AktivizamHrabra Lola

Javni registar pedofila u BiH – prednosti i mane

Broj registrovanih slučajeva pedofilije posljednjih godina u Bosni i Hercegovini je u porastu. Pedofilija se kod nas najčešće povezuje sa porodičim nasiljem, incestom, a prema mišljenju pravnih eksperata i psihologa, kazne za počinioce su relativno blage. Asocijacija psiholoških i poligrafskih…

Redakcija

Broj registrovanih slučajeva pedofilije posljednjih godina u Bosni i Hercegovini je u porastu. Pedofilija se kod nas najčešće povezuje sa porodičim nasiljem, incestom, a prema mišljenju pravnih eksperata i psihologa, kazne za počinioce su relativno blage.

Asocijacija psiholoških i poligrafskih ispitivanja (APPI) iz Banjaluke nedavno je pokrenula inicijativu za uspostavljanje javnog registra pedofila u Bosni i Hercegovini koji bi trebao biti dostupan apsolutno svakom građaninu kako bi u bilo koje doba dana ili noći mogao da provjeri u koliko sigurnom, odnosno nesigurnom, okruženju se dijete kreće. U poslijeratnom periodu u Bosni i Hercegovini niko se nije bavio ovim pitanjem niti je preduzimano bilo šta da se to promijeni i, prema riječima predsjednika Asocijacije, Saše Milovanovića, došlo je vrijeme da se problem pedofilije prestane gurati pod tepih.

Tim povodom smo razgovarali sa Sašom i sa psihologom Ivanom Kučom.

Javni registar pedofila u RS, odnosno Bosni i Hercegovini – kako bi taj registar trebalo da izgleda, gdje da bude dostupan, na koji način?

Saša Milovanović: Ideja da kao nevladina, neprofitna i apolitična organizacija damo svoj doprinos humanizaciji odnosa u našem društvu nastala je na našim radnim sastancima. Jednostavno smo krenuli od toga ko najviše trpi i koga je prioritet zaštititi i u konačnici su to djeca. Svakako moram i želim napomenuti da je Incijativu pokrenuo Ombudsman za djecu RS, Nada Grahovac, koja je to ranije prepoznala kao problem i takođe tražila registar seksualnih delikata. Mi kao asocijacija to snažno pozdravljamo i njeno lično i profesionalno zalaganje, ali nažalost i ta incijativa nije ugledala svjetlo dana donošenjem zakonskih okvira. Takođe želim da pohvalim i MUP RS, odnosno sektor koji se bavi ovom problematikom, jer je vidljivo kroz medije da često pronalaze počinice ovih krivičnih djela. Naša incijativa podrazumijeva donošenje, izmjenu, dopunu ili donošenje novog zakona ili ugradnja u postojeći javni registar pedofila koji će voditi recimo Ministarstvo pravde, a u javnom registru će se nalaziti ime i prezime počinitelja krivičnog djela, fotografija, godište, za koje je krivično djelo osuđeno i, obavezno, status koji podrazumijeva da li je još uvijek na odsluženju kazne ili je svoju kaznu odležao, a trenutno je na slobodi.

SašaM

 

Kakav je Zakon Bosne i Hercegovine po tom pitanju? Šta treba dodati, izmijeniti, dopuniti?

Ivan Kuč, diplomirani psiholog, diplomirani pedagog i andragod, ovlašteni sudski vještak psihološke struke:

U BiH nema zakona koji se detaljnije bave pitanjima prevencije nasilja nad djecom. U sektoru pravosuđa, u posljednje vrijeme prepoznate su potrebe za edukacijom sudija i tužilaca, zapažena potreba daljnjeg usaglašavanja krivičnog zakonodavstva sa međunarodnim pravom, posebno kada je u pitanju trajnije određenje prema definiciji djeteta kako je to utvrđeno u okviru Konvencije UN-a o pravima djeteta, kao i potreba usaglašavanja kaznene politike. Kao i kod većine drugih djela i kod ovog krivičnog djela, postoje izvjesne razlike u krivičnom zakonu entiteta i Brčko Distrikta. Uspostava registra pedofila zahtijevala bi usvajanje jedinstvenih zakonskih odredbi na nivou cijele države. BiH unutar policijskih organa nema uspostavljen centralni registar evidencija nasilja nad djecom, odnosno sistem evidencija lica koja su počinila nasilje nad djecom. Naglašavam da je osnovni cilj ove evidencije zaštita djece i njihove sigurnosti. To zahtijeva pojačan nadzor nad ovim licima, posebno ako se ima u vidu, da je prema ocjeni stručnjaka, počinioce ovih djela najteže rehabilitovati i da postoji tendencija da lice ponovi ovo djelo. Uporedo sa tim, u sektoru zdravstva potrebno je utvrditi listu usluga i edukaciju stručnjaka koji treba da pomažu žrtvama i njihovim porodicama. Kod nas se, nažalost, umjesto unaprijed prave koraci unazad. Izuzetno je važan psihoterapijski tretman, jer ako se žrtvi adekvatno ne pomogne ona u svojoj traumi stalno, ponovo proživljava povredu i pati. Moramo podići svijest javnosti i nadležnih da patnja djece itekako treba da nas se tiče! Izgleda da smo kao društvo postali, na neki način, malo “tupi” na sve ono što se dešava nekom drugom, ne razmišljajući da je to i “pred našim vratima”.

Koliko uopšte ima “potencijalnih” pedofila? Imaju li centri javne bezbjednosti neke svoje interne registre? Koliko ima prijava slučajeva pedofilije? Dolaze li ljudi da to prijave?

Ivan Kuč: Žrtve su ponižene i povrijeđene, one žive sa patnjom i strahom. Upravo zato rijetko prijavljuju zlostavljača, što upućuje na zaključak da statistički pokazatelji ne odražavaju stvarno stanje i brojke su sigurno, nažalost, mnogo veće. Ljudi su svjesni nedostatka sistemskog rješenja i relativizacije slučaja pa i viktimizacije onih stručnjaka koji istinski žrtvi žele pomoći. Krijući pedofile sistem negira problem, šalje lažnu sliku da je sve u najboljem redu, a ovi problemi trenutno pulsiraju i izbijaju na površinu. Jedan od stručnjaka iz našeg tima je godinama prijavljivao slučaj seksualnog uznemiravanja djece od strane jednog prosvjetnog radnika koji je, uredn,o otišao u penziju i nikada nije procesuiran, a to nažalost nije izolovan slučaj. Naravno da teško možemo znati koliko ima “potencijalnih” pedofila, ali mi trenutno ne znamo ni ono do čega se može doći, a to je podatak za koliko je lica dokazano da su izvršili ovo djelo.

Ivan Kuč

Šta sve zakon tretira pod pedofiliju? Koja je dobna granica za dobrovoljno upuštanje u seksualne odnose?

Ivan Kuč: Pedofil je osoba koja svoj seksualni nagon usmjerava isključivo ili pretežno prema djeci koja još nisu ušla u pubertet. Interesantno je da psihijatrijski stručnjaci postavljaju granicu na trinaestoj godini te su i u našem zakonodavstvu strožije kazne ako dijete nije navršilo četrnaest godina života, dok je zakonski pedofilija definisana petnaestom godinom. Takođe se smatra da osoba mlađa od šesnaest godina ne može da bude pedofil.

Mislite li da bi javni registar donio samo veće probleme? Imena i prezimena i otkrivanje identiteta moglo bi da prouzrokoje ogromne probleme – građani bi “uzimali pravdu u svoje ruke” i dovelo bi do nemira?

Saša Milovanović: Ne smijemo razmišljati na taj način, jer u tom slučaju ne bi bilo napretka, šta je bitnije to je preče, bitnije je dakle zaštititi djecu i mi se ovom akcijom borimo za to. Problem za koji vi pitate nama je u organizaciji jasan. Mi jednostavno želimo vjerovati u našu državu i u njeno zakonodavstvo te, s tim u vezi, očekujemo da će se preduzeti sve mjere zaštite građana, odnosno i pedofila u tom smislu. Postoje zakoni koji štite integritet tih osoba, prava koja su im i Ustavom zagarantovana, samo ovo pitanje koje nam često postavljaju indicira sumnju u efikasnost institucija naše zemlje. Mi očekujemo da je država u stanju da od javnog linča zaštiti građane, ali takođe i sumnjamo da je stepen svijesti naših sugrađana toliko nizak i primitivan da bi u ovom vijeku, u demokratskoj zemlji “spaljivali vještice”.  Zar vam ne izgleda da se upravo u ovakvim stavovima i pitanjima krije otpor prema promjeni i tendencija da se ništa ne mijenja? Najoštrije se protivimo svakoj ideji uzimanja “pravde u svoje ruke” zato i jesmo u ovoj priči! Samo želimo sigurno društvo za sve, a sigurni smo da naši građani nisu divljaci.

Šta u slučajevima u kojima postoji, čak u jednom mjestu, više osoba sa istim imenom i prezimenom? Da li bi taj registar podrazumijevao i javnu dostupnost matičnog broja? Kako bi se razvrstavalo – na Federaciju i kantone ili samo u Republici Srpskoj?

Saša Milovanović: To je više nego lako rješivo, sa inicijalom imena oca, fotografijom ili nekim sličnim rješenjem, godište je dovoljno, nema potrebe za matičnim brojem. Ljudi se neometano kreću po cijeloj teritoriji BiH, nema entitetskih granica te s tim u vezi nije nužno ni razvrstavanje, ali ako se to iz nekog razloga ukaže korisnijim može se razmišljati i u tom pravcu.

Šta se može uraditi u slučaju ako registar ne bude dostupan javnosti? Ko bi imao pristup i kako? Kako bi se registar dopunjavao? Na osnovu kojih parametara – samo ukoliko inspektori/policija utvrde ili bi bile i anonimne prijave? Kako vršiti provjere? Kako utvrditi da li je neka optužba osnovana ili ne?

Saša Milovanović: Mi se borimo i zalažemo za javni registar! Morao bi se formirati tim sa delegiranim zadacima vođenja ragistra, odnosno dopunjavanja i slično. Institucije već mogu pribavljati po službenoj dužnosti podatke o nekažnjavanju i nevođenju krivičnog postupka. Ova ideja o registru ima prvenstveno preventivnu vrijednost i inicijalnu u sistemskom multidisciplinarnom pokretanju ovog vida zaštite djece i dječijih prava. Osnovanost optužbi, prijava i tako dalje naravno rješavaju organi bezbjednosti kroz svoje kriminalističke istrage. Na njima je da dokazuju da li je izvršeno djelo ili nije i pri tome koriste sve mehanizme dokazivanja, kao što su forenzičke labaratorije. Koliko sam upoznat, oni to rade veoma dobro.

Jeste li razmišljali o drugoj strani, odnosno koje bi bile posljedice za registrovane pedofile?

Ivan Kuč: Korist bi bila od ponuđene mogućnosti psihoterapijske pomoći te edukacije i podizanja svijesti javnosti vezano za pedofiliju, što već i sad radimo. Posljedica bi bila i pritisak da se djelo ne ponovi, a time i zakonske kazne izbjegnu. Vodimo računa o tome i stalno ponavljamo da registar, a ni mi kao organizacija ne pozivamo nikoga na linč, već želimo naći rješenje poštujući ljudska prava, spriječiti bilo kakvu vrstu diskriminacije pedofila, ali istovremeno želimo zaštiti i ljudsko pravo djeteta da ga niko nasilno, seksualno, nedozvoljeno povrijedi.

Šta je po Vašem mišljenju optimalno rješenje koje ne bi dovelo do nemira, ali bi sigurno pokazalo prstom na pojedine ljude?

Saša Milovanović: Javni registar ne bi doveo do nemira, čak sam ubijeđen da su svi građani BiH jedinstveni po ovom pitanju, a i zakon je jasan da niko ne smije uzimati pravdu u svoje ruke. Svi mi obični građani ove zemlje želimo da živimo u sigurnom uređenju i da nas niko ne smije zlostavljati, ponižavati i vrijeđati čak i ako smo nekad pogriješili, a pogotovo ne ako je greška koju smo napravili uzrok mentalnog poremećaja. Ne bih nazvao to tako, upiranje prstom, već evidencijom da je ta osoba počinila krivično  djelo, a žrtva je dijete.

Koliko je, u stvari, Bosna i Hercegovina sa svojim entitetima i komplikovanom zakonskom regulativom spremna da se uhvati u koštac sa pitanjem pedofilije? Da li će nadležne institucije imati dovoljno sluha i biti zainteresovane postaviti zakon na prave noge, odnosno posvetiti mu se dovoljno detaljno? Da li je bolje imati i lošiji zakon, ali da postoji, nego da problem pedofilije guramo pod tepih? Svjedoci smo da je u javnosti sve više i više tragičnih slučajeva zlostavljanja i (samo)ubistava maloljetnika – koji broj želimo vidjeti i kakva nas statistika može natjerati na djelovanje?

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije