LjudiRadoznala Lola

Damir Imamović: Ja uvijek sanjam i sanjam naveliko

Ovog jula, Banjaluka je na dva dana imala stari duh, stari dah, stari, koliko i novi, sevdah. Donio ga je sa sobom, nakon osam godina, sa šest albuma iza sebe, nevjerovatni Damir Imamović. Čovjek koji sevdah nosi u genima, Zaimov, sarajevski,…

Maja Mihajlović

Ovog jula, Banjaluka je na dva dana imala stari duh, stari dah, stari, koliko i novi, sevdah. Donio ga je sa sobom, nakon osam godina, sa šest albuma iza sebe, nevjerovatni Damir Imamović. Čovjek koji sevdah nosi u genima, Zaimov, sarajevski, bosanski, rokenrol u sjećanjima, muziku u krvi koju pravi filozofsko srce, u dobrom, starom, bosanskom običaju svratio je na komšijsku kafu da uveče odsvira ono što mu je na duši i da ujutro (po)kaže što mu je na umu i time pomogne i Banjalučkom socijalnom centru BASOC, mjestu koje pokreće ona prava pitanja: socijalne pravde, jednakosti i feminizma.

Tu, pod krošnjom drveća, pred kućom Čejvana čula se prava muzika, na pravom mjestu, s pravim ciljem.

A kakvo je to stvaralaštvo, koliko je bilo teško “oteti sebi mjesto pod suncem” pomoću sevdaha, umjetnosti slobode, kako je naziva tridesetosomogodišnji Sarajlija, potomak one stare sevdalijske garde i kako se njihovom preslikavanju izmakao tražeći sebe na putu dugom dvanaest godina, čiji dio je prešao sam, dio uz pratnju kontrabasa i violine u Triu i stigao do Sevah Takhta i ostvarenja jedne od najboljih ideja, SevdahLaba, radionica u kojima objašnjava tehničku stranu umjetnosti i približava pjevanje, sevdah i sebe samog, pitali smo Damira, glavom, bradom i gitarom.

Stigao si u Banjaluku poslije osam godina. Kako ti je u našem gradu?

Ja u Banjaluci imam dosta dragih ljudi, uglavnom oko ekipe koju okuplja Danijela Majstorović. Znamo se već neko vrijeme, viđali smo se i u Prijedoru i Sarajevu i Beogradu i Banjaluci, baš svuda. I zaista mi je bilo stalo da podržim našto ovako bitno, jedan prostor koji, čini mi se, gradi neku novu priču, neku novu društvenost, kakav je, recimo, Abrašević u Mostaru, koji u podijeljenom gradu pokušava da okupi mlade, koji govori o ratu, teškim temama i budućnosti. Čini mi se da i ovaj prostor BASOC-a, u ovoj kući Čejvana, koja će, nadam se, jednom biti i renovirana i nastaviti da pravi okupljanja mladih ljudi, bez obzira na nacionalne i sve te druge komplicirane stvari. I ne moramo o njima, jer znamo gdje živimo. A meni je uvijek drago podržati takvu stvar. Stoga smo koncertom pokušali da sakupimo nesto novca za BASOC i da u javnosti pokrenemo priču o njima i time ih podržimo.

Damir Imamovic by Amer Kapetanovic 2

Je li te naš grad ikada inspirisao? Da li ti je ikada palo na pamet da napišeš sevdalinku o (možda nekoj modernoj) Safikadi?

Ja i Banjaluka…Ja sam vrlo rijetko ovdje, mozda tri, četiri puta sve skupa i to uvijek nekako kratko, u prolazu uz koncert, radionicu ili neko druženje, ali jako puno znam o njoj. Danas, recimo, radim radionicu koja se bavi banjalučkim sevdalinkama i jednim vrlo specifičnim dijelom tog repertoara, dijelom koji je istraživao Vlado Milošević, autor jedne od najznačajnijih knjiga o sevdahu i sevdalinki. Tri knjige, zapravo. Tako da jako puno znam o tim melodijama i tekstovima i interesantan mi je čitav taj način pjevanja, koji je malo drugačiji od onoga sto su obično ljudi čuli s nekadašnjeg Radio Sarajeva, Radio Beograda kao sevdalinku. Vidiš, tu stvarno nalazim dosta inspiracije za svoj neki način izvođenja i za aranžiranje. A nadam se da ću imati više prilike da dolazim i da upoznam ovaj grad, da upoznam više ljudi i više priča.

Inspiracija. Za šest godina si izdao pet albuma. To je zaista mnogo. Odakle ta kreativnost i gdje pronalaziš inspiraciju za nove obrade ili nove pjesme?

E, sad, inspiracija. To nikad ne znate. Može vam se desiti u kući ispod tuša, moze vam se desiti na ulici u Parizu, nema nekog pravila gdje. A ja sam imao tu sreću, kao i svi mi koji se bavimo sevdahom, da stojim neko na leđima ljudi koji su bili prije nas, vrlo važnih izvođača i autora. Kada počneš svirati sevdah, ti već, praktički, imaš repertoar od nekoliko stotina pjesama, predivnih i jako dobro ispjevanih. Te su pjesme bas kao komad odjeće – ona je iznošena i puno je lakše ući u nju i na neki način prilagoditi je sebi, za razliku od nove odjeće, koja nije još izraubovana.

Tako su ove stare pjesme već na neki način nošene, pjevane, a mi smo navikli da ih pjevamo i možemo se osloniti na to vrelo interesantnog repertoara.

Zbog toga je meni bilo stalo da puno radim, da napravim puno albuma, međutim onda sam shvatio da ne želim više to, da hoću da napravim nešto drugo, naročito kad sam shvatio da su neke od najuspjelijih stvari koje sam uradio između 2006. godine i 2007. godine u stvari moje autorske pjesme. Shvatio sam da hoću toga više, da mi je to izazov u ovom momentu mog razvoja. Takođe sam došao do toga preko pozorišta, u kojem sam dosta radio sa Dinom Mustafićem, Selmom Spahić iz Sarajeva, Stevanom Bodrožom iz Beograda i mnogim drugim. To je učinilo da shvatim da bih volio iskustvo pozorišta da primjenjujem na sevdah. Zato mi je trebala pauza u tom sumanutom izdavanju, kako bi se nataložilo stvari. I – nataložilo se. I ovaj novi album donosi toliko novog: proširenje benda, nove pjesme, novi instrumenti, novi producent i nova izdavačka kuća.

Rekao si kako je sevdah bio gotovo umro, da je upao u crnu rupu estrade i da je to nevjerovatno. Ali nekako djeluje fascinantnije kako je našao put nazad. Kako je oživio taj drugačiji sevdah u tebi i kako si ti oživio jedan potpuno drugačiji sevdah?

Znaš, ja kad sam krenuo, zapravo jedino šta je bilo na sceni je bio bend Dertum iz Ljubljane, koji je to neke 1996. godine krenuo pjevati, mladi ljudi koji su krenuli raditi neke nove aranžmane i to je bilo jako uspješno. Međutim, brzo se ugasio i onda je došao Mostar i jedino što je bilo na sceni je bend Mostar Sevdah Union, koji je bio bukvalno kao world music atrakcija. Oni su čak najmanje u BiH svirali, uglavnom su svirali vani.
Tako da, kad sam ja krenuo, ništa od toga nije bilo, ništa od ovog današnjeg zamaha sevdaha. A zamah je, jer evo, danas vidim i ljudi koji sviraju džez ili rok ili štagod, svako ubacuje u repertoar bar jednu sevdalinku. Danas to ljudi očekuju. Već smo toliko napravili da te čitava BiH pa i region poznaje po tom tradicionalnom zvuku.

Kao što recimo Špance svi doživljavaju kao one koji sviraju flamenko, tako isto nas sve više doživljavaju kao one za sevdah.

A nekako mislim da nije bilo tako kad sam ja krenuo. Tad se zapravo očekivalo da je sevdah ušao u narodnjački folk i da nemaš ti tu više šta pričati neke priče, izvlačiti neke pjesme iz naftalina, nego da moraš raditi dernek i pjevati: “Mujo kuje”, i još tri, četiri pjesme na koje se moze aplaudirati i skakati i da su ostalo sve pjesme koje idu prema narodnjacima i ne znam čemu.

Meni se to nije sviđalo i zapravo moj glavni napor, kad sam tek krenuo, bio je da pravim koncerte gdje će ljudi stvarno slušati tu muziku.

A bilo mi je vrlo bitno, jer sam mislio da tu ima dosta važnih tekstova, melodija, ideja da se ispričaju. Zato sam morao dosta da radim sa organizatorima koncerata da bi nešto promijenio, jer bilo je da dođeš negdje i da ljudi očekuju: “Aha, sevdah”, jasno odmah da je stojeća publika, toči pivu i dernek do šest ujutru. I tebalo mi je zapravo jako puno da ubijedim čak i organizatore koncerata da je sevdah nešto drugo, da je to neka vrsta kamerne muzike, gde ti možeš pričati neke priče. Bude tu i poznatih pjesama, ali bude i pjesama koje ljudi prvi put čuju, ali – šta fali?

Ne moraju sve pjesme biti hitovi. Negdje je važna sama priča koju ti neko ispriča.

Mislim da je to stvarno proizvelo dosta uticaja i u zemlji i regionu i inostranstvu i da danas stvarno jako puno ljudi uspjeva sjediti i slušati. Uz to, čini mi se, stvara se jako interesantna scena i mladjih ljudi i srednje generacije. Naravno, kao i na svekoj sceni, ima i tu budalaština i ljudi koji se tome priključuju, jer je to sad aktuelno pa mogu novca zaraditi. Ali mislim da će na kraju, kad se podvuče crta, nakon nekih dvadesetak godina, zaista nekih vrlo interesantnih stvari izaći iz cijele priče.

Kako si rekao, ti si uradio nešto, pokrenuo si nešto novo i drugačije. Inače, u svojim sevdalnkama mijenjaš standardne uloge i utvrđena mjesta i značenja. Koliko kroz to što radiš možeš doprinijeti razumijevanju i promjeni uloge žene i odnosa koji vladaju u našem društvu?

Mislim da je tradicionalna muzika vrlo, vrlo važna zato što ljude dira na nekom emotivnom nivou, koji je puno dublji, puno temeljniji od onog intelektualnog.

Recimo, kad su ženska prava u pitanju, ja mislim da nema razumne odrasle osobe, ni muške ni ženske, koja danas ne bi rekla: “Pa da, žena treba imati ista prava.”, ali to sve ostaje na nekom nivou intelektualnog priznanja. Međutim, čim kreneš u realan život, za očekivati je da, ako ti i ja sjedimo ovdje, a tamo stoji prljavo suđe, za očekivati je da ćeš to ti oprati, a ne ja.

To je kao normalno: tvoje je da opereš, ne preispitujući zašto je tvoje da opereš.

Mislim da je sevdah super tu, jer dira baš u tu samorazumljivost, u tradicionalnost, u to što smo svi navikli i on sve to spaja na predivan način: i taj stari slavenski slog, deseterac, tu poeziju koja ima veze sa oblicima mitskog i to sa svim varijantama jezika, štokavskog, kajkavskog, u današnjim varijantama hrvatskog, srpskog i bosanskog. Mislim da sevdah prožima sve to, plus ima orijentalni element turcizama i tako stvarno puno obuhvata.

Recimo, znaš Božu Vreću. To da postoji neko ko se bavi krosdresingom zapravo nije ništa posebno danas. Po Zagrebu, Beogradu, a da ne govorim o Berlinu i Parizu, to da dečko nosi haljinu, a cura ima neki fazon s brkovima, nije neka stvar. Međutim, kad se to uradi u tradicionalnoj muzici, onda to ima neku vrstu drugačijeg efekta, kao: “Vau, otkud sad ovo?” To je vrlo interesantno polje gdje se neke stvari mogu mijenjati.

damirpravi

Ali, na kraju krajeva, nije to samo danas tako.

Ako pogledamo mnoge tradicionalne pjesme, one nose u sebi neku vrstu artikulacije i seksualnosti i tonu drugih važnih stvari koje se protive tom cijelom patrijarhanom sklopu u nacionalističkom kolektivu, koji pojedinca na neki način guši i ne dozvoljava mu da se izrazi.

Znači ta pobuna protiv kolektiviteta je bila i ranije, samo što je, nažalost, u mnogim stvarima kolektiv pobijedio.

Čak je interesantno kako taj kolektiv pokušava da predstavi i sevdah kao konzervativnu muziku, muziku koja počiva na konzervativnim vrijednostima i da je sevdah neka vrsta odbrane starog načina života, patrijarhata i nacionalnih vrijednosti, a da je rokenrol ili neki žanrovi poput panka, da su oni neka pobuna. A nažalost, dosta je rok muzičara pa i pankera koji su završili kao fašisti i nacionalisti devedesetih, kao i narodnjaka pa i sevdalinki.

Ali mi smo svjedoci mnogih sevdalija koji pričaju izuzetno izazovne priče, koje su vrlo stare i podsjećaju nas na istoriju emancipacije koju nam niko ne može uzeti.

Neki je utisak da i “Sarajevo“ pokušava učiniti promjenu. Da li nam ono pokušava objasniti nas same i da li je promjena koncepta sevdaha jendako bitna kao promjena koju želiš unijeti u svijet (bar naš mali bosanski svijet)?

Svakom umjetniku, bez obzira čim se on bavio, bitno je da ima fidbek, osjećaj uticaja i nekad je draže čuti da te ljudi ne vole, da te pljuju, da te ne razumiju, nego da te apsolutno ne čuju. A ja jednostavno živim ovdje, iako puno putujem. I to je zapravo jako dobro, jer tako mogu da kompariram i da vidim da nismo mi najgori na svijetu. Ako ćemo iskreno, mi dosta živimo u tom: “Jadni mi, nema nigdje gore”, a onda odeš odavde i vidiš da je drugdje puno veće siromaštvo i da ima puno gorih stvari. Doduše, slabo gdje ima veće korupcije, ali ima mnogo gorih slučajeva od našeg. Ja sam jednostavno u novim pjesmama govorio o stvarima koje mene tište, a mislim da tište i moju generaciju i većinu ljudi u BiH, kao što su pitanja dijaspore, pitanja otići ili ostati, pitanja identiteta, odnosa prema mjestu u kom živiš i identiteta mjesta u kom živiš.

Svako voli da mrzi svoj grad i da mu on ide na živce ili da ga obožava.

Međutim, meni je ta jednoznačna poruka bilo ljubavi bilo mržnje svog grada, koji god on bio, poput neke opšte bolesti.

Jedni viču da je to najljepše mjesto, drugi kako samo žele pobjeći, jer je grozno, a zapravo je istina uvijek negdje u sredini.

Ja sam napisao “Sarajevo” nakon jednog drugarskog ručka sa jednom grupom starijih kolega, pjesnika i prevodilaca, koji su mi pričali o Sarajevu nekih šezdesetih, sedamdesetih i o tom jugoslovenskom kontekstu, koji je omogućavao da se dese mnoge predivne stvari, od nekih ozbiljnih prevoda, pjesnika, filmova, predstava, svega. I zapravo me to frapiralo i pjesma je nastala iz tog osjećaja:

Da li je moguće da smo mi sve to zaboravili i da ne čuvamo uspomenu na te emancipacije, na te pokušaje, na te važne stvari koje su se desile u prošlosti, a da pamtimo samo kretenizme?

Znaš, pamtiš samo nacionaliste, fašiste, hejtere svih vrsta, a zapravo ne njegujemo pamćenja na dobre i pametne stvari.

Rijetko kad dižemo biste i imenujemo ulice i škole po ljudima koji su predivne stvari napravili, koji nisu nikog mrzili i nije važno da li su dobili Nobela ili ne, nego da li su stvarno napravili dobre i interesantne stvari i nažalost, puno se više bavimo ljudima koji su karijere gradili na mržnji i na isključivanju.

DIST in Szene Wien 2016 by Vedran Pilipovic

 

Čini se da sevdah nije samo tvoja filozofija života, već da ti svoju filozofiju jednako ugrađuješ u svoj sevdah. Šta je ta tvoja glavna crta bez koje ne bi bilo tebe ni tvog stvaralaštva?

Pa mene neke stvari jako uzbuđuju. Pazi, ja sam profesionalni muzičar, što znači da živim od prodaje karata, od festivala i to je taj industrijski aspekt muzike. Agenti i menadžeri koji ganjanje sponzore, sve su to stvari koje su nužne i važne. Međutim, ono što mene zaista istinski interesuje je ta igra s kolektivom i ona mi je jako važna. Zato jako puno radim i trudim se da radim sa bendom, jer je bend jedna vrsta mini kolektiva. To je pokušaj da se ustanovi kolektiv.

Valjda zbog rata i svega što se desilo, mislim da mi se zauvijek upisala ta neka problematičnost, nemogućnost kolektiva, koji bi se uspostavio na nekim pametnim, ljudskim, ravnopravnim osnovama. Shvatio sam da mi je to zapravo fascinacija.

Mislim da ovo nisam nikad ovako jasno nekom rekao. Ali čini mi se da mislim da su nekako kolektivi kod nas uvijek bili i ovi totalitarni, državni, republički, ali i bendovi, stvar jednog čovjeka, koji je alfa i omega i kojeg se sve pita, on donosi sve odluke i dobre i loše odluke, a nikad ne pita ljude:

Dobro, šta vi mislite?

Meni je strašno stalo napraviti bend koji neće biti samo moj bend, ono, ja sam pjevač i imam neke prateće muzičare, nego bend u kom ćemo istraživati zajedno, stvarati zajedno. I to sam konačno napravio sa Sevdah Tahtom, uspio sam da napravim bend sa ljudima koje volim, sa ljudima za koje se ispostavilo se da su iz raznih krajeva, mada je to je bilo slučajno da je jedan iz Beograda, jedan iz Zagreba, a Ivana iz Sarajeva.

Mislim da je ta igra s kolektivom ono sto me najviše interesuje.

Vi ste sami novi sevdalijski put i sebi otvarali vrata. Koliko je teško probijati led na Balkanu i biti prvi u nečemu?

Hm, ja moram priznati da sam ja imao tu jednu prednost, koju drugi nisu imali – porodični bekgraund. Ljudi su mi dosta vjerovali na konto toga da znam šta radim, iako to što dolazim iz te porodice apsolutno nije garant ničega. A ja nikada nisam htio da samo ponavljam što su radili stariji izvođači, ne samo Zaim, nego svi, krenuvši od Himze. Ja sam htio da učim iz toga, ali da mu dam neki novi okvir. Vidim dosta ljudi koji me danas kritikuju, nažalost svi anonimno, po internetu, ali vidim da oni zapravo ne razumiju osnovnu stvar:

da to što sam ja iz porodice muzičara ne znači da ću ja imitirati Zaima i pjevati isto sto je on pjevao. To bi bilo vrlo lažno i nefer i prema Zaimu i prema sevdahu

i prema cijeloj njegovoj generaciji izvođača, autora, instrumentalista i svega. Kad bih ja napravio bend harmonika, violina i neka ritam sekcija i uzeo Zaimov repertoar i pjevao u njegovom stilu, oblačio se kao on, to bi bilo super, ja bih uzeo para velikih, ali osjećao bih se: “Ma zašto to raditi kada već postoje Zaim i Himzo i Nada Mamula i cijela ta generacija ljudi koji su taj stil njegovali na taj najbolji mogući način.”

 

damir

 

Nakon svih novih stvari koje si napravio, izmijenio pogled i shvatanje tradicionalne muzike, nakon knjige, izložbe, radionica, “Davorina” šta je ostalo da se “osvoji“?

Ja uvijek nešto sanjam, sanjam na veliko. Svarno uvijek iz druženja sa ljudima po koncertima i radionicama izađu neke nove stvari. Ja ni kad sam počinjao svirati nisam znao da ću sve te stvari uraditi, jednostavno me vodila ta strast.

Na kraju, hoćemo li ikada saznati ko je kakve ratove vodio i ko je kakav s traga?

Pa ne znam da li ćemo. Evo, recimo, meni je interesantno da su neki ljudi za koje sam ja mislio da su imali mirnu egzistenciju zapravo proveli čitav život vodeći ratove sa sobom. I mi živimo živote vjerujući da imamo neprijatelje ili vjerujući da imamo prijatelje, pokušavajući da proguramo neku svoju agendu.

Onda vidimo, kad se podvuče crta, da je svako uspio u onom što je htio.

Onaj što je htio biti diva, uspio je biti diva, onaj što je htio biti zanatlija, ostao je zanatlija.

Ljudski karakter, kako stari Grci kažu, to je sudbina, jer je to tvoj pravi put, čak iako ti to ne shvataš.

Ja imam ovu perspektivu, jer su sevdah sačuvali dosta stariji ljudi, a onda sam ja počeo da istražujem i da učim pjevanje i sve te stvari. Družio sam se sa tim ljudima na kraju njihovog životnog puta i to je fascinantno kako su mi njihove perspektive pomogle da malo relaksiram i revitaliziram neke svoje stavove. Jer kad si mlađi, stalno trčiš. ganjaš nešto, misliš: “Jao, moram, moram, moram!”

A onda vidiš te starije ljude i shvatiš mnoge stvari i ta vrsta poruke i ti stihovi dolaze iz tog iskustva:
“Ma pusti, sine, šta ti znaš šta je zivot”, a ti kažeš: “Šta me briga šta je čije.”

A onda, kada vidiš njhovu perspektivu, shvatis da je šivot zaista malo kompleksniji.

 

Novi sevdah krije odnos ljubavi i mržnje, kako je Damir rekao opisujući “Dvojku”. Iako je ime poslednjeg, šestog, albuma vezano za muzičku formu, on je pogodio samu suštinu: dualnost. Nakon noći pjesme, radionica je, neslućeno, dala sasvim novi pogled na sevdalinke i na muzičko stvaralaštvo samo.

Kada shvatite fizičke procese, o kojima, prepušteni tonovima, ritmovima i riječima, odlazeći u svoj neki svijet, ne mislite, postaje jasno zašto je i kako ovo zaista majstorstvo i zanat: “Ovako shvatite da je čovjek, zapravo, jedna mješina.” Djeluje kao okrutna istina koja promiče. Polovina istine. Mješina s jedne, čisti um i ljepota s druge strane. A tim je sve uzvišenije. Zanat, ali jednakom snagom i umjetnost.

Damir. Promjena tradicije i tradicija u promjeni.

Ko god nije čuo “Sarajevo”, neka to obavezno uradi, jer kome je to prva sevdalinka koju će čuti, natjeraće ga da se prepusti, da ide dalje; kome je to stotinu i prva, jeza koja mu se uspne kičmom, natjeraće ga da zaboravi sve što je do tad znao i da ostane u svojim mislima s pitanjem i nekim nemirom.

 

Napraviće Damir još toliko pjesama. Svako će pronaći svoju. Ali Sarajevo je ono što će ostati, nešto najjače i najdublje što može preplaviti svakog čovjeka i svaku granicu muzičkog pravca i uopšte, svaku granicu.

A Damir – nazad u Sarajevo pa dok preko pola svijeta opet ne dođe u goste.

S radošču ćemo ga (do)čekati.

Da!mir! Imamo!vi?ć

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije