MjestaRadoznala Lola

Egipat: Zemlja u kojoj bi i faraoni otkopčali dugme poslije ručka

Na pola sedmice, usred radnog vremena – sve kafane pune. Ljudi opušteno piju svoju kafu, čaj i uvlače polako duvanski dim u pluća. Poznata slika. Zamijenite samo tursku ili domaću kafu ahwom, čaj nazovite chai i umjesto cigarete u ruci zamislite…

Maja Mihajlović

Na pola sedmice, usred radnog vremena – sve kafane pune. Ljudi opušteno piju svoju kafu, čaj i uvlače polako duvanski dim u pluća. Poznata slika. Zamijenite samo tursku ili domaću kafu ahwom, čaj nazovite chai i umjesto cigarete u ruci zamislite šišu i tu ste. U zemlji faraona. Zemlja pustinja i Nila. Ptolomejsko makedonsko kraljevstvo, rimska provincija, arapska teritorija. Otomanska kolonija. Britanski protektorat. Sultanat, kraljevstvo i napokon republika.

coffee cairoSvačija zemlja, a opet, već preko 5 000 godina, samo svoja. Posebna. Neponovljiva. Tako daleka i različita, a opet beskrajno nama bliska i slična. Egipat.

Dan ovdje, baš kao i kod nas, često započinje kafom, ali i čajem koji je gotovo neizostavan tokom cijelog dana. Kafa ili ahwa će vam biti pripremljena gotovo kao i naša. Gotovo, ali ne i potpuno. Umjesto da sačekaju da voda provri, a potom ubace mljevena zrna kafe i vrate na vrelu ringlu, u Egiptu će vam odmah smiješati hladnu vodu, kafu i šećer, sačekati da proključa i sipati u malu šolju, kako ste i ovdje navikli. Šećer, naravno, nije obavezan pa će vas u kafani konobar pitati: “Wahed, wahed gni, talata?”, a vi ćete odabrati jednu, jednu i po ili dvije kaškice šećera ili možda ipak reći mish cukar, ako preferirate ukus čiste, gorke kafe.

chai

ahwa w chai ili kafa i čaj

Mnogo zanimljivije i neobičnije “hranljivo” iskustvo jeste čaj. Od najmlađih do najstarijih, od jutra do večeri, tu su šolje crnog ili, kako ovdje najčešće zovu omiljeni Liptonov, crvenog čaja. Pije se sam ili sa mlijekom, mlijeko opet može biti u prahu, kondenzovano ili obično, kravlje iz tetrapaka. Chai leban je definitivno nešto što morate da probate, ali poseban doživljaj je ipak čaj sa mentom: crveni čaj sa nekoliko listova svježe mente unutra. Ima neobičan ukus i potrebno je par gutljaja da se nepce privikne, ali poslije druge šolje lako se može desiti da postanete zavisni.

U zemlji se ipak, štošta, promijenilo od doba faraona pa tako pivo koje je bilo uobičajeni dio prehrane seljaka i radnika ili vino koje su pili vladari, više nije dio svakodnevnice pobožnih Egipćana. Kako im vjera nalaže, ne konzumiraju svinjetinu i klone se svakog alkohola. Istina, nije ga teško nabaviti u turističkim mjestima ili radnjama specijalizovanim za strance, ali kako poslovica kaže: “Kad si u Rimu, ponašaj se kao Rimljanin”, u ovom slučaju, Egipćanin. A i alkohol vam ne bi ni pao na pamet pored izobilja svježe cijeđenih sokova, kokosovog mlijeka, soka od šećerne trske ili posebnog napitka od hibiskusa koje možete naći usput, u malim radnjama ili pokretnim štandovima.

aish

Najukusniji hljepčići nekada i ne zahtijevaju bilo kakve “priloge”, dovoljno su ukusni da se jedu bez ičega

Ono što jeste ostalo isto kroz vijekove, bolje reći milenijume, jeste hljeb. Aiish je tradicionalni okrugli, pljosnati hljeb koji se pravi od pšeničnog brašna, soli i vode u velikim pećima. Može biti veliki, koji se obično kupuje za kuću i mali koji se služi u restoranima.

Mali aiish istovremeno je nevjerovatno zgodan pa se koristi za falafele ili full – dva tradicionalna egipatska jela. Falafel, loptice napravljene od leblebije, graha, crvenog i bijelog luka, peršuna, uvaljane u brašno i susam, a potom spuštene u duboko ulje odličan su izbor za vegetarijance, ali ipak daleko manje popularne od fulla. Hrana za siromašne, kako je neki nazivaju, često se kupuje ujutro, na priručnim štandovima izvezenim na ulice prije sunca pa nosi na posao. Prodavac otvori dva mala hljepčića, napuni grahom koji dosta podsjeća na naš posni koji se služi za badnje veče i za to uzme pet ili šest egipatskih funti što je, otprilike, jedna konvertibilna marka. Full je i najčešća hrana u siromašnim porodicama i, uz aiiš, najrasprostranjenije jelo.

full

Full ima toliko varijanti, a u Egiptu sve može zajedno pa zašto ne i jaja sa grahom.

Pored ovih malih štandova, u Egiptu sve vrvi od prodavnica brze hrane u kojima možete kupiti najpopularnija tradicionalna jela kao što su koshari, shawerma ili fatir.

Koshari se pravi od riže, tjestenine (zavisno od toga da li ste u Kairu ili Aleksandriji, dobićete makarone ili špagete) leblebije, sočiva i prženog crvenog luka, preko kojih se sipa sos od paradajza koji može biti blag i jako, jako ljut. Po izboru, jelu se dodaju i jetra, pileće ili goveđe meso.

koshary

Koshari je savršen izbor za vegetarijance, ali za one koji vole meso

Zanimljiva stvar je da u Egiptu za pileće meso kažu piletina, dok junetinu ili govedinu jednostavno zovu meso. Tako kada naručujete shawermu možete da tražite freh ili lahma pa će vam u tanko okruglo tijesto, slično onom za pite, sa jednog od dva mesom pretrpana “ražnjića” koji se neprestano okreću oko peći, biti nasječena piletina ili govedina, dodati majoneza i kiseli krastavci, po želji i sir pa sve to umotano i stavljeno na vrelu metalnu ploču i pritisnuto “peglom”. Za pet do deset minuta dobićete neobično i preukusno jelo za, otprilike, tri KM.

shawarma

Shawarme, neizbježna “ulična” hrana

Fatir je još jedno tradicionalno egipatsko jelo i bilo bi nešto nalik našoj piti. Nalik, ali ipak drugačije. Fatir može biti “prazan” ili punjen – gotovo svim. Jedan od najboljih je fatir nalik na pizzu. Tijesto punjeno bijelim pilećim mesom, sirom, šampinjonima, povrćem pa preko prekriveno slojem gibne, to jest sira, nešto je najkaloričnije i najvrednije svake unesene kalorije. Ipak, za one ne tako jakog želuca, tu su i fatir punjen samo mesom ili samo povrćem, šta već poželite.

Fatir

Fatir, pita sa svim i svačim, a može i ničim

Na svakom koraku, u svakoj prilici, u Egiptu se definitivno sve vrti oko hrane. Njom se ili počinje ili završava. Opet, nama vrlo poznato. Ipak, porodični ručkovi i večere u zemlji u kojoj su porodične veze nevjerovatno jake, predstavljaju najvažnijij dio dana. U toj prilici najčešće se služe riža i povrće, vrlo moguće i molokhaia, a nakon toga – sve zavisi. Uz to mogu biti servirani makaroni beshamel, pohovana piletina, čorba od okre ili bamije, mahshi, a možete dobiti i nešto poput ćevapa. Poput, ali ne sasvim. Kofta je izuzetno voljeno jelo u Egiptu i sprema se od mljevenog goveđeg mesa, oblikuje poput šiš ćevapa, a donekle podsjeća i ukusom.

kofta, molohkia, full

Kofta na riži s molokhaiom uz full: najegipatskija kombinacija

Molokhaia ili zelena supa nešto je vrlo specifično, iako nije nešto što se može naći samo u ovoj zemlji. Poznata je među arapskim svijetom, a priprema se od listova istoimene biljke, kod nas slabo poznate jute, bijelog luka, maslinovog ulja i temeljca. Iako joj u imenu stoji “supa” i može da se jede tako, mnogo češće se koristi kao preliv za meso ili rižu.

Uz sva ova jela obično se služi i tahini sos, to jest sos od sjemena susama i prženi patlidžani.

Pored i poslije svih ovih teških jela teško da ćete imati mjesta za dezert, ali kad se slegne, nakon nekoliko sati vrijedi žrtvovati koji kilogram da se proba nešto od tradicionalnih poslastica: zalabie, riže s mlijekom ili um Ali dezerta.

Zalabia su mali, slatki uštipčići ili krofnice, koje se prže u dubokom ulju, a onda, po izboru, prelivaju sosom od bijele ili crne čokolade. Riža s mlijekom nešto je nalik na naš sutlijaš, ali pretpostavljate, ne sasvim. U nju se dodaju cimet, vanila, žumanca pa se to sve zapeče, a može biti služeno hladno ili toplo, posuto kokosom i grožđicama ili uz kuglu sladoleda. Um Ali, u prevodu Alijeva majka, jedno je posebno slatko jelo, na neki način istočna verzija engleskog pudinga od hljeba. Najhrskavije lisnato tijesto natapa se mlijekom i slatkim vrhnjem, dodaju mu se pistacije, orasi, grožđice, kokos, sušene kajsije. Obavezno se jede toplo, a za pun užitak, uz kuglu sladoleda koja se polako topi i rashlađuje vrelu poslasticu.

um ali

Um Ali dezert

Pored ovolikog izbora hrane možda nije ni čudo što u egipatskim porodicama često vlada opsesija zvana: “Šta ćemo za ručak?”, u kojoj ne mogu da se odluče, a kad ne mogu da se odluče to znači: “Spremimo sve.” Ručak se tako, nerijetko, kuva kao za četu. Samo da ne manjka i da niko nije gladan. A ni to nam nije strano. Što pretekne, ostavlja se u frižider, a sutra sve iz početka, kuvaj novo, dok frižider ne bude zatrpan “starom” hranom pa onda organizuju dan za “viškove”.

I podgrijana jela su nevjerovatno dobra. I na neki način nama bliska, sa sitnicama koje ukus znače. Začini za koje čak i nemamo odgovarajući ekvivalent u našem jeziku, a opet bez slavne Vegete, Začina C ili već koje biljne mješavine bez koje je nama kuhinja nezamlisliva, egipatskim jelima daju jedinstven šmek.

U zemlji u kojoj je petak nedjelja, neradni, sveti dan rezervisan za porodicu i molitvu, a nedjelja ponedeljak, početak radne sedmice, sve je malo pomjereno u odnosu na ono na šta smo navikli, a opet sve tako nevjerovatno slično i blisko. Od menataliteta do kuhinje.

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije