Praktična LolaŽivot

Imaš 42 ožiljka na nogama? Pa ti ne možeš da nosiš haljine.

Jedna sam od djevojaka koja je zbog zdravstvenih problema prošla pakao od više bolničkih operacija, tinejdžerstva u gipsu, neopisivih strahova i briga, kako mojih tako i moje majke i sa ne baš sjajnim zdravstvenim prognozama za budućnost. I da, sa…

Redakcija

Jedna sam od djevojaka koja je zbog zdravstvenih problema prošla pakao od više bolničkih operacija, tinejdžerstva u gipsu, neopisivih strahova i briga, kako mojih tako i moje majke i sa ne baš sjajnim zdravstvenim prognozama za budućnost. I da, sa krajnjim ishodom od četrdeset i dva ožiljka na koljenima koje sada ponosno nosim!

Ali, ne pišem sve ovo da bi mi se neko divio ili rekao: “Jadna ona”. NE! Na ovaj tekst me ponukao komentar jednog momka koji je, nakon što me vidio i uspostavio sa mnom komunikaciju na plaži upitao: “Šta ti se desilo sa koljenima?” i  nakon mog kratkog odgovora prokomentarisao sljedeće: „Aham, joj pa ti zbog toga sigurno onda ne nosiš ni suknje ni haljine?”

A zašto ih ne bih nosila?!

despotica
Kad nam se pojavi bubuljica na licu mi automatski stavljamo puder da se ne vidi, da je prekrijemo. Kad nam se ufleka majica dok jedemo, odmah zastajemo i mijenjamo je ili pokušavamo krvnički očistiti fleku. Kad u centru grada vidimo baku i dedu zagrljene i kako ona njemu pomaže hodati, a on jedva vuče nogu pa nam se zgrči dušnik i krenu suze, a mi ih brzinski obrišemo, jer zaboga nema smisla da nas neko vidi kako hodamo ulicom i plačemo, jer to nije normalno, opšte prihvatljivo – nije lijepo!!

Zašto pokušavamo da prikrijemo sve tragove i ožiljke od bola, tuge, teškog života, razočarenja, neuspjeha, godina… Pa zaboga, oni su dio nas i svi ih imamo. Zar oni ne treba da predstavljaju naše pobjede!?! Zašto smo naučeni da prikrivamo sve što “nije lijepo”? Ne želimo sažaljenje, ismijavanje, komentare iza leđa ili društvenu izopštenost iako i te ružne, ne tako lijepe stvari, tragedije i događaji koji nam se dešavaju, ožiljci koji nam ostaju, kako oni vidljivi tako i nevidljivi niti tražimo niti smo zaslužili, a opet su se desile i ostavile trag… To su životne stvari i svako ko se sa njima izbori i nosi ih ponosno bez kompleksa je za mene heroj! Mali heroj svog univerzuma! Nisam imala želje ni potrebe da tom momku objasnim ili pojasnim da su ti ožiljci moje ordenje! Moja snaga! Zbog njih sam shvatila poentu ili bar djelić istinske vrijednosti života.

Kad sam se, poslije prve petosatne operacije (od ukupno tri) i gubljenja svijesti od bolova, prvi put suočila sa četrdeset i dva šava (ožiljka) na svojim nogicama i svježe iskasapljenim mesom i prvi put se upoznala sa svojim novim životnim saputnicama i hodalicama, uz molitvu da me posluže što duže, dok mi je strah rezao stomak – Onda sam shvatila…

Kad su me zbog sitne građe stavili na rehabilitaciju sa djecom pa sam umirala svakodnevno, ne od svojih bolova, nego bolova u duši gledajući te male heroje koji se krvnički bore sa bolom, a opet sa najiskrenijim osmjehom na licu – Onda sam shvatila…

cipele

Kad na maturu nisam mogla obući haljinu kao sve drugarice, jer sam nosila čelične ortoze i kad su one raspravljale o frizuri, noktima, koje će cipele obući, ja sam se samo nadala da ću uspjeti ustati i da će mi neko kupiti cvijeće (kojeg je naravno bilo tona, ali prvi cvijet od majke) i kad svaki put uz penjanje stepenicama stegnem zube da se popnem – Onda shvatim…

Kad se molim Bogu samo za lično zdravlje i zdravlje bližnjih i kad sam odlučila da ni ne pomišljam o plastičnoj operaciji kojom bi se ta četrdeset i dva ožiljka uklonila, jer sam s vremenom naučila da je to “moje” – Onda sam shvatila…

KAD život na tebi napravi one svoje komparacije pa od slabog postaneš isprepadan, od isprepadanog izgubljen, a od izgubljenog postaneš nemoćan. Od nemoćnog padaš i boriš se sam sa sobom (pa dobiješ neku nadljudsku snagu, inat, prkos, želju za pobjedom same bolesti, svojih strahova, samoće). Od borbe postaneš jak, a od jakog, uz ostale životne udarce i razočarenja, postaneš prejak. Poslije prejakog očeličiš, pomalo otupiš i onda shvatiš…

Shvatiš poentu života – poentu tišine, ličnog mira koji je neprocjenjiv i koliko je bitno biti načisto sam sa sobom i ka cijelom svijetu.

