Praktična LolaŽivot

Pobjeda male Helene i njene mame: Ne želim otići iz BiH, ali ne želim se liječiti ovdje

Svako je u životu doživio neku tragediju. Patio, mučio se, bio tužan. Gotovo svako misli da je njegova patnja najveća i da drugi ne mogu ni zamisliti kako je njemu. Različiti su načini na koje se ljudi nose sa svojim…

Sara Velaga

Svako je u životu doživio neku tragediju. Patio, mučio se, bio tužan. Gotovo svako misli da je njegova patnja najveća i da drugi ne mogu ni zamisliti kako je njemu. Različiti su načini na koje se ljudi nose sa svojim životnim teškoćama. Neki krenu u pravcu patetike, samosažaljenja i apatije, dok drugi iz svega izvuku ogromnu životnu pouku, koja glasi:

Računaj samo na sebe, jer možeš apsolutno sve pobijediti.

Upravo tako je mislila i Branka Galić, žena koja je pobijedila bolest svoje tromjesečne bebe i pokazala da, iako nam država ne daje mnogo, možemo sami, jer ponekad moramo.

Njena priča je zaokupila medijski prostor prošle godine, kada se i otkrila bolest malene Helene. Njoj je dijagnostifikovan hiperinsulinizam, koji označava manjak šećera u krvi. Kad imate manjak šećera u krvi, mozak ne dobija hranu, jer se mozak hrani isključivo glukozom iz krvi. Mozak onda usporeno radi, motorika slabi i dijete se ne razvija kako treba.

Problem s hiperinsulinizmom je, generalno, što pogađa jedno u 50 000 djece i svrstava se u jako rijetke bolesti, ne samo kod nas nego i u svijetu.

S obzirom da je kasno dijagnostifikovana bolest, nije preostalo ništa drugo nego tražiti pomoć dalje. U Beogradu su dva mjeseca pokušavali da uspostave dijagnozu, a Helena je sve vrijeme bila na infuziji. Čim bi je skinuli sa infuzije, šećer bi joj odmah pao. Dijagnoza je uspostavljena tek u Londonu – doktori su saopštili da Helena ima urođeni hiperinsunilizam. To znači da njen pankreas luči daleko više insulina nego što je potrebno pa, kako insulin raste, to odmah obara nivo šećera u krvi.

Helena i Branka
Međutim, to nije spriječilo Branku i njenog supruga Željka da budu jači nego ikada i krenu u borbu potpuno sami. To je bila borba protiv bolesti, ali i borba protiv sistema, nemara i neznanja kadra, koji bi o tome trebao znati. Nakon donatorske večeri, skupljeno je 900 000 KM od čega je dio iskorišten za Helenino liječenje, dok je ostatak proslijeđen drugoj djeci. U januaru kofere su spakovali, krenuvši put Njemačke na posve drugačiju proslavu prvog Heleninog rođendana. Dočekani su sa poklonom, odličnim uslovima i sobom za svoj boravak što je, kako ističe Branka, učinilo njihov boravak podnošljivijim i koliko toliko normalnim.

Kada nam je doktor rekao da će operacija trajati između deset i dvanaest sati, znali smo da će to biti najduži sati u našem životu.

U operaciji je učestvovalo trideset osoba, koji su držali maleni život u rukama. Sve što su mogli uraditi bilo je vjerovati da će sve biti dobro.

Dodirnuli smo joj nosić i rekli: “Vidimo se!” Znali smo da je to jedina opcija i nismo ni pomišljali da je moguć loš ishod.

Operacija je prošla u najboljem redu i shvatili su da je prvi rođendan Helene zapravo njeno novo rođenje. A kako to obično sa životom i smrti biva, ciklus se nekako u tom trenutku i završio. Radost i tuga plesale su u Brankinom životu, jer sudbina je tako htjela da njen otac nakon duže bolesti umre u periodu Heleninog oporavka.

Na posljednjoj fotografiji, koju imam iz tog perioda, nalazi se moj otac sa Helenom. Ona će mi ostati vječno simbol jednog početka i kraja. Novog rađanja i smrti.

U svemu tome Branka nije gubila nadu, žalila se i odustajala. Utjehu je nalazila na poslu koji je zaokupljao desetak sati dnevno. Na taj način je skretala misli sa svih teških svari i radila maksimalno dobro kako ništa ispaštalo ne bi. Najveća podrška bio je upravo njen suprug Željko.

“On nije samo partner. On je, prije svega, osoba prema kojoj osjećam poštovanje i koja je moj beskrajno dobar prijatelj. Bio je i ostao oslonac u svemu. Napustio je svoj posao, kako bi se brinuo za Helenu, mene i nosio teret na svojim leđima. Ponekad mislim da ne postoje ljudi koji se toliko mogu dati za druge. A onda shvatim postoji ON.”

Branka je žena koju možete slušati, gledati i učiti od nje satima, jer ona ne pristaje na kompromis. Ne odustaje pred preprekama, jer vjeruje da može sve. To ujedno govori i drugima.

“Naučila sam da su zdrava porodica i prijatelji najveće bogatstvo koje imam. To ništa ne može zamijeniti. Ne razmišljam o skupim stvarima, jer me ne usrećuju. Moja sreća stane u četiri zida našeg doma, gdje konačno živimo svoju idilu. Helena sada i puže, a to je ogroman napredak. Raste, razvija se i srećna je. Ne želim otići iz Bosne, iako su uslovi za obrazovanje i zaposlenje bolji. Mislim da obrazovanje ide prvenstveno iz kuće, a da i ovdje mogu živjeti od svog rada, a to je sasvim dovoljno.”

Kada se roditelj suoči sa bolešću svog djeteta, on ne bira sredstva, ne bira način. On se bori, jer zna da ima smisao. Tako je Branka prvenstveno naučila sve o ovoj bolesti, do te mjere da se u jednoj situaciji Heleninog napada sjetila da ponese još jedan rezervni epileptik. Kada je došla u bolnicu u Banjaluci doktor je tražio od nje upravo taj jedan, jer sam ga nije imao. U Beogradu je naučila, međutim, cijeniti dobijanje kreveta svake mame u Banjaluci, jer je za vrijeme višednevnog boravka tamo bila na plastičnoj stolici.

“Ni to mi nije smetalo. Danas to posmatram kao anegdotu, jer sam čak dobro i spavala na toj stolici. Ono što me zaista iznenadilo jeste uslužnost doktora u Berlinu. Mjesecima nakon operacije on zove i pita kako je Helena i planira je uvrstiti u studiju slučaja, kako bi se što više znalo o samom slučaju i bolesti. To, međutim, nije slučaj u Banjaluci. Ovdje niko ne zove, ne interesuje se i ne smatra da treba dodatno učiti. Idući mjesec idem na konferenciju u Pariz, gdje ću govoriti o ovoj bolesti i svom iskustvu. Dakle, tamo negdje je važno da se zna i uči, a ovdje nije?”

Država apsurda je BiH. Samo ovdje se ne podrazumijeva ono što bi trebalo. Loša ekspertiza, nemar i neznanje odnose ljudske živote koje je nemoguće vratiti ili novcem platiti njihovo liječenje. Ljudske tragedije su različite, svaka na svoj način teška i tužna, ali načini na koje se one liječe različiti su.

Ne želim otići iz BiH, ali ne želim se liječiti ovdje. Sada da se desi slična situacija, ne bih čekala, znam da bih pomoć potražila negdje drugo. Nisam ljuta na državu, jer od nje ne očekujem ništa. Od sebe očekujem mnogo i uvijek dolazim do cilja. Vjerujem da se do njega može stići, samo postoji nekoliko načina. Naš je, očito, bio teži.

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije