LjudiRadoznala Lola

Ana Kotur: Pobjednica kojom se društvo ponosi

Ana Kotur je ime koje ćete pamtiti. Mnogo je razloga zašto je ova žena izvor inspiracije i ponos društva u kojem živimo. Nedavno je dobila priznanje UN-a za izvještavanje i angažman o osobama sa invaliditetom u BiH. Iako ima cerebralnu…

Sara Velaga

Ana Kotur je ime koje ćete pamtiti. Mnogo je razloga zašto je ova žena izvor inspiracije i ponos društva u kojem živimo. Nedavno je dobila priznanje UN-a za izvještavanje i angažman o osobama sa invaliditetom u BiH. Iako ima cerebralnu paralizu, ova žena svakodnevno pobjeđuje i ruši stereotipe, predrasude, pokazujući da se sve može. Potrebna je volja, a ona je ima u velikim količinama. Neka vas ova priča inspiriše da uzmete barem djelić njen pozitivne energije. 

Ovaj razgovor je nemoguće započeti drugačije, nego čestitkom na priznanju koje si nedavno dobila. Naime, UN je nagradio tvoj dugogodišnji angažman i izvještavanje o osobama sa invaliditetom u BiH. Koliko ti ovo priznanje znači i šta planiraš dalje?

Priznanje mi znači mnogo, mislim da sam sama sebi prvi put rekla da sam nešto dobro napravila. Stalno sam razmišljala na način da ja živim ono o čemu pišem i da mi je lakše, a sad već vidim da se moje profesionalno i lično mrvicu odvaja, jer se ne tiče samo nekih ustaljenih stvari prosječne osobe sa invaliditetom u BiH, već dostizanja određenih standarda u pogledu osoba sa invaliditetom i postavljanja novih parametara. Konačno se svi oni projekti, koji su prethodili Projektu IN i portalu ukljuci.in vide, konačno imamo ozbiljan pomak, jer na svakodnevnom nivou nisam odustajala od objašnjavanja zašto je bolje da imamo bolje.

Dalje je kampanja #PonosniNaSebe, kampanja koja zagovara jednake mogućnosti i pravedno društvo za osobe sa invaliditetom. Dalje je i neodustajanje, jer teme na kojima radim nisu jednokratno izmjenjive ili popravljive, već zahtijevaju dugotrajan proces promjene svijesti i percepcije društva.

Ana Kotur

Kao žena koja se nosi sa oblikom invaliditeta (cerebralnom paralizom) na kakve si prepreke nailazila u životu i kako si se nosila sa njima?

Ovo pitanje nije nimalo jednostavno, jer svakodnevne pepreke moraš gutati ako misliš pregurati dan. Sve van moje zone komfora predstavlja određeni izazov, na način da kad izađem iz kuće ili sam sama u gradu, počinje show. Ljudi najčešće gledaju kako ja to hodam i zašto ja to tako hodam, što zna biti poprilično neprijatno.Razumijem da im je to drugačije, ali bih voljela da svi imaju na umu koliko im bude neprijatno kad shvate da im se dugme na košulji otkopčalo na sred ulice, šlic otkopčao i slično. To je ista stvar, neprijatnost koju svi mi doživimo, ali ja svoj način funkcionisanja ne mogu mijenjati kao što bih mogla zakopčati šlic.

 

S poslom je tek posebna priča, tu raspon varira od diskriminacije koju doživiš i zbog koje apsolutno niko od odgovornih ne bude ni na koji način sankcionisan, do nagrada za rad poput UN-ove. Apsurd je to, dokazuješ da si sposobna da radiš ono što voliš, ono za šta imaš potrebna znanja i kvalifikacije, a upadaš u ekstreme – ili nikako da se izvučeš iz predrasuda ili ih ostaviš daleko iza sebe.

Razlike

 

Je li teže imati oblik invaliditeta koji je „nevidljiv“ i na koji način se treba raditi na povećanju vidljivosti svih oblika invaliditeta?

Klopka invaliditetda je u tome što zaboravljamo da je on suštinski bitan, koliko osoba koja ga nosi ima kapaciteta i koliko su joj dostupni servisi podrške u društvu da se izbori sa preprekama u okolini. To jako često znači da prvo prosuđujemo da je teže nekom čiji invaliditet mi percipiramo kao težak, bilo da koristi kolica, ne vidi a mi to pimijetimo, teže se kreće ili ima određena medicinska oboljenja koja za posljedicu ostavljaju invaliditet. Ali, recimo, na primjeru osoba sa oštećenjem sluha mogu da ilustrujem najbolje kako nevidljivi invaliditet može stvoriti mnogo veću prepreku – vi nemate dotok informacija na isti način, a gotovo da ne postoji servis da vam to na adekvatan način omogući. To što možete sami pročitati ili vidjeti nešto, ne znači ništa dok ne dobijete pravo na dvostranu komunikaciju i dok ne dobijete dodatna objašnjenja. A najčešće vas shvataju i doživljavaju kao da ‘konju rep možete iščupati’ i da ste potpuno zdravi, što je još jedan pogrešan stav o invaliditetu.

 

Kada govorimo o zdravim i bolesnim osobama, često se desi da „upadnemo u zamku“ kategorisanja ljudi u isključivo ove dvije skupine. Međutim, osobe sa invaliditetom nisu bolesne? Kako predstaviti invaliditet u društvu?

Invaliditet nije bolest, već trajno stanje koje može imati određene oscilacije u kvalitetu i jačini u kojoj se ispoljava. To znači da ne postoji čarobni štapić, pilula, injekcija, tretman, vračanje, operacija koja vas dovodi do toga da apsolutno sve možete nakon što to apsolutno niste mogli. Vjerujem da taj stereotip bolesti izvire iz toga što kao ljudi nismo spremni na bilo šta drugačije od postavljenog modela savršenog, koji ne odgovara svima jednako i proces prihvatanja različitosti je onda daleko komplikovaniji.

KoturA

Koja je tvoja najveća životna pobjeda i ko je tvoja najveća podrška?

Mislim da je saživljavanje sa onim što jesam. Prihvatanje sebe, na način da ne bježim, ne želim rješenje invaliditeta preko noći. Prva stvar koja mi je sad pala na pamet su neki vid dnevničkih zapisa koje sam vodila u srednjoj i gotovo svaki je imao za temu tog prolaska invaliditeta. Bilo da se radi o lakšem funkcionisanju, o druženju,emotivnim odnosima i slično. Bilo je tu i drugih krajnosti – bivanja najboljom da se kompenzuje nešto – lakše će mi biti ako sam najbolji đak sa invaliditetom, što nije lakše zbog invaliditeta već zbog perspektiva koje uspjeh otvara.

A drugi dio pitanja – porodica, mama , tata, brat, ujak, ujna i njihova djeca, jer smo odrastali jako vezani,danas nekoliko prijateljica sa kojima sam nerazdvojna, jedan prijatelj s kojim druženje traje još od osnovne, momak, jer je u par godina svojski bio tu, a nadam se da će biti i u jednom sutra u braku i vjerovala ili ne – malo životinjsko carstvo koje sam imala tokom odrastanja. Kad moraš izvesti cuku, njemu je svejedno kako ti hodaš, sve dok si autoritet. A i maci, sve dok je mažena i pažena. Trenutno tu počasnu poziciju zauzima jedan crni mačak, koji me svaki dan ispraća i sačekuje sa posla.

 

AnaK

Koliko su mediji saveznici i podrška u tvojoj borbi?

Mediji su saveznici kad ih naučiš da to budu. Podrška su kad izgubiš strpljenje i sve propuste koriguješ, odnosno, više ne pustiš da propust sam od sebe sazrije, jer se to neće desiti. Ja možda malo galamim po pitanju toga, ali mi nije žao zbog galame. Izvinite, to što biste vi mene potapšali po ramenu zbog invaliditeta, ja ne prihvatam. Nećemo gladiti nespremnost na promjenu i ušuškavati je, već ćemo se suočiti sa njom, jer mediji kreiraju javno mnjenje. Kreiraju stav bake u prigradskom naselju kad vidi priču osobe sa invaliditetom, utiču na stav prema ženi sa invaliditetom, traže sistemska rješenja za djecu sa poteškoćama u razvoju ako strogi vojnik u toj borbi. I tu nema druge opcije i plana b, to je tako i tako treba da bude, a mi svi zajedno to moramo ostići.

 

Uobičajene stvari poput posla i intimnih veza osobama sa invaliditetom mogu predstavljati izazov. Kako predstaviti ljudima da svi imaju jednake potrebe i prava?

Mislim da mi se poslovna prilika koja probija led i traži maksimum od mene još uvijek nije desila, a znam da u takvim prilikama dolazi i do nebitnosti invaliditeta. Znam i da sam mnogima sa kojima sam razgovarala ostavila u zadatak da takve pozicije postanu dostupne svima nama, bila to ja ili neka druga osoba sa invaliditetom. Možda se nekad i moj duboko i logično otvoreno lični angažman u NVO na promjeni cjelokupne svijesti i baš ta poslovna prilika spoje u jednom.

Zapravo, hoće. U čemu, to još nisam u potpunosti sigurna.

Intimne veze su poseban univerzum. Hvala svima onima od kojih sam nekad bila odbačena kao žena, nedostojna njihove percepcije žene, zbog njih mi se današnja percepcija žene sa invaliditetom i percepcija mene kao žene u očima nekog pored mene više sviđa. Puno je tu problema, jer najčešće osoba sa kojom ulazite u neki odnos ima ista ona očekivanja kao i društvo od vas – da postanete ono što niste, po sistemu proći će. A neće, i nije neophodno da prođe. Ta osoba sa invaliditetom s kojom si uvijek ima nešto zbog čega odnos traje, raste, oplemenjuje se, i to najčešće nema nikakve veze sa invaliditetom.

Ana

Kada osoba sa invaliditetom postigne uspjeh, ljudi(mediji) od toga prave čudo. Najčešće se prvo naglašava invaliditet osobe pa tek onda uspjeh. Je li to pogrešno i kako bi trebalo gledati uspjehe ovih ljudi?

Društvo očekuje manje od tebe, pa je to kao neko svjetsko čudo i obično medijski natpis ide – uprkos invaliditetu postigao/la ovo ili ono. Nije to uprkos invaliditetu, jer se niko nije tukao sa invaliditetom da uspije kao novinar/ka, glumac/ica, pjevač/pjevačica, pravnik/ca. Invaliditet mu nije trebao tu, trebalo mu je mnoštvo nekih drugih sposobnosti i one su ‘krive’ jer si tu, na vrhu. Zašto onda u priču o uspjehu uvoditi invaliditet, da uspjeh oskrnavimo ili da mu damo dimenziju koja dugoročno nije ok i nije zdrava? Može nam se desiti supotna krajnost, da ljudima gledamo kroz prste zbog invaliditeta, a to je pogubno po kvalitet i sadržaj uspjeha.

 

Šta je tvoja poruka svim ljudima i čitateljkama Lole?

Radite na onome što jeste, ne zanemarujte ono što niste ali praznini nikad ne dajte primat u životu. Svi mi imamo pravo na sebe. Izgubite usput strpljenje za gluposti, previše vremena je izgubljeno zbog njih.

 

Koliko je važno institucionalno priznanje i uključivanje osoba sa invaliditetom, je li trenutna zastupljenost dovoljna?

Trenutna zastupljenost je samo dobro projektno upakovana i iza nje se ne krije nikakva suština. Sistem konačno mora postati sistem svih i za sve nas, koji prepoznaje specifične ciljne grupe svojih građana i koji im se u svakom trenutku obaća tražeći feedback. Trenutno, osobe sa invaliditetom vape za osnovnim – ostvarivanjem svega garantovanog u civilizacijskim dostignućima međunarodnih konvencija, a institucionalni okvir ne čuje i ćuti. To je kao sa zupčanicima starih satova, svaki ima svoje mjesto, a trenutno nam je hitan remont i vraćanje u ležišta institucionalnog okvira.

 

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije