Priča o muškarcu i vuku: Koje su osobine alfa mužjaka?

Sama riječ “alfa mužjak” kao da ima neka natprirodna svojstva pa u glavama ostavlja sliku snažnog predvodnika, koji u svakom momentu svakom oko sebe daje do znanje ko je tu glavni i u čijim rukama je kontrola. Predvodnik koji, kada se osami, postaje agresivan, jer jedino tako može ispoljiti svoje emocije. On je jak, on nema milosti, on osjećanja čuva samo za sebe.

Ali ovaj stereotip samo je loša interpretacija ponašanja pravog alfa mužjaka, vuka, predvodnika čopora, na osnovu čije slike je nekada izgrađen model “poželjnog” muškog ponašanja. U stvarnosti, većina osobina koje bismo pripisali vukovima, bila bi daleko od onih koje oni zaista i posjeduju. Vuk, prvi među jednakima, ne radi ništa na usiljen, dominantan ili agresivan način prema onima koji ga okužuju. Pravi vukovi nisu takvi, pravi alfa mužjak nije takav.

Glavna osobina jednog alfa mužjaka je diskretno samopouzdanje, sigurnost i vjera u sebe.

Naprotiv, njegova odlučnost je potpuno druge prirode: on može hitro i snažno uskočiti u toku lova, djelovati u sekundi, ali poslije toga, kada je plijen osiguran, on se povlači u tišini i spava ostavljajući svojim pratiocima da zadovolje glad. On čeka i ne prilazi dok svi drugi ne budu mirni i srećni.

“Glavna osobina alfa mužjaka je diskretno samopouzdanje, sigurnost i vjera u sebe. On zna šta treba da radi, zna šta je najbolje po njegov čopor. On je taj koji daje primjer i djeluje smirujuće na sve ostale”, kaže čuvar nacionalnog parka Jeloustoun i poznavalac vukova Rik Mekintajer.

U suštini, alfa mužjak nije agresivan, jer mu agresija nije potrebna.

Zamislite čovjeka sigurnog u sebe, koji je ostvaren i ispunjen. Uzmite, na primjer, šampiona u nekom sportu. Nije li on već pokazao sve što treba da se pokaže? A iz te ostvarenosti i staloženosti proizilaze najljepše stvari – podrška i želja da se pomogne. To što je alfa mužjak “glavni” ni na koji način ne znači da on treba da djeluje negativno ili čak nasilno. Upravo suprotno, njegova moć proističe iz snage da ujedini i usmjeri ostale tiho i sugestivno. Čak i ako govorimo o najsirovijim osjećanjima i prirodnom svijetu, to je daleko efikasnija taktika za samoodržanje i dalji razvoj.

Biće vam jasno o čemu se radi ako zamislite dva čopora vukova ili eto, dva plemena. Koje pleme ima više šanse da preživi i razmnožava se: ono čiji članovi sarađuju, dijele i ponašaju bez grama nasilnosti jedni prema drugima ili ono čiji se članovi međusobno neprekidno napadaju i takmiče? Sigurnost i snaga se crpe iz strpljenja i smirenosti, a povjerenje drugih dolazi iz vjerovanja u sebe i nesebične podrške.

Muški vođa čopora je empatičan, brižan i pun poštovanja prema svim članovima, što je daleko od stereotipa o nadmoćnom ocu, neprikosnovenom šefu koji kontroliše – daleko od slike s kojojom se identifikuju mnogi muškarci i uživljavaju u “mačo” ulogu kakvu “pravi” muškarac mora da igra.

Rik je neko ko je proveo petnaest godina posmatrajući svakodnevnicu vukova i shvatio je da alfa mužjak nikada ne ispoljava nikakvo agresivno ponašanje prema ostalim članovima svog čopora.

Dobro, umije da bude nezgodan kada je to neophodno. Bio je u nacionalnom parku poznati vuk, kog su ljudi smatrali za najmoćnijeg. Svoju porodicu divlje je branio i nikada nije izgubio nijednu borbu sa rivalom. Ali, taj tako divlji i neobuzdani vuk, bio je neizmjerno pažljiv prema svojim mladima. Jedan od njegovih najdražih hobija je bila borba sa vučićima. Veliki vuk je puštao male da ga obore, da ga grizu, da ga “poraze.” A kada se jednom u blizini našao slabašni vučić kog su ostali članovi odbacivali, on, supervuk, se približio, prihvatio ga i uveo u čopor. I to pokazuje da je možda tačno da snaga impresionira, ali da je dobrota ono što ostavlja neizbrisiv trag.

Ukoliko neko posmatra vukove, ne samo njihovu ljepotu, fleksibilnost i moć prilagođavanja, već i nasilnost u časovima odbrane, teško je izbjeći zaključak da postoji tako slična vrsta ljudskoj. Život u porodici, prisnost sa onima koje smatramo “svojima”, samoodbrana i oprez, sve to vodi analogiji sa vučjim načinom života. Vukovi su nam toliko slični s jedne, a toliko impresivni s druge strane da lako možemo shvatiti zašto su ih Indijanci smatrali čovječijim blizanačkim dušama.

U stvarnosti, u čoporu postoje dvije hijerarhije: muška i ženska.

Malo je vrsta kod kojih je mužjak tako privržen i istrajan, uvijek uz svoju porodicu, obezbjeđujući joj hranu i zaštitu tokom cijele godine. Pažnja i briga su rijetki kvaliteti i u poređenju s čovjekom, vukovi tu vjerovatno prednjače. Oni uvijek ispunjavaju svoje obaveze, pomažu kada je najteže, pomažu u odgoju djece i ostaju uz svoju ženku uz nevjerovatnu odanost i vjernost.

Muškarci bi mogli od vukova da nauče da manje žele, da imaju više samopouzdanja, da poštuju ženu i da nesebično dijele.

I još jedna stvar: U starim vremenima ljudi su govorili da je alfa mužjak gazda. U stvarnosti, u čoporu postoje dvije hijerarhije: muška i ženska. I ko je glavni? Razlika je suptilna, ali ipak bi se reklo da većinu odluka zapravo donosi ženka: gdje da se ide, kada da se odmara, kojim putem da se krene. Možda ne bi bilo najzgodnije reći da je to alfa ženka, ali sigurno se može govoriti o matrijarhatu kada je riječ o vučici čija ličnost dominira čoporom i daje mu posebenost.

Istovremeno, muški vođa čopora je empatičan, brižan i pun poštovanja prema svim članovima, što je daleko od stereotipa o nadmoćnom ocu, neprikosnovenom šefu koji kontroliše – daleko od slike s kojom se identifikuju mnogi muškarci i uživljavaju u “mačo” ulogu kakvu “pravi” muškarac mora da igra.

Zaključak je da našim stereotipima o mačo muškarcu i o alfa mužjaku fali nekoliko ispravki. Pravi vukovi ih nadmašuju u mnogim stvarima: manje se prenemažu, imaju daleko više diskretnog samopouzdanja, pokazuju odanost, vjernost i vezanost. Poštuju ženke i bez problema dijele plijen. E, to bi značilo biti pravi alfa mužjak.