nakon ove priče, mnoge žene su skupile hrabrosti da takođe podijele svoje, jer su često rizikovale svoj život, radi nedostatka legalnih medicinskih opcija abortusa. Osim toga, zbog osude društva, mnoge su to željele uraditi tajno kako se ne bi morale nositi dodatno sa poteškoćama prouzrokovanim psihičkim maltretiranjem. Slični slučajevi su se dešavali i u BiH. Konkretni podaci o izvršenom broju abortusa u BiH ne postoje, ali prema nekim procjenama na dnevnom nivou se izvrši čak i do četiri abortusa. Tu govorimo o javnim zdravstvenim ustanovama, ali u obzir se moraju uzeti i privatne klinike, čije je podatke gotovo nemoguće dobiti.

Međutim, bez obzira na to gdje se pobačaj izvrši, treba znati da je to teška odluka, koja se donosi s razlogom. Reproduktivna prava su ljudska prava. Sloboda izbora treba da postoji. Kada i kako pa čak i hoćete li ikako imati djecu stvar je lične odluke. Ova žena je imala trideset i tri ilegalna abortusa, kako njena unuka ne bi morala imati nijedan. Živimo u 21. vijeku pa je neophodno edukovati se više o kontracepciji, koristiti je i ,u konačnici, omogućiti ljudima da izaberu ono što smatraju ispravnom odlukom. Čak i u slučaju da do trudnoće dođe, ženino je pravo, odnosno trebalo bi da bude, da odluči šta će se sa plodom desiti. Nemojte to nikad zaboraviti.