LjudiRadoznala Lola

Marija Simanić Arnautović: “Žene mogu imati sve. Ništa ne mora biti na čekanju.”

Novinarka, aktivistica, primjer ostvarene žene i na poslovnom i na privatnom planu. Sa svojih šesnaest godina odlučila je da se želi baviti novinarstvom, jer je vjerovala da svojim pisanjem može promijeniti svijet. I dalje to misli, jer je iza nje…

Sara Velaga

Novinarka, aktivistica, primjer ostvarene žene i na poslovnom i na privatnom planu. Sa svojih šesnaest godina odlučila je da se želi baviti novinarstvom, jer je vjerovala da svojim pisanjem može promijeniti svijet. I dalje to misli, jer je iza nje karijera od dvadeset godina. Radi u dnevnoj redakciji Slobodne Evrope na televiziji, radiju i webu. Za čitateljke Lole govori o ženama u medijima, novinarstvu, pravima žena kao i o novim generacijama. Ako je suditi prema ovom intervjuu, imaju mnogo toga naučiti od nje.

Marija Simanić

Žene u medijima. Na koji način su predstavljene i kako bi trebale biti?

Žene u medijima bi trebale biti ravnopravne, kao i u ostalim segmentima života. Nažalost, malo je onih koji uopšte razmišljaju o tome. Živimo u društvu konzumerizma, reklama, manekenki, turbo folka, pjevačica i na taj način kroz pojedine medije šaljemo sliku kakva to žena zapravo treba biti. Djevojčice tako učimo da trebaju biti lijepe i polugole da bi se nekom svidjele ili da bi imale određenu vrijednost. Malo ko šalje poruku da trebaju biti obrazovane, da trebaju imati stav, da se trebaju boriti za sebe i za svoj položaj u društvu. Mi zapravo i bez pitanja ravnopravnosti žena u medijima imamo problem nedostatka obrazovnih sadržaja u medijima i tu je najveći problem, jer tu sve počinje pogrešno, pa čak i kada je riječ o položaju žena.

 

Kako si se odlučila na bavljenje novinarstvom i kako izgleda tvoj tipični radni dan?

Zvučaće kao utopijski i bajkovito, ali ja sam zaista još kao dijete sanjala i vjerovala da novinari mogu da promijene svijet. Ono što sam vidjela oko sebe nije mi se sviđalo i jedini način da to iskažem bio je papir. Bio je to kraj osamdesetih, početak devedesetih, početak ludila u bivšoj državi. Pad svih vrijednosti, najprije onih ljudskih. Taj osjećaj da se oko mene kao šenaestogodišnjakinje dešavaju loše stvari, natjerao me da pišem. Mislim da sam tada i donijela odluku da ću biti novinarka. I nisam se pokajala, bez obzira što više na novinarstvo ne gledam tako bajkovito.

Ako bih morala opisati svoj radni dan sa samo jednom riječju, to bi bila brzina. Sve prolazi nekako ubrzano. Radim u dnevnoj redakciji koja ima multimedijalni pristup. Radim na radiju, televiziji i webu u isto vrijeme. Radio Slobodna Evropa mi je omogućio da se okušam u svim žanrovima i kako god ovako napisano to izgleda teško, ja vjerujem da je svakom ko voli ovaj posao svakodnevno učenje veoma značajno. Imala sam sreću da mi poziv koji sam odabrala da dio onoga o čemu sam maštala da upoznajem nove ljude, slušam njihove priče i donesem ih slušaocima, gledaocima čitaocima. Najsretnija sam kad na kraju dana budem zadovoljna onim što sam uradila.

Marija S

Kada se žena odluči na karijeru, to obično znači da porodicu stavi na čekanje i obrnuto. Međutim, ti si primjer da se može balansirati. Na koji način?

Oduvijek sam vjerovala da žena može imati i porodicu i karijeru i da apsolutno ništa ne mora biti na čekanju. Vjerovatno je to zbog toga što sam odrasla u takvoj porodici. Moja mama je imala karijeru, a imala je troje djece i nikada nisu bili zapostavljeni zbog toga.

Zajedno sa tatom naučila nas je da je organizacija ključ svega i da niko i ništa ne mora da trpi. Sve je stvar volje i činjenice da li si spreman da uložiš sto posto sebe u sve što ti je bitno.

Izazov zvani samohrani roditelj. Može li se i kako nadomjestiti uloga drugog roditelja?

Ne znam da li se može nadomjestiti uloga drugog roditelja, ja nisam bila u situaciji da to radim, jer moj sin ima oca koji se također brine o njemu. Iako ne živimo zajedno on je tu za njega svakodnevno. S druge strane vjerujem, kada to morate, možete biti oba roditelja u jednom i da dijete opet bude jednako sretno, isto kao što ne vjerujem da porodica mora biti samo mama, tata dijete.

Porodice mogu biti različite i jednako lijepe kao one koje mi tradicionalno poznajemo.

Ovdje, naročito žene pogrešno uče da moraju da trpe da bi zadržale tradicionalnu porodicu, čak i onda kada im je loše u njima. Ja zaista mislim da je svakom djetetu ljepše i zdravije da živi sa jednim roditeljem, nego da živi u porodici u kojoj se mama i tata ne vole ili još gore da gleda i sluša svađe i nasilje, kog je oko nas u porodicama sve više. Isto tako znam da moja pozicija nije baš najbolji primjer. Poznajem jako puno ljudi koji su u pravom smislu riječi samohrani roditelji i u ovakvoj državi, koja nikom ništa ne pruža jako teško žive.

MArija

Mišljenja je da prava žena nikada ne smiju ostati samo mrtvo slovo na papiru, baš kao ni ostala ljudska prava. Smatra da: “Baš mi žene ne smijemo to dopustiti, a pravi put da se to ne desi je da se obrazujemo, da ulažemo u sebe, da smo svakim danom sve bolje i da najprije mi vjerujemo da smo ravnopravne. Kada stvari tako postavite i okolina će vas tako gledati kao ravnopravnu članicu društva”.

“S druge strane, znam da je nekim ženama to nemoguće i da trpe strašno nasilje. Svojim radom već godinama pokušavam da skrenem pažnju na tu činjenicu, da bez obzira koliko smo kao civilizacija napredovali, neke su stvari ostale nepromijenjene, a u nekim slučajevima i gore. Svake godine imamo izvještaje koji govore da je broj zlostavljanih žena sve veći i veći. Znači da država ne funkcioniše, da policija ne radi svoj posao, da Tužilaštva ne zanimaju ovi problemi”.

“Imamo činjenicu da poslodavci prvo pitaju hoćete li ostati trudni pa onda sve ostalo – ako ste žena. Činjenica je da žene, kada ostanu trudne dobijaju otkaze, da imaju manje plate od svojih kolega. Mislim da je veliki problem sistem, a da je drugi dio tog problema pasivnost žena. Ja nikada ne bih pristala da me neko zlostavlja niti da imam manju platu od svog kolege, a radimo isti posao. Ne bih pristala da mi je 8. mart jedini dan u godini kada se trebam osjećati ženom. Nažalost, puno je žena koje pristaju na ovo, a ne bi trebale”.

 

Smatraš li da kao predvodnica javnog mnjenja možeš uticati na kreiranje drugačije slike o ženama i svijetu generalno i radiš li to?

Sebe ne vidim kao predvodnicu javnog mnjenja. Vidim se kao nekog ko skoro dvadeset godina radi ovaj posao sa ljubavlju i vjeruje da on može ako se radi na pravi način kreirati neku bolju i drugačiju sliku o ženama, ali i svim ostalim temama. Fokus mog interesovanja oduvijek su bila ljudska prava pa tako i ženska. Pokušavam da mijenjam stvarnost koja je nekada surova i kroz posao, ali i kroz ono što je moj privatni život. Vjerovatno zato što kao nepopravljivi optimista vjerujem da uvijek može biti bolje.

 

Patrijarhat nasuprot feminizmu. Iz krajnosti u krajnost. Kako postići stvarnu ravnopravnost?

Teško pitanje. Ne volim krajnosti pa ni onda kada ta krajnost ide u prilog ženama. Mislim da će proći još puno vremena da mi dostignemo takvu vrstu balansa. Ponavljam se, ali ključ je u obrazovanju. Neznanje je naš najveći neprijatelj u svemu pa tako i kada govorimo o ravnopravnosti žena i muškaraca. Trebaće još mnogo vremena da muškarci na ovim prostorima shvate kako smo davno izašli ili trebali izaći iz patrijarhata i da mame tih istih muškaraca počnu malo drugačije da ih uče. Za početak mislim da bi one trebale biti te koje će napraviti prvi korak i svoje dječake odgajati tako da poštuju žene i da ih gledaju kao sebi ravne. Tako da, opet je sve na nama ženama.

 

Postoji li sloboda govora i sloboda medija ili imamo podijeljenu stvarnost i medije?

Postoji i sloboda govora i sloboda medija. No, ono što je problem u Bosni i Hercegovini su podijeljeni mediji i podijeljeni novinari na svaki mogući način – entitetski, nacionalno i politički. Imate činjenicu da su entitetski javni servisi skoro pa glasnogovornici vladajućih struktura, da je BHRT kao državni javni servis skoro pa srušen. Imate novinare koji ne mogu da se izbore sa uticajima politike, a imate i one kojima odgovara da su u službi politike. Imate autocenzuru i strah kod novinara i imate konformizam, tipa ako o tome ne govorim ili pišem zadržaću poziciju. Pa onda činjenica da su novinari u BiH smiješno malo plaćeni za ono što rade. Miksom svega ovoga dobijete ono što nam se dešava, a to je da su novinari slika i prilika podijeljenog bosansko-hercegovačkog društva.

Ali da ne generalizujemo ima puno onih koji ovu profesiju rade časno i pošteno bez obzira na uslove u kojima djeluju i žive.

MSa

Na koji način odgajati nove generacije u doba tehnologije, otuđenosti i bombardovanjem informacija?

Svakodnevnim razgovorom o onome šta su istinske ljudske vrijednosti. Naša djeca začas to mogu da zaborave, jer su bukvalno izložena i najboljim i najlošijim stvarima koje dolaze sa razvojem tehnologije. Kako je dobro što imaju mogućnost da mnogo bolje i brže uče, tako je i loše što su im društvene mreže i internet danas jedini izvor informacija. Skoro pa da ne možete vidjeti ili upoznati dijete koje čita knjige danas. Vjerujem da mi odrasli moramo biti ti koji će im svakodnevno objašnjavati šta su dobre, a šta loše strane recimo interneta. Isto tako znam da su pametniji od nas odraslih i da će ukoliko im pružimo potrebnu pažnju sve ono što im tehnologija danas pruža usmjeriti ka ispravnom cilju.

 

Kako prepoznati medije kojima treba pokloniti povjerenje i pažnju i postoji li nešto što se zove “objektivnost”?

Lako. To su oni mediji koji ne huškaju, ne siju govor mržnje i imaju balans u vijestima, ali ne onaj vještački koji možemo stalno vidjeti. To su oni mediji kojima nije na naslovnici uvijek neka “glava” ovdašnjih političara ili kojima predstavnici vlasti nisu jedini izvor informacija pa ponekad i komentatori u dnevniku za sve moguće teme. To su oni mediji koji na ozbiljan način pričaju priče ljudi koji žive u ovoj zemlji, koji govore i pišu o njihovim problemima. Vjerujem da je lako prepoznati koji su to mediji.

Žene su po mom mišljenju mnogo racionalnije u i razumnije od muškaraca. Trebaju raditi na samopouzdanju koje će im omogućiti da pokažu ovu racionalnost koja čuči u svakoj od njih.

Primjer “prave žene” za Mariju je njena mama. Ističe kako je ona: “Žena koja je imala karijeru i nikada nije zapostavila djecu. Često sam se pitala otkud crpi snagu, jer nikada nije rekla meni i mojoj braći da ne može s nama prošetati, otići negdje, jer je umorna zbog posla. Danas kada imam dijete i kada god sam umorna i nije mi baš ni do čega, sjetim se toga i nastavim dalje. Mama je danas prešla sedamdesetu i dalje radi, bavi se sobom, a bavi se i unucima koji joj s mora donose magnete Super baka“.

Za kraj ovog inspirativnog razgovora svim čitateljkama poručuje:

Budite svoje čak i onda kada se to drugima baš nimalo ne sviđa.

 

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije