AktivizamHrabra Lola

Štetosteron: Masakr u Žitištu (ona je kriva)

OK, sad kad sam vam privukao pažnju i ogrebao se o vašu potrebu da čitate hiljaditi tekst o tragediji koji je napisao idiot sa malo širim vokabularom od radnice u kladionici, daj da se skuliramo. Ovo nije tekst o Žitištu. Jednostavno odbijam…

Štetosteron

OK, sad kad sam vam privukao pažnju i ogrebao se o vašu potrebu da čitate hiljaditi tekst o tragediji koji je napisao idiot sa malo širim vokabularom od radnice u kladionici, daj da se skuliramo. Ovo nije tekst o Žitištu. Jednostavno odbijam da budem dio orgije koja će proći čim se nakupi dovoljan broj klikova na portalima. U zadnjih nekoliko dana sam bio toliko silovan informacijama o pokolju, stavovima ovih, onih i kontraša i jednih i drugih, da sam počeo da sanjam kako ulazim u kuću i zatičem Borišu (moj mačak) kako sjedi i piše blog post sa naslovom “Žitište: Dobila si što si zaslužila, mačko.” Gledajući tekstove (pre)velikog broja lokalnih blogera, čini mi se da bi Borišin tekst bio za Pulicera. Brzo, na stvar!

Danas ćemo o laganju

U naslovu sam se poslužio jednostavno click-bait tehnikom, vi ste zagrizli i sad ste tu. Hvala. Nasjeli ste na click-bait, malo moderniju LAŽ, gospodo. Kako se osjećate povodom toga? Ajde razmislite, prođete li kroz šumu laži svaki dan? Radne kolege, partner, dijete, SVI vas (ponekad) lažu. A ko laže najviše? Portaliii. Postoje dvije nezaustavljive stvari na svijetu: kihanje, lažljivi mediji i transformacija Tončija Huljića u babu. Znam, nabrojao sam tri, a rekao dvije. Iznenađenje, i ja lažem! SVI. JEBENO. LAŽU.

tonci_huljic14-100715

“Ništa nisi jea.”

“JA NE”, reći će čitateljka i rijetki muški čitač ovih redova. Lažeš! U životu nisam sreo čovjeka koji nije spreman lagati, makar u situaciji kada će od toga imati koristi i/ili se izvući iz potencijalno guste situacije. Znam ja da su te od malena učili da se “ne valja”, ali KAKO ne koristiti tako moćan alat kao što je laž!? Osim te funkcije, laganje nam je donosilo, a i dan danas donosi čist prosperitet. Laganje je zakon.

Daj neki primjer, Štetosterone!

Mislio sam da nikad nećete pitati:

  • “Samo malo pomozite da poguramo ove kamene blokove za kraljevsku grobnicu, o uvaženi članovi najniže kaste egipatskog društva. Nećemo vam ništa, ovi bičevi su za volove.” Koja decenija i koji milion života kasnije i BAM – piramida.
  • “Naravno da su preciznost kojom secira društvene anomalije, kao i njegov smisao za humor razlozi zbog kojih svaki dan čitaš Nichim Izazvanog. Uopšte nisam vjerovanja da želiš da ti Nichim pojede pichku, kao sve žene. Ti si posebna.” Ta rečenica i dva velika točena kasnije i BAM – ležiš u studenjaku na brucoškinji francuskog jezika i uporedne sociologije (takozvani Miladin Šobić koitus).
  • “Privatizacija je sjajna, svi ćemo dobiti vaučere koje ćemo uložiti u fondove i firme i svi ćemo biti bogati!” Dobro, ovo zadnje ne mora.
040889

mogu i ovi vaučeri, vrijednost im je tu negdje.

“Zbliži se sa čitaocima idiote, daj im nešto iz života”

Kad mi dođe vrijeme za novi tekst za Lolu, osjećaj je sličan kao kada pišem dnevnik. S tim što sam dnevnik posljednji put pisao kada sam bio primoran na to. Ne, Bogdane, nisam bio u zatvoru niti na pustom ostrvu, iako Mitrovac na Tari pomalo liči na oboje. Na ekskurziji u 3. osnovne, na pomenutom Mitrovcu, učiteljica Belma nam je dala zadatak da svih sedam dana (koliko smo služili) vodimo dnevnik, i da ćemo za isti biti ocjenjivani kada se vratimo kući. Ja nikad nisam bio neki ljubitelj naređenja, makar ona dolazila i od toliko višeg bića kakvo je učiteljica (definišimo je kao “žena kojoj je najveći domet u karijeri da bude direktor osnovne škole”), pa sam svoj notes elegantno bacio iza ormara u sobi i planirao slagati da sam ga izgubio.

Elem, kad smo se vratili sa odsluženja ekskurzije, saopšteno nam je da se neće tolerisati nikakvi izgovori, pa kad je na času srpskog došao red na mene da pročitam svoj mali dnevnik, brže-bolje sam zgrabio Bojanovu sveščicu u koju je on (pizda mala) sve uredno zapisivao i pročitao od riječi do riječi, sa (naravno) imenima ljudi iz moje porodice tamo gdje je Bojan (pizda mala) pisao kako mu nedostaju njegovi. I preskočio sam onaj dio sa zvanjem kući i plakanjem u telefonskoj govornici, jer sam već tada znao da pravi desetogodišnji muškarci ne plaču.

Belma nije bila zadovoljna “mojim” radom, pa mi je na lijepe oči upisala četvorku. Bojan (pizda mala) je dobio keca jer je ustao poslije mene i nije smio reći da sam mu ja drpio dnevnik, pa pročitao isto što i ja.

“Prepisao od Štetosterona!”, zagrmila je Belma. Jer, Bojan (pizda mala) je bio klen – odlikaš koji je znao kako da nauči napamet i izdeklamuje za peticu sve o kišnoj glisti i razuđenosti grčke obale, a ja sam bio onaj mali što lijepo piše sastave i uzima još jednu knjigu uz lektiru. Ja slag’o, drugi najeb’o.

Kraj, konačno

Šta sam uradio u ovom omažu laži? (“Omaž laži” baš zvuči kao rep grupa iz Zavidovića!) Prvo sam vas, da prostite, navuk’o. Zatim sam vas izbombardovao velikom količinom nepotrebnih činjenica. Sve ono protiv čega sam pričao na početku teksta, i što rade smrdljivi, lažljivi portali. Sve to kako bih ostvario svoj cilj – da pročitate tekst do kraja. A kraj bez pouke i smisla. Hajde da malo razmislimo o tome. Do čitanja.

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije