Želio sam da ovosedmični tekst bude o mom omiljenom banjalučkom događaju na svijetu. O svemu što stoji iza njega. O kreativnosti, “pozitivnom vajbu”, prefinjenom muzičkom ukusu, mladosti. O talentu, hrabrosti i sposobnosti ljudi koji su spremni da žrtvuju svoje resurse,…
Želio sam da ovosedmični tekst bude o mom omiljenom banjalučkom događaju na svijetu. O svemu što stoji iza njega. O kreativnosti, “pozitivnom vajbu”, prefinjenom muzičkom ukusu, mladosti. O talentu, hrabrosti i sposobnosti ljudi koji su spremni da žrtvuju svoje resurse, živce i vrijeme kako bi podarili svom gradu spektakl bez kompromisa. Međutim, onda su mi javili da je ovogodišnji samit ljubitelja muzike Dade Glišića otkazan, pa ću pisati o Demofestu.
Parafrazirana “about” sekcija sa sajta
Demofest, mezimče banjalučke marketinške agencije Aquarius je najveći regionalni festival demo bendova, koji traje od 2008. i koji je već u svojoj prvoj godini bio među 5 najozbiljnijih festivala u državi. Sa godinama je standard samo išao gore, i ja kao uporni konzument i kao dokazani hejter to potpisujem. Moram priznati – kada je DF u pitanju, JAKO sam subjektivan. Kako i ne bih bio kada mi je toliko toga dao, a da nikad ništa nije tražio zauzvrat (osim one jedne godine). Da nije Demofesta, malo sutra bi mi, provincijalci vidjeli Trickyja, Stereo MC’s, Kelis…dobro, bez Kelis smo i mogli, grad je i bez nje pun umišljenih “čudnovatih” ženturača. (Ženturača je blaga varijanta onoga što sam prvobitno napisao.) Novi izvođači na festivalu su posebna priča, jer se moja “Favourites” plejlista svake godine obogati za par stvari stvari koje na Kastelu prvi put čujem.
Moj DF
Pošto bi mi samo za najbizarnije i ujedno najdraže momente sa Demofesta u proteklih 8 godina (jeste, išao sam i kad se plaćao ulaz!) trebalo nekih 70 stranica teksta, nećemo o tome. Nekih me je sramota, negdje sam malo manja stoka, a zbog nekih će me zamrziti komplet ženska publika, ako dosad nije. (A i uštediću urednici dosta vremena i živaca što bi potrošila dok bi cenzurisala ovaj dio.) Zato ću za vas izdvojiti nastupe koje sam upamtio:
Brejkersi 2013, i to je to. Na svim ostalim svirkama sam bio totalno ubiven i ne sjećam se ničega. Kraj.
“dečko glup si”
Šalim se, evo male retrospektive
Prvi DF, održan u prošlom eonu, 2008. godine, bio je obilježen iznenadnom biblijskom kišurinom koja je stavila organizatore na muke Tantalove, jer su morali u roku od odma’ prebaciti čitavu operaciju sa Kastela u dvoranu Borik. Ko je ikad prenosio roštilj sa kiše na suvu lokaciju ispod terase, zna kako im je bilo. Što se nastupa tiče, demo lineup je bio takav kao da su ljudi samo čekali da se nešto kao DF desi, pa da pokažu koliko smo muzički talentovan dio planete. Nastup Magme u finalu dobija ocjenu 9 samo za šutku, a Nan deSKA?! iz Zagreba mi je do dan danas ostao u sjećanju kao jedan od najveselijih (vjerovatno na “biljnoj bazi”) bendova na svijetu.
Druga godina, nova nafaka, iščekivanje Kosheena, pa duplo veće ludilo zvano Asian Dub Foundation. Ovaj DF je po meni najviše obilježio genijalac koji je odlučio da u isto vrijeme na stadionu organizuje Kravitzov koncert. Treba li reći da se izblamirao?
Demofest iz 2010. godine je donio Lažne brkove, simpatične Josip A Lisac, Marka Louisa i njegov bend Maraqya (koje i slušam dok ovo pišem), kao i velike Fun Lovin’ Criminalse. Takođe je donio i neki čudan svrab koji sam liječio još mjesec dana nakon festivala, ali to je neki drugi tekst.
Za četvrti Demofest imam samo jednu riječ: SKINDRED! Fuckin Skindred, velški rapcore-drum’n’bass-ska bend sa rasta frontmenom, lokve i blato ispred bine = jedan od najjačih koncerata koji je Banjaluka vidjela, ako ne računamo Kikija Lesendrića svako malo na Akvani. Ocjena 10/10.
Peta godina je bila dobra za Banjaluku, najviše zato što je među takmičarima bio najperspektivniji pop bend koji smo ikad imali, Vanja the Frog. Raspali su se prije nego što su snimili album koji bi sigurno grad ucrtao na komercijalnu muzičku mapu i tako olakšao put drugim talentovanim svircima. Jebiga. Takođe, pobjednik je po prvi put bio lokalni. Pobjedu je odnio Neuro. Kada bi taj bend bio čovjek, bio bi Zele Lipovača: strašno usviran, autorski impotentan, frontmenski prepotentan.
“i ja tu njima kažem: motori, motori, mo to ri”
Šesti mačići se u vodu bacaju: “Dubioza kolektiv(no samoubistvo)” i 15000 ljudi na tako malom prostoru su bili dovoljni razlozi da prvi put napustim tvrđavu prije 4 ujutro. Pobjednik M.O.R.T. – jedini razlog za ovo je bila droga u piću žirija. A i nije da je bio neki izbor. Od revijalaca su Superhicks luđaci napravili šiz i pomjerali guze, pa sam stajao iza nekih žena, pa je bilo kul.
Krenuo u prvi razred, velika momčina naš Demofest! Sedma godina, bogata ponuda revijalaca, evo samo nepar: Artan Lili, Voodoo Mojo, Hulahoop. Od zvijezda, Guano Apes, bend mog djetinjstva, a pjevačica razlog mnogih mokrih snova. Malo je čudno odreagovala pri upoznavanju, ne znam zašto. Dobro, možda sam malo pretjerao sa vjereničkim prstenom, jedino to.
Prošle godine nam se ukazao Gentleman, sa kojim su, po pričama, svi u Banjaluci pušili travu! Who See je pokazao da repu uz matricu ne treba veći prostor od kluba koji prima 600 ljudi, jer su bili vidno pogubljeni na velikoj bini. Za vrijeme koncerta belgijskog Triggerfingera, Kuštro je na Kastelu zabilježio rekordnu vlažnost vazduha u BL. Sve zbog pjevača i velike koncentracije žena u publici. Da se razumijemo, ja sam najheteroseksualnije muško koje znam, ali kakav je ono muškarac sunce ti poljubim, gaće same spadaju!
Run to the Kastel!
Deveti Demofest počinje sutra. Mnogo toga nisam uspio obuhvatiti ovdje, od ekipe koja se brine da zvuk bude najbolji mogući, čitavog niza dnevnih aktivnosti koje daju šansu mladim umjetnicima da pokažu svoj talenat, do tviter zidova i sjajne prateće infrastrukture unutar Kastela. Sigurno je da je festival izrastao u jedan od najvećih banjalučkih brendova, a sad kad je lokalna pivara ponovo sponzor, začepljena su i usta dežurnim bundžijama i sitničarima. U najavi je sjajan program, demo bendovi koje sam poslušao obećavaju, revijalci su vrhunski, vremenska prognoza je sjajna, pivo je domaće. VIDIMO SE NA KASTELU!
Kako ćemo se prepoznati? Ako vidite lika koji sa svojih 65 kila uskače u šutku, ima cigaru iza uha i poderane starke na nogama – ja sam onaj pristojno obučeni debeli iza njega, što ga je sramota za obojicu.
