LjudiRadoznala Lola

Aleksandar Trifunović: “Kvote će ubiti ravnopravnost”

Da mi oproste svi pozitivci i oni koji su mantre “dobro se dobrim vraća” pretvorili u karijeru, ali ja ne vjerujem da je sreća konstanta niti da se kao takva na bilo koji način može prizvati. Pogledi i stavovi prema…

Redakcija

Da mi oproste svi pozitivci i oni koji su mantre “dobro se dobrim vraća” pretvorili u karijeru, ali ja ne vjerujem da je sreća konstanta niti da se kao takva na bilo koji način može prizvati. Pogledi i stavovi prema životu su jedno, situacije kroz koje prolazimo sasvim drugo i plaše me ljudi koji najgore preživljavaju sa osmijehom. Da, život boli i sve je lekcija, ali nije svaka lekcija rozi oblak od šećerne vune. Kad se osjećam loše, trebam dobre, pametne i sposobne ljude da me ožive, jer ne znam drugačije.


Aleksandar Trifunović, čovjek sa dvije noge čvrsto na zemlji, idejni tvorac Centra za informativnu dekontaminaciju mladih, prvo lice BUKA magazina i hodajuća mantra da odustajanje nema smisla. Rodnu Kikindu zamijenio ulicama Teslića u kom je proveo veliki dio života, ali putevi su nastavili da se otvaraju i evo ga tu u Banjaluci. U godinama nakon rata prodavao patike, redovno zavrtao rukave, jer se nije plašio posla, ali jeste nemoći i odustajanja. “Nikad me niko nije zaposlio ni nešto pomogao, što sam postigao, postigao sam sam, sve što imam sam ja” i dodaje kako se sada ne bi mogao zamisliti da radi za nekog drugog, jer je jednostavno navikao drugačije.

trifunović

Teško je razgovarati sa likom kao što je Aleksandar, a godinama pratiš ono što radi i skoro pa je nemoguće izbjeći pitanje koliko je teško raditi bilo šta kad unaprijed očekuješ da će biti osporeno, a što se redovno dešava kad je BUKA u pitanju.

“Osoba koja ima čvrste stavove o tuđem životu, ljubavi, porodici, najčešće nema vlastiti” i dodaje kako je vrijeme urušavanja sistema došlo mnogo ranije nego što se tome nadao.

Kad sam 2007. godine napisao tekst i spomenuo da će Bosna i Hercegovina 2040. godine biti država staraca mislio sam da sam pretjerao sa predviđanjima, ali to se dešava upravo sada. Bijela kuga o kojoj niko ne vodi računa, rasipanje svega što vrijedi bez da to ikog brine. Ostaju oni koji glasaju, jer im se obećava, ostaje plijen kojem ne smeta da to i bude. Da, nerazumljivo mi je da su mladi ljudi spremni raditi više, a biti manje plaćeni sve dok je zapad i Evropa ono što ih hrani.

Iza BUKA portala trenutno stoji šest novinara – tri muškarca i tri žene, ali i kvota o kojoj Aleksandar priča sa dozom prezira. “Ženski pokret koji godinama postoji na svjetskoj sceni ne zaslužuje kvote kao dokaz ravnopravnosti. Kvote omalovažavaju svaku ženu, jer ako je ona tu gdje jeste samo zato da bi se ispoštovala neka zakonska regulativa i pravilo, onda je bolje odustati” i dodaje kako žene treba da se izbore za svoje mjesto pod suncem, a ne da im je bilo šta pruženo samo zato što su žene.

Onoliko koliko se žena izbori za sebe, toliko joj prostora treba pružiti. Ravnopravno, bez izuzetaka.

“Sve dok se ženski pokret i borba svode na ispunjavanje zadatih brojeva, pravila koja su postavljena, a nemaju za cilj rješenje, neće biti dobro. Sistem u kom žene koje sjede u skupštinama i parlamentima i samo dižu ruku po nečijoj naredbi nije sistem koji može da prepozna stvarne potrebe žena u društvu. One se ne bore, one samo popunjavaju prazno mjesto i najmanje znaju o problemima”.

I Margaret Tačer je bila žena. Olovka koja piše modernu istoriju Europe je žena. Ko u tome može da ih spriječi?

Između ostalog, dotakli smo se i toga kako i koliko BUKA podržava žene i daje im prostor pa je objasnio da je BUKA uvijek bila i uvijek će biti prostor i podrška ženama, ne samo kroz pojedine projekte već se ženama zaista pruža i od njih se traži da slobodno iznesu svoja mišljenja o svemu što se dešava u društvu. Naglasio je bitnost pružanja tog prostora i ohrabrenje da kažu onako kako misle da jeste. Prošlu, 2015. godinu koja je predstavljala i petnaest jubilarnih godina rada, BUKA je obilježila svojevrsnom “Na kafi sa BUKOM” avanturom kroz Bosnu i Hercegovinu – trideset različitih gradova i hiljade i hiljade ljudi su iznosili svoje lične stavove o medijskom nebu i koliko je ko, a koliko nije zastupljen.

Aleksandar1

Oboje smo sa dozom straha i poštovanja iznijeli stavove o bijeloj kugi koja već dugo pogađa Bosnu i Hercegovinu, ali i zemlje regiona na šta mi je Aleksandar rekao kako zaista jeste tužno slušati o tolikom strahu od zasnivanja porodice i da to nije nešto na šta može da utiče pojedinac, neformalna grupa ili samo država – treba da učestvuje cijelo društvo, potrebna je promjena svijesti, jer nikom ne ide u prilog strah žena da zatrudne, a taj strah postoji. “Nije kriv SAMO poslodavac, niti SAMO sistem. Krivi smo kolektivno. Ako žena strahuje da će dobiti otkaz ako zatrudni, a poslodavac od nameta države koje plaća dok je ista na porodiljnom dopustu, onda je očigledno da sve zajedno ne štima i da treba promjenu – žene ne bi smjele da se plaše osnivanja porodice, ali isto tako niko ne bi smio da ih pita i na osnovu toga pruža ili ne pruža priliku za posao”.

BUKA nije portal, kanal na Jutjubu ili blog, BUKA je već šesnaest godina način života i tableta realnosti koju na dnevnoj bazi konzumira više od 100 000 ljudi i pomjera granice internet novinarstva. Nedavno je završen i serijal emisija na temu “Vraćaju li se devedesete?”, a koji regionalno tjera na paljenje mozga. BUKA je redovna terapija zdravog razuma i neispunjavanje zadatih normi. BUKA ima vrata na koja kucaš i uvijek dobiješ odgovor i poziv za ulazak.

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije