LjudiRadoznala Lola

Draško Sikimić: Energiju crpim iz ljudske gluposti

Sizifov posao ili dobro znani nam uzaludan trud. Guranje kamena do vrha brijega, koji u konačnici pada i sve ispočetka. Međutim, nešto drugačije ide “guranje” kroz život Draška Sikimića. On ne samo da je izgurao svoj kamen do vrha, već…

Sara Velaga

Sizifov posao ili dobro znani nam uzaludan trud. Guranje kamena do vrha brijega, koji u konačnici pada i sve ispočetka. Međutim, nešto drugačije ide “guranje” kroz život Draška Sikimića. On ne samo da je izgurao svoj kamen do vrha, već uporno nastoji održati ga da ne padne. Dobro ga je umotao i od njega napravio smotuljak, koji se sa ostalima našao u knjizi pod nazivom “Smotuljci”. Osim toga, ovaj uporni i autentični autor stoji iza portala “Moja Hercegovina”, sa bratom Dragišom. Unatoč zdravstvenim problemima, braća nastavljaju put uspjeha, objektivnog izvještavanja i kritičke svijesti. O medijima, knjizi, državi i realnosti u kojoj živimo, Draško Sikimić.

 

Nekoliko mjeseci nakon što ste „razmotali Smotuljke“, jeste li zadovoljni postignutim i odakle je nastala ideja i motiv za pisanje ove knjige?

“Smotuljci” su stigli do trećeg izdanja za pola godine; čitaju se, pronašli su svojim raznovrsnim sadržajem jedan dio ljudi i meni je to, kao njihovom “roditelju”, zaista drago.

Pošto se radi o zbirci koja je okupila nekoliko različitih formi pisanja, nije postojala nikakva posebna ideja za nastajanje ove knjige, kao što bi postojala da je u pitanju roman. To je, dakle, nešto što sam pisao tri-četiri godine, skup stotinu malih ideja, bez ikakve misli o izdavanju pa se jednom iznenada stvorila slika o tome da bi od svega dostojnog čuvanja mogla nastati knjiga. Drago mi je što je nastala.

Smatrate li da je knjiga izgubila primat u borbi sa digitalnim vremenom i kako je učiniti atraktivnom novim generacijama?

Knjiga, po mom mišljenju, ne može izgubiti primat kod istinskog ljubitelja čitanja, jer on će i pored svih novih tehnologija – audio knjiga i elektronskih čitača – sačekati pogodan trenutak koji će iskoristiti sa knjigom u ruci. To da digitalno vrijeme dobija bitku sa papirom su uglavnom izmislili oni koji prodaju digitalne knjige i čitače, ali i neke izdavačke kuće (kojih danas ima previše) koje su nezadovoljne “prometom” svoje “robe”. (Međutim, tako nešto ne važi i za medije, jer je to sasvim drugi vid čitanja i logično je da se bira brži put do dobijanja dnevnih informacija.) Digitalnim napretkom se samo povećao broj kunzumenata svega i svačega napisanog pa se možda stvorila neka iluzija da se mnogo manje čita na papiru.

Volio bih da knjiga ima svoje mjesto za kafanskim stolom, da se o njoj trača i da se šire priče o lošim i dobrim knjigama. Dakle, treba je isturiti da se vidi i čuje. A to se najbolje može uraditi tako što ćete, u kafani, dok sa društvom pijete kafu, pored mobilnog telefona na stolu ostaviti i neku knjigu, koja će im možda privući pažnju; i isto tako, ako vam neko dođe u goste, neka zatekne neki zid pokriven knjigama ili slučajno ostavljenu knjigu na trosjedu, da je mora uzeti prije nego sjedne. To mi zvuči kao fer i nenametljivo davanje izbora (bez “nasilničkog” marketinga). Danas se rijetko može čuti javno promovisanje korisnosti čitanja, a posebno to ne čine oni najglasniji u društvu, kao što su, recimo, političari ili sveštenici, kojima zapravo i ne odgovara da se njihovo “stado” zanese i uznese u čitanju, jer bi tako izgubili toliko željenu kontrolu nad njim.

SmotuljciPortal „Moja Hercegovina“ bilježi rast posjeta, kao i saradnika koji doprinose kvalitetnim i zanimljivim sadržajima. Kada je nastao i uspijevate li ostvariti zamišljene ciljeve kroz rad na njemu?

Nedavno smo proslavili četvrti rođendan. Za sada je ostvareno jako mnogo, jer postali smo ugledan medij koji proizvodi zavidan broj autorskih tekstova i imamo veoma kvalitetne, prepoznatljive i poštovane autore.

Koji su najveći izazovi u radu na jednom portalu, s obzirom na veliki broj elektronskih medija?

Po meni, najveći izazov je ne odustati, jer jako je teško biti nezavisan medij, u pravom smislu te riječi, što “Moja Hercegovina” jeste i uvijek će biti. Teško je ne podleći trendovima koji danas vladaju, a u kojima su se mediji pretvorili u smetljišta sa mnogo nekvalitetnog sadržaja. Tako nešto se desilo čak i sa mnogim velikim portalima i to sve zarad bolje čitanosti pa je sada jako teško u cijelom tom džumbusu naići na pravo novinarstvo, kakvo bi, po mom mišljenju, ono trebalo da bude, a tu mislim prvenstveno na reportažno i istraživačko, koje nije potkupljeno ni od strane vlasti ni od strane opozicije. Mi smo uspjeli da se odupremo svim tim izazovima i da ponudimo kvalