
Jedan ili dva šamara ženi neće škoditi. Naprotiv, dobro će joj doći.
Ovo je jedan pomalo uvrnut članak. Ovo je jedan smiješan i zabavan članak. Ovo je jedan članak pun besmislica i neistina. Ali njegovo čitanje je ipak, nadamo se, smisleno.
Ovo je jedan pomalo uvrnut članak. Ovo je jedan smiješan i zabavan članak. Ovo je jedan članak pun besmislica i neistina. Ali njegovo čitanje je ipak, nadamo se, smisleno.
A da biste ga pročitale, jer je možda malo duži, prvo udahnite, opustite se, odslušajte divni stari hit Džejmsa Brauna i uživajte.
Da li ste uživale? Ako jeste, čestitamo! A zašto?
Zar nije divno prepustiti se stihovima koji kažu otprilike ovo: Vidite, muškarac je napravio kola, da nas vode na put, muškarac je napravio voz, svjetlo i brod i nakon što je napravio i nastavlja da pravi sve, on, ipak, ne bi bio niko bez žene, bio bi izgubljen u svojoj divljini, ah, bio bi tako izgubljen. Da li jedna žena treba da bude srećna što je jedno takvo biće voli ili tužna zbog te njegove sudbine i njegove izgubljenosti?
Jer on je zaista izgubljen. Baš koliko i žena u svojoj vjeri u njega i u vjerovanju u sve ovo.
A sad zamislite jednu djevojčicu, još ni tinejdžerku, koja sluša ovu pjesmu. Ona je sluša i osjeća nelagodu. Kako god sve okrene i prevrne u glavi, tačno je. Muškarci su napravili sve to. Činjenice. A protiv činjenica se ne može. Ipak, kada je sluša, ne osjeća ljubav u riječima, samo mučninu. Žene nisu učinile ništa. Žene su glupe. Žene su “ispod” muškaraca.
Ona nije i ne može biti glupa. Dakle, ona mora da je neki izuzetak. Odlučuje da se prikloni muškoj grupi, jer jasno vidi da su druge žene (kojima ona isto tako jasno ne pripada) samo kokoške i ovce u početku, kasnije, s godinama, prerastaju u sponzoruše ili kurve. Koristeći svaku priliku da to iznese na vidjelo svojim drugarima, daje im do znanja da zna kakve su sve druge žene i da ona njima nije ni nalik. Ali ipak, nekad, kada ostane sama ili kada čuje riječi ove pjesme, osjeti neku mučninu.
Dovoljno je reći mizoginija i da se otvori bojno polje. Dovoljno je da se neka žena izjasni kao feministkinja, da je, logično najprije žene, krenu ismijavati, jer žene već imaju previše prava. I više nego što im je potrebno i više nego što zaslužuju. Ne, u pravu su muškarci kada kažu da su žene glupe. U dvadeset i prvom vijeku o feminizmu i pravima. Isuse, šta hoće više?
Slažemo se.
Ima ta pojava koju feministkinje zovu mensplejnovanje, to jeste momenat kada muškarac uzme da objašnjava ženama kako treba da se ponašaju i šta da rade da bi bile žene i da bi razumjele sebe.
Mensplejnovanje je ono od čega će svaka feministkinja da dobije nervni slom ili bar čir na želucu. Mi nećemo. Mi smo odlučile da pustimo da vam muškarac objasni kako stvari stoje po pitanju mizoginije, feminizma i tih ženskih tričarija.
Mi se najiskrenije nadamo da ćete nam pomoći da dokažemo paradoks da muškarcima vjerujemo više.
Pustili smo Dragana Bursaća, pomalo novinara ili kolumnistu, pomalo filozofa (iako nema izgrađen svoj sistem, on to, bar pomalo, jeste), pomalo muškarca i pomalo cinika, a mnogo više realistu da na najjasniji, najzanimljiviji i najotvoreniji (iskren, iako muški) način kaže šta je to mizoginija, da li je ona uopšte stvarna ili umišljena, kako da se obračunamo sa nepostojećim neprijateljem i zašto nam feminizam ne treba. Ili vas lažemo da će to reći?
Pročitajte i otkrijte!
Kao novinar, vidim mizoginiju i seksizam kao dobro marketinško prodajno sredstvo, kao robu koja se dobro prodaje. Nažalost, ali tako je. Baš prije nego što ću doći ovdje uzeo sam sebi vremena, otvorio na Guglu tabove “žena” i “muškarac”. Pod “žena”, prvih deset tekstova na Guglu su, u najmanju ruku, mizogini, žena je roba: kako da žena smrša, kako da bude ljepša, kakve tufne da nosi. A “muškarac” tekstovi su sa sadržajem dominacija, moć, posao, biznis. Iz ovoga mislim da je jasno da nam najveći pretraživač na svijetu sam govori kakvo je stanje u medijima. A to je – šakom u glavu kada je u pitanju žena. 90% onoga pod pojmom “žena” je roba koja se prodaje, kao i sve što se nje tiče, a tu mislim na marketing, tržište, garderobu i čitavu kulturu tijela. Tu ne postoji gotovo ništa, bar na našem jeziku na prvoj stranici Gugla što ima veze sa naukom, umjetnošću ili, sad ja da budem seksista pa da kažem, sa ženskim mozgom.
Kao muškarac, mogu reći da se gnušam mizoginije, da je to klasična tema slabih muškaraca koji su imali frojdijanski kompleks sa majkom u djetinjstvu, nisu ga riješili i sada izbija taj strah od žene i izbija u svakom obliku, nabijen, prije svega seksizmom, koji je prisutan od medija, do svake pore našeg društva, a s druge strane taj strah se manifestuje dominacijom i muškom silom, koja ne znači apsolutno ništa do slabost. Pristalica sam da sila, sem u samoodbrani, predstavlja puku slabost i strah.
Kao neko ko se bavi društvenim naukama, to jest filozofijom, moram reći da se tu mizoginija izučava na nekom teoretskom nivou, gdje postoji razlika između mizoginije i seksizma, a to je i razlika više za teoretsko izučavanje nego za praksu, tako da ćemo to u daljem razgovoru tako i promatrati.
Mnoge žene će reći, a muškarci, opet, poricati, da je naše društvo patrijarhalno. Na kojoj strani ste Vi?
Većina žena će reći da je naše društvo patrijarhalno, a onda će podržati one silne muškarce seksiste koji će reči za određenu ženu da je kurva ili fufica.
U toj pervertiji leži čitav problem, u tom grmu leži zec. Mi generalno imamo problem sa kompletnim društvom. Većina društava je uređena na nekim seksističkim principima i većina muškaraca svakog društva podržavaju te principe, viktimizaciju žene i mizoginiju. Ali i sama žena doživljava ženu kao nižerazredno biće.
(Djevojke, žene, razmislite sljedeći put prije nego drugu ženu nazovete kujom.)
Samo u jako rijetkim skučajevima otvorenog feminizma dolazi do ženske empatije, povezanosti i pomoći. I to sam baš primijetio na portalu, gdje strašan broj informacija ulazi i zlazi i čitajući komentare. Prosto su nevjerovatni komentari žena na žene. Takvu količinu gadosti i mržnje, sublimirane i kompresovane u komentar je nevjerovatno shvatiti.
Da li ste razmišljali zašto je to tako?
Naravna stvar, korijen toga je u dubokom patrijarhatu. Žena je već prihvatila tu ulogu. Zapravo ne već, mi kada gledamo istoriju svih religija šta vidimo? Za Boga miloga, Eva je nastala od Adamovog rebra, Eva je ta koja je zla i ponudila Adamu jabuku pa smo zbog nje svi izgnani iz raja, žene su bile vještice u srednjem vijeku i spaljivane. Uloga žene je negdje polumitsko biće koje čini zlo svijetu i zlo muškarcu i najbolje bi bilo da bude skrajnuta. Ako pogledamo i neku drugu, tipa abrahamsku religiju, gdje je žena manje-više u rangu predmeta, vidimo da većina monoteističkih religija ženu tako doživljava i to je negdje duboko u našem kolektivnom nesvjesnom. Na žalost, ali to nam govori kakav je položaj žene.
I onda, da bi se žena prilagodila tome, postala je jača glasnogovornica od muškaraca seksista, kada je u pitanju kompletna viktimizacija žene.
Mi imamo u istoriji antropologije slučajeve masovnog ubijanja i sliovanja žena i to se zna, a takav je gotovo i svaki rat. Suprotno, zlostavljanje muškaraca od strane žena je zanemaljivo. Prosto, žena nema prirodni nagon za uništavanjem pripadnika svoje vrste, razvijen u takvoj mjeri. Ona ima milost, samilost i mnogo veći osjećaj empatije. Međutim, društvene norme nalažu nešto sasvim drugo,
A žena se komformizirala pod uticajem tih društvenih normi i postala je ništa drugo do, ponavljam, glasnogovornik muškog seksizma u velikom broju slučajeva.
Kakva je, po vašem viđenju, relacija patrijarhata i mizoginije?
Patrijarhat i mizoginija su u braku i ispomažu se i jako im dobro ide već zadnjih tri hiljade godina. Mi smo živjeli u sretnom matrijarhatu do četiri hiljade godine prije nove ere. Dok se na polju Mesopotamije nismo skrasili, imali smo matrijarhat – preiod sa najmanje ratova i sukoba. Žene su vaspitavale cijelo društvo. Kult majke i kult žene je bio ekstremo jak. A otkad je nastupila faza patrijarhata, nastupila je faza ratova i uništenja, koja do danas traje.
Ja sam najveća žena, kada su u pitanju ženska prava.
Foto: unsplash.com
Nedavno smo imali slučaj u Leskovcu, u kom je pretučena žena ispred prepune kafane. Niko od prisutnih nije reagovao. Zašto društvo odobrava ili prećutno prihvata ovakve stvari?
Jedan ili dva šamara joj neće škoditi, naprotiv, dobro će joj doći. I to je neka definicija, ne samo balkanska, nego univerzalna svjetska, da se mi ne zavaravamo. Sem par skandinavskih zemalja, stvar je poprilično ista u svijetu. Negdje sam gledao emisiju gdje maldić prepričava priču kako je na putu do škole vidio ženu kako trči oko auta, a muškarac, vidno pijan, je ganja da je pretuče. Onda istrčava njihov sin i govori: “Tata, tata, neka, ti si umoran, ja ću je uhvatiti.” Imate tu kompletnu apsurdnu situaciju gdje je dječak već dobio ulogu malog siledžije, koji pomaže tati da pretuku mamu.
A mami naravno ne pada na pamet da ode u bilo kakvu instituciju, zavod, sigurnu kuću ili šta god. Ona je jednostavno prihvatila instituciju Ptice Trkačice, prihvatila je da bježi dok je kojoti ganjaju.
Mi živimo s tim nasiljem kao: “Dobar dan.” “Dobar dan.” Naravno da je to tragikomičan primjer, ali je, zapravo, samo tragičan primjer našeg nereagovanja na sve, nereagovanja ljudi i na nasilje na javnim mjestima kada je žena u pitanju. Zato ima bukvalno ta sintagma da koji šamar ženi neće naškoditi.
Ali postoji razlog zašto je žena prihvatila tu ulogu, zašto institucije neće reagovati…
Naravno, institucije su “mala maca” u odnosu na kompletno ustrojstvo i svjetonazor pod kojim mi živimo. To je muški svijet vijekovima i žena zna da će biti poražena ili u nekoj pravnoj institucionalnoj bici ili će biti izopačena ili izopštena i morati živjeti inkognito život. I šta žena radi? Vrši racionalizaciju: “Aha, bolje mi je i dva šamara nego da saznaju komšije, da izgubim posao, da me rastave od djeteta, da prolazim kroz pakao, da budem označena kao bludnica.”
Žena pristaja da bude žrtva po cijenu netalasanja, mira u kući i zaštite djeteta.
To je naša svakodnevnica i činjenično stanje. Čak su i zakoni takvi da ne štite žrtvu, već naslnika. Sve ovo govori da se mizoginija očituje na više nivoa, od individualnog, porodičnog, društvenog do institucionalnog? Šta treba da se desi da se takvo stanje promijeni?
Ne znam, kao i za druge fenomene koji muče čovječanstvo hiljadama godnina, ljudi se pitaju šta treba da se desi pa da bude drugačije. O ovome, možda neke skandinavske zemlje mogu da nam budu uzor, ali mi ne možemo da pričamo o bilo čemu dok ne promijenimo prvo obrazovni sistem. Pri tome ne mislim na srednjoškolski obrazovni sistem ili sistem u osnovnoj školi, mislim na vrtiće, mislim na rad sa djecom. Mislim da naše generacije i generacije u narednih pedesetak godina ne mogu ništa da urade.
Mi ako sada počnemo raditi sa djecom da jednako svaka majka doživljava muško i žensko dijete i da ih tako vaspitava, možda se možemo nadati promjeni za pedeset godina.
Ali, znate, ako kod nas opet postoji ta sintagma: “Dobio sam dječaka”, znači sina, potomka, nasljednika, a za djevojčicu: “Dobio sam dijete”, kao neki neutralni, impotentni rod.
Dok se to ne bude mijenjalo u glavama mladih roditelja, koji će vaspitavati svoju djecu tako da će onaj dječak shvatiti da je jednak i ravnopravan djevojčici u vrtiću i gdje će to teta koja ih čuva podržati, ništa.
Ako se taj razvojni put bude nastavljao preko osnovne, srednje škole, fakulteta pa dalje kroz život, dok se to ne uradi, mi nećemo ništa uraditi i ništa efektivno i efikasno se neće desiti.
Nekada se čini da postoje i jezičke asocijacije koje se od rođenja suptilno nameće ženama manju vrijednost. Da li si u našem jeziku ukorijenjeni termini koji doprinose mizoginiji i kakva je uloga jezika u uspostavljanju i održavanju ovih odnosa?
Naravno. Pa ja sam prvi mizogin čovjek, kada želim da ostavim efekat na čitatelja. Ja često upotrebljavam psovke gdje se pominje ženski polni organ. Eto, krećem od sebe, prvi sam mizogin, namjerno i ciljano. Može biti licimjerno, može biti iskreno, ali znam šta izaziva reakciju kod publike. Ako napišem tekst o ljudima koji krijumčare bijelo roblje i koji odvode i podvode djevojčice u hareme ili prostituciju, to će biti jako slabo čitan tekst.
Ako okrenemo stvar i napišem tekst o zlim droljama i prostitutkama koje hoće hljeba preko pogače, sponzorušama koje su se obogatile, to će se jesti od čitanosti.
I to je ta ukorijenjenost. Stvar je u tome da, ako manipulišete riječima, riječima pokazati ljudima da to nije isto, morali bismo se dovesti u neku ravan gdje je čovjek koji čini zločin mnogo veći zločinac od osobe koje je u tom sistemu igre. Ako na primjer, govorimo o prostituciji, iako možda nije važno koja vrsta prostitucije, ženska prostitucija je mnogo mrsna i strašno zabavna tema za medije. Opet, na žalost. A kada pogledamo iz ugla filozofije jezika, koju ja zovem horoskop jezika, mi imamo toliku lepezu pogrdnih riječi za žene, koje su vezane najčešće za ženski polni organ, za žensku “prljavost”, koja je povezana s menstruacijom, mi opet imamo tu u kolektivnom nesvjesnom takav dijapazon stvari da je to nevjerovatno.
A kada je o muškarcima riječ, muškarca na ovim prostorima možete obezvrijediti jedino ako mu, opet se tu svodimo na mizoginiju, ako mu kažete: “Vi ste papučić, vaša žena je šef u kući.”
E, onda ste ga najviše uvrijedili. Naš jezik čak ne priznaje, ne prihvata, u njemu ne postoje uvrede te snage za muškarca kao za ženu. Kad smo već kod uvreda kao stilskog rečeničnog sredstva, kod nas ljudi psovke i uvrede svakodnevno koriste, one su naši aparati, alati, ponekad i oružje.
Foto: unsplash.com
Nama su uvrede žena postale poštapalice. Ljudi u nedostatku rječi koriste ženski polni organ. Svoju nepismenost ljudi nesvjesno nadopunjuju mizoginijom i seksizmom, bez da su intencionalno involvirani u svijet mizoginije. Zato i pravimo onu razliku s početka priče, gdje je seksizam stvar da čovjek može voljeti žene i biti seksista, a mizogina osoba muškog pola po difoltu ne može da ih voli. Tako da mi imamo u našem društvu negdje 95% seksista, 4% mizoginih muškaraca i 1% ajde da kažemo osvještenih, probuđenijh, koji su u najmanju ruku endemi i ekscesne pojave. I tek ovo ne možemo promijeniti. Promjena diskursa jezika, jezičke kulture, jezičke strukture zahtijeva vijekove i u razvijenim zemljama.
Svjesne svoje fizičke nemoći i činjenice da većina muškaraca može da ih u sekundi savlada, većina žena se često osjeća ugroženo. Da li mislite da je moguće da muškarac ikada bude zaista svjestan straha koz koji žene svakodnevno prolaze?
Naravno da je moguće. Ali mi prije toga imamo jednu bolniju stvar.
Dosta žena uopšte nije svjesno da se nad njom vrši nasilje. Ni psihološko, ni fizičko. Dosta žena misli da to zaista tako treba.
Dosta žena u nekom normativnom i vrjednosnom sudu svakodnevno nasilje koje se vrši nad njima uopšte ne doživljava kao nasilje. Vi ste pomenuli drugi korak, da je dosta žena svjesno. To je fenomenalno kada žena postane osviještena, jer tada postaje jasno da postoji problem. A muškarci su poprilično svjesni stvari koje rade, ali društvo, sredina i norme, to ne samo da dopuštaju, nego i odobravaju. I onda muškarac ne samo da se osjeća da nije kriv, nego je osokoljen. Znate ono: “Kad ja dođem kući pa ja lupim šakom o sto!”, a drugim ljudima drago što je on takav, majci mu drago, ženi mu drago kad čuje da se priča u firmi da je on takav. Šta će njega spriječiti da bude takav? Zašto bi on sebi skakao u stomak?
A naravno da i muškarci osjećaju jednake strahove, naravno da i on osjeća strah za svoju biološku egzistenciju. Samo je to kod muškarca sublimirano i profilisano kroz druge stvari. Isto tako, šanse da se muškarcu nešto desi kada ide od tačke A do tačke B su gotovo mizerne i gotovo po pravilu to je posljedica nečega što je imao iz svoje nasilne prošlosti sa drugim ljudima, na primjer tuče, osvete, navijačke grupe. Šanse da se ženi nešto desi bez ikakvog povoda su ogromne, od dobacivanja do zlostavljanja i muškarac je negdje uljuljkan u tu sigurnost i o tome gotovo ne razmišlja. Ali kada je izmješten, muškarac i te kako razmišlja, muškarci su i te kako kukavice.
Do sad smo se trudile da damo ženski pogled. Ovaj put obrćemo situaciju. Pa kako je to, iz muškog ugla, biti žena danas ovdje?
To je toliko široko i individualno. Poznajem toliko uspješnih samouvjerenih žena, koje su supersonične, a u suštini su krhke, a opet poznajem dosta krhkih, lomljivih žena koje su u stanju u određenim trenucima čitavo čovječanstvo, kao Atlas, na svojim leđima nositi. To sada zaista ne mogu uopštiti i reći doživljavam grupu žena u BiH kao ugrožene.
Ali činjenica je i emprijski podaci govore, da je mizoginija kod nas na minutnom nivou. Evo, sada, u ovom trenutku, ako se okrenete oko sebe primijetićete 300 mizoginih situacija.
Međutim, ne treba tu sada ići u neku drugu krajnost. Nekada čovjek iz neke korektnosti postane paranoičan. A tu mislim na rekla/o je, tekstovi koji su tako rodno ravnopravni za uopštene informacije pa to je nečtljivo i puka forma daleko od sadržaja.
Mislim da sam feminizam i bit feminizma jeste borba za fundamentalna ljudska prava u formi žene.
A tek na kraju bavljenje nekim sadržajem tipa da li je direktorica, direktorka ili direktor. To je najlakše. Kamo lijepe sreće da mi dođemo do tog nivoa da nijedna žena nikada ne bude zlostavljana u ovoj zemlji, da nijedna žena nema problema ili da bar može reći ako ih ima, a onda ćemo se lako dogovoriti da li je direktorka ili direktorica.
Da li nam je i dalje potreban feminizam?
Stvar je u tumačenju feminizma. Feminizam ne da nam je potreban, on je kao vazduh. Ako feminizam tumačite kao grupu djevojaka koje ne znaju uopšte šta hoće ili hoće da se bore protiv muške mržnje ne znajući kako, onda je to stvar folklora, a ne borbe.
Ako feminizam doživite kao borbu bukvalno za ženska prava, ne nominalno, nego stvarno, ne da je potreban, on je neophodan
On je erbeg, pojas za spasavanje. U muškom svijetu vrlo brzo bismo se bez njega vratili u srednji vijek sa običajima i normama tipa harema, poligamije i preprodaje i doživljavanja žene kao robe, što već imamo, ali je, navodno, nelegalno.
Sjetite se mučnine one djevojčice. Ona je posljedica automizoginije. Posljedica mržnje same sebe, jer je žena, jer prezire sve što su njene rodne karakreristike, koje smatra nevrijednima. Ovaj (samo)prezir, naravno nije nastao samo zbog pjesme. Prezir prema sebi i prema drugim ženama ima isti izvor kao ona pjesma.
Njihov izvor je patrijarhat. I vratimo se početku: protiv činjenica se ne može. Ali s njima se može i to se može svašta. Činjenice se vrlo lako mogu sakriti. Selektovati. Može se igrati s njima.
Može se, na primjer, prećutati svako žensko otkriće i doprinos svijetu. Može se, na primjer, zaboraviti zašto to ženama nije bilo dozvoljeno da otkrivaju i saznaju. Mogu se gurnuti pod tepih vijekovi dominacije, tlačenja, zabrane pristupa obrazovanju, radu ili čak ličnom prostoru i onda dignute glave nastaviti hodanje po tom tepihu, tako ponosno i opet, tako tužno i usamljeno u svojoj neobuzdanosti i divljini.
O, jadni, jadni muškarci. Sav taj njihov nesputani svijet. Da je bar imao ko da ga sputa, kao što su oni sputali ženski.
Djevojčica sa početka priče možda nikada nije postojala. A možda je nestala zajedno sa svojom mučninom.
Ali pomislite na nju svaki put prije nego kažete (ili pomislite) nekoj drugoj ženi: “Kujo.” Razmislite dobro prije nego se zasmijete na nečiji komentar na fejsbuku: “Vidi kurve.” Razmislite dobro da li to što govorite, govorite iz svog ubjeđenja ili zato što iza toga stoji čitav splet naučenog, bolnog i “utuvljenog” u glavu.
Razmislite da li iz neke od tih uvreda ne krvare vaše djetinje rane.
Kao što nam treba teleskop da jasno vidimo zvijezde, svemir i položaj planeta, tako nam treba feminizam, da jasno vidimo sebe, svijet i odnose koji u njemu vladaju.