Onda bodrenje ljudi zbog hrabrosti što sam obukla kratku haljinu ne shvatam kao kompliment već svoju ličnu pobjedu.

Onda napraviš, kako oni kažu, gard i nije te briga šta će ko reći za tebe, kako te kategorisati i procijeniti, jer niko nije hodao tvojim putem i nosio tvoj teret i ne treba ti priznanje ikog, jer znaš ti si heroj svog univerzuma, sama sebi!

E onda, onda shvatiš djelić (napominjem djelić, jer toliko toga još ima da se desi, nauči, pobijedi) toga šta je to istinski život. Imaš energiju za pet osoba, u vezama ne tražiš lagodan život nego nekog za koga znaš da bi sutra ostao uz tebe i da te udari auto i ostaneš invalid, onda u djetetu vidiš samo plod ljubavi i želiš ga samo po tu cijenu, a ne jer otkucava biološki sat, onda u prijateljima ne tražiš nekog da bi stajao sa tobom u klubovima ili razumijevao te i tješio dok kudiš pred njim svoje roditelje, tračaš kolege, nego u njima tražiš desnu ruku, ruku koja će te samo znati nasmijati i kad kreneš padati ćutke pridržati i to je sve. Ne lažeš sam sebe tj. ne želiš!

Onda shvatiš da, ako si zdrav i tvoji su zdravi sve možeš, da ništa nije problem čak ni taj stresni posao koji si čekao godinama i koji nije ni minimum od onog šta zaslužuješ, jer istinski problem je ako pri tome imaš bolesne roditelje oko kojih se moraš brinuti pa brineš zbog kašnjenja plate, ne zbog toga što će ti propasti planovi o moru, nego da li će izdržati tura lijekova sa kojima snadbijevaš roditelje… Onda shvatiš da je problem zaista problem kad te nešto zaboli, a ne znaju dijagnozu, kad se porodi kuma, prijateljica, sestra, rodica pa kažu da je beba u kritičnom stanju, kad ti se pred očima gasi život, a ti ne možeš da učiniš ništa…

1385470_10151996609738413_1631125527_n
E kad to sve shvatiš i kad se sve to slegne, onda ne želiš trošiti svoje vrijeme na nešto što je toliko poznato i jasno, samo treba kratko na glas to reći. I baš te briga što te nekad okarakterišu kao neemotivnu, arogantnu, presirovu, ponekad i kučku, egoističnu, živčanu, a samo zato što te ne razumiju, jer ne disktuješ sa njima i ne filozofiraš o njihovim životnim ciljevima koji se mogu nacrtati na papiru, ushićenjima koja se mogu kupiti, uzdahom koji se može kopirati i retuširati… Stvarima, događajima i osjećajima koja nisu ni Ž od života, o strahovima koji nisu ni S od straha, a ti to ne možeš da im objasniš.

A i ne trebaš, jer ti si heroj svog malog univerzuma i pobjednik svoje lične bitke, jer si poslije svega ostao normalan, na pravom putu i još uvijek vjeruješ u prave vrijednosti, a to je zdravlje i dobar čovjek, što imaš petlju da živiš ono što pričaš i da te boli briga kako će ispasti (jer kako god bude ljudima nikad nećeš ugoditi), jer si pobijedio komplekse i baš te briga što ti kažu da stalno zvučiš “kao mater” kad im kažeš uživaj, zdrav si i roditelji ti zdravi i živi i imaš slobodu izbora.

E zato ja ne skrivam svoje ožiljke, oni su moje ordenje!

I vi što ih imate, s vana ili iznutra – ne sakrivajte ih! Ništa vi niste ružniji, manje privlačni ili vrijedni zbog toga. Ko vidi vas, istinski “vas”, vaše ožiljke ne doživljava kao ožiljke već kao vaše ordenje, a oni koji to tako ne vide – zar vam oni trebaju u životu?

Mili moji i mile moje, nebitno je ko se šminka, ko se ne šminka, da li nosite štikle ili idete na manikir, nebitno je da li ste udate, razvedene, da li ste ovakve ili onakve. Shvatite da je to sve nebitno, jer ima nešto bitnije od najbitnijeg – zdravlje! Vaše, vaše porodice, vašeg djeteta… Volite blagoslove oko sebe i ne sakrivajte ožiljke koji su vas učinili time što jeste i ne učite djecu da sakrivaju svoje ožiljke i da čudno gledaju djecu koja ih imaju, jer svi smo mi ljudi!

I da, sljedeći put kad vidite djevojku sa ožiljkom na licu, na koljenima, koji ne mogu nikako umanjiti odsjaj energije kojom zrači, dijete sa poteškoćama u razvoju, majku koja gordo gura invalidska kolica, dječaka bez noge, samo pozdravite i pogledajte normalno i naučite svoju djecu tome, normalno i nikako drugačije, jer nisu oni (kako vam često pogled kaže) jadni niti žele vaše saosjećanje i pomoć. Nisu ništa drugačiji od vas. Oni su heroji, jer se svaki dan bore kao lavovi za bolji, lakši život, cijeneći ga, a vi (ne shvatajući kakav blagoslov i podstrekivač za sve moguće uspjehe, želje imate) isti tratite…

Autorka: Maja Despot

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije