Hrabra LolaLoliteti

Lolitet: Tanja Mandić Đokić, žena o kojoj bi trebalo pisati svaki dan

Buđenje. Kupanje. Oblačenje i trčanje na autobus. Odlazak na izbore. Razmišljanje o tome ko bi se najprije mogao zalagati za vaše interese. Odlazak kod doktora, vrijeme za redovan ginekološki pregled. Običan dan. Ali, da li ste kad pomislili kako je…

Maja Mihajlović

Buđenje. Kupanje. Oblačenje i trčanje na autobus. Odlazak na izbore. Razmišljanje o tome ko bi se najprije mogao zalagati za vaše interese. Odlazak kod doktora, vrijeme za redovan ginekološki pregled. Običan dan.

Ali, da li ste kad pomislili kako je kad ne možete sve to sami? Kad ne možete na autobus ma koliko jurili, ne zato što vam je pobjegao ispred nosa, već zato što ne možete u njega ući. Nemate pristup biračkom mjestu. Nemate za koga da glasate, jer oni koji donose zakone za vas, ne poznaju vaš problem. Ne možete kod ginekologa.

Ne možete, a mogli biste da se samo malo svijet oko nas promijeni.

Da li vam je ikada palo na pamet da zbog trivijalne stvari, kao što je sto za pregled ili stepenice na ulazu, žene sa invaliditom često budu uskraćene za obični, a ipak tako bitan, prebitan, pregled kod doktora? Da li ste se zapitali kako je biti osoba sa invaliditetom? A kako tek žena sa invaliditetom?

Ima ko jeste. Ima ko o tome ne samo razmišlja, već se bori, lavovski, već petnaeset godina da svi oni, a naročito one, budu što bliže nama, da budu dio društva na jednak način, zadovoljavajući sve ljudske potrebe na svoj poseban način.

Tanja Mandić Đokić jedna je hrabra, jaka i predana žena, koja s toliko volje i upornosti ide kroz život, jer kroz život se ide i kad se ne hoda.

Tanja avgust16

Sociolog, feministkinja, žena koja se zalaže za ugroženu grupu unutar ugrožene grupe. Čime se bavite kada se ne bavite podrškom ženama s invaliditetom?

Ispraviću Vas i malo dopuniti i reći za sebe – sociološkinja, feministkinja i konsultantica za pitanja vulnerebilnih društvenih grupa. Želim ovim da istaknem da je važno da koristimo rodno osjetljiv jezik, jer već dugo imamo toliko obrazovanih žena koje se bave raznim profesijama, a jezik je živ i mijenja se prateći život i trebalo bi da bude uobičajeno da koristimo nazive profesija u oba roda.

Kao sociološkinja i aktivistkinja bavim se ljudskim pravima uopšteno, posebno praćenjem poštovanja prava ranjivih društvenih grupa. Smatram da je nemoguće odvojiti poštovanje prava žena sa invaliditetom od poštovanja prava LGBT osoba ili prava drugih nedominantnih grupa.

Društvo jeste ili nije tolerantno u odnosu na različitost, zalaže se ili se ne zalaže za poštovanje ljudskih prava. To se ne može na pola i nije moguće zalagati se za jednu društvenu grupu, a diskriminisati drugu.

Uz sve to, bavim se komunikacijom i odnosima s javnošću koje smatram izuzetno značajnim poljem u zalaganju za određene društvene grupe. Važno nam je podići ukupnu društvenu svijest, a za to su nam, posebno u današnje vrijeme, potrebne dobre komunikacijske i prezentacijske vještine.

Kako je borba za prava osoba s invaliditetom postala Vaša borba?

Svakako. Sklopile su se mnoge okolnosti. Prvo, činjenica da oduvijek imam vrlo izražen osjećaj za socijalnu pravdu, nikad nisam podnosila da neko bude ugnjetavan. Sjećam se da sam u prvom osnovne školske odmore provodila sa dva dječaka iz zadnje klupe koji nisu bili baš popularni u razredu i, s obzirom da sam uvijek nekako bila lider, uskoro nam se pridružila većina razreda.

Diplomirala sam na Odsijeku za filozofiju i sociologiju i opredijelila se za magisterij iz sociologije, što se uklopalo sa mojim interesovanjima. Pitanja osoba sa invaliditetom koji su velika društvena grupa je važno, ali malo obrađivano, sociološko pitanje. Vjerovatno je na to, da se snažnije opredijelim za baš ovu društvenu grupu, uticala i činjenica da sam i sama osoba sa invaliditetom pa dobro poznajem, odnosno “živim problematiku.” Iako sam uvjerena da bih se ja pitanjima osoba sa invaliditetom, kao ugrožene društvene grupe, bavila svakako i da nisam invaliditet lično upoznala. To sam jednostavno ja.

Jedna ste od osoba koja se izborila za uvođenje lične pomoći kao podrške za samostalan život ljudi u kolicima. Koliko je teška bila ta bitka?

Imala sam sreću da budem dio tima koji je uvodio promjene u Banjoj Luci. U to doba, ja sam bila mlada aktivistkinja, a civilno društvo u BiH u povoju (usputno rečeno, još uvijek je u povoju, nažalost). Učila sam u tom procesu od iskusnijih, čitala, tražila. Nismo izmišljali toplu vodu, moje kolege iz HO “Partner” i ja skupljali smo iskustva iz drugih zemalja, izučavali razne modele, osluškivali potrebe korisnika i korisnica i predlagali rješenja. Lobirali smo, dokazivali da je to dobar i već provjeren način podrške osobama sa invaliditetom i tada smo naišli na razumijevanje. Nažalost, ta usluga je i danas na “klimavim nogama” i pod stalnim pritiskom za smanjivanje sredstava namijenjih za asistenciju. Naša borba još traje i trajaće dok društvo ne shvati da je dobra usluga personalne asistencije najefikasniji, za društvo čak i najekonomičniji, način da osobama sa teškim invaliditetima omoguće dostojanstven život i uključivanje u zajednicu.

11066530_10206414585024096_2568921119541244417_n

Slijedi i nova. Pred nama su izbori, a pred Vama i inicijativa da se osobe sa invaliditetom uključe u politički proces, ne samo na strani birača već i biranih. Kako postići da ovi ljudi sami, u okviru institucija, dobiju priliku da utiču na zakonodavstvo i politike?

Angažovanjem, radom, razbijanjem predrasuda ličnim primjerima. Među osobama sa invaliditetom ima vrlo sposobnih, obrazovanih, stručnih ljudi. Važno je da budu angažovani, a politika je jedan od načina.

Neprihvatljivo je da tamo gdje se donose odluke o osobama sa invaliditetom ne sjede i osobe sa invaliditetom.

Vjerujem da dolazi vrijeme kada će sve više osoba sa invaliditetom i kroz politiku pokazati šta sve mogu i znaju i da će, kao i drugi, imati priliku da budu birani na mjesta na kojima se donose odluke. Mi nismo pasivni posmatrači, želimo da učestvujemo u kreiranju društva kojeg smo dio.

Vi ste se borili i za pravo na zdravlje koje je, kao osnovno ljudsko pravo, ženama sa invaliditetom bilo ugroženo nemogućnošću adekvatnog ginekološkog pregleda. Da li se do danas išta promijenilo na tom polju?

Zaista ste istražili dosta toga za šta se zalažem. Pravo na zdravlje je jedno od osnovnih ljudskih prava i mora biti pristupačno i jednako kvalitetno za sve građane i građanke. Specifičnost ženske brige o zdravlju podrazumijeva redovne ginekološke preglede, bilo da se žena odluči da rađa ili ne. Istraživanje koje sam radila o kvalitetu života žena sa invalidtetom i koje je obuhvatilo i segment zdravlja je potvrdilo ono što u praksi čujem, a to je da

zbog nepristupačnosti opreme odnosno ginekološkoh stolova (koji, priznaćete, nisu zgodni ni kada nemaš invaliditet), žene sa invalidtetom vrlo rijetko ili čak nikada ne idu na ginekološke preglede.

Stvari su se ipak malo promijenile nabolje. U Bijeljini je nedavno nabavljen adekvatan ginekološki sto, u Banjoj Luci postoji i sve se više koristi, podiže se i svijest zdravstvenih radnika, ali i žena sa invaliditetom. Ipak, to još nije ni izbliza dovoljno i trebaće nam još puno aktivnosti da situacija na ovom polju bude zadovoljavajuća.

Često se raspravlja o nejednakosti između muškaraca i žena. Da li su sve osobe sa invaliditetom jednako zapostavljena grupa sa istim preprekama u našem društvu ili i tu postoji razlika u odnosu na pol?

Tu postoje dvije vrste nejednakosti. Jedna je ta što društvo ne tretira jednako muškarce i žene sa invaliditetom.

Na primjer, ženama sa invalidtetom se osporava pravo na majčinstvo, muškarcima sa invaliditetom ne na očinstvo.

Ženama sa invaliditetom se mnogo više zamjera ako ne ispunjavaju društvene uloge koje im je društvo namijenilo, onako kako je to uobičajeno, a to kod nas znači da jednom rukom kuva ručak, drugom ljulja dijete, dok u isto vrijeme piše doktorat, ide na posao i briše prozore. Karikiram, naravno, ali suština je da ako, zbog invaliditeta, ne postižeš sve to na taj način, društvo te smatra manje vrijednom.

Druga vrsta nejednakosti o kojoj govorim je nejednakost unutar same grupe osoba sa invaliditetom.

Rodne razlike između muškaraca i žena su jednako vidljive među osobama sa invaliditetom kao i u društvu generalno. Kao preslikan model, samo umanjen.

Ako pogledate takozvani pokret osoba sa invaliditetom vidjećete da su “na čelu” velikih organzacija uglavnom muškarci, a žene rade posao u organizacijama.

Tanja V

Decenija rada na ovom polju je iza Vas. Kako se osjećate kad se osvrnete na prošle godine?

Već petnaest godina sam aktivistkinja za prava osoba sa invaliditetom. To su bile godine u kojima sam puno učila i zahvalna sam na svim prilikama i iskustvima, prijatnim i manje prijatnim. Osjećam da sam uvijek davala sve od sebe i ponosna sam na sve promjene kojima sam doprinijela. Bilo je tu puno izazova, ali i dobrih rezultata.

A šta vam prođe kroz glavu kad pomislite na narednu deceniju?

Pada mi na pamet da će se nešto morati prelomiti. Čini mi se da je došlo vrijeme da se ne izvlačimo više na početničke korake, mislim prvenstveno na pokret osoba sa invaliditetom i da počnemo cijeniti stručnost i rad. Želim više jedinstva, solidarnosti i zrelosti svima nama, jer samo ako budemo mogli raditi zajedno, a različitost u mišljenjima naučimo iskoristiti kao prednost, unaprijedićemo naš položaj. Pada mi na pamet da će se više mladih osoba sa invalditetom uključiti u društvene procese na različite načine i da dolaze decenije velikih promjena, na bolje, naravno.  

Osobe sa invaliditetom, paraplegičari, osobe sa posebnim potrebama. Utisak je da se tako često sporimo oko korektne referencije na ljude koji nemaju mogućnost da hodaju. A  šta je zapravo suština u toj priči?

Osoba ili lice sa invalidtetom je, po meni, najkorektniji termin, jer u fokus stavlja osobu (lice) i dodaje činjenicu da ona ili on ima određen invaliditet.

Tu je nastalo puno zbrke, jer je međunarodni pokret osoba sa invaliditetom preporučio jednu terminologiju, medicinski stručnjaci koji su još uvijek dosta dominantni u ovoj oblasti imaju svoju, a na to sve je bilo dosta razlika u prevodima, jer su organizacije radile sa različitim stranim donatorima.

Nikako nisam pobornik nazivanja ljudi po dijagnozama, a ne volim ni termin “posebne potrebe”, jer

nemamo mi posebne potrebe već samo svoje potrebe ponekad zadovoljavamo na drugačiji način. To sa posebnim potrebama podstiče segregaciju.

Akcija

Dio ste onlajn projekta Mreža žena za invaliditetom, projekta za izgradnju svijeta bez prepreka, radite sve da pomognete drugima. Postoji li na ovom svijetu prepreka za Vas?

Naravno da postoje prepreke, svaki dan se njima susrećem, ali me one, na sreću, ne zaustavljaju. Ponekad ih lako “preskačem”, neke se moraju zaobići, neke su velike, ali ih sve do jedne nastojim iskoristiti za rast i razvoj.

Svaka prepreka me nečemu naučila i osnažila. Ipak, zahvalna sam na periodima kada stvari idu glatko.

Sve je to dio života.

Ako probamo da razdvojimo Vaš rad i Vašu ličnost, šta ćemo pronaći? Šta čini Vaš mali svijet?

Moja svakodnevnica je istkana od posla, trenutaka mira, puno rada i trenutaka odmora, zaduženja i strasti i sve je to isprepleteno. Pričali smo o nitima koje su obojene mojim poslom i angažmanom.

One zlatne niti zbog kojih mi je toplo oko srca i koje su moja suština su ljubav i podrška mog supruga, moja porodica, toplina doma, nekolicina pravih prijatelja sa kojima bez problema i ćutiš…

Volim putovanja i kuvanje. Čitam puno o ishrani i stalno pričam o tome kako je važno osvijestiti kako se hranimo i tvrdim da je zdravo i gurmanski i te kako spojivo. Mir nalazim u meditaciji i dobrim knjigama. Srećna sam žena, jer sam okružena ljubavlju i podrškom.

A mi smo srećni zbog njene sreće i sreće koju je svojim neumornim radom nesebično donijela mnogima.

Svako ima pravo na sreću. Svako želi da bude srećan. Svako ima potrebu da traži svoju.

Sreća nije potreba samo nekih, samo svakog od nas različite stvari na različite načine čine srećnima, zar ne?

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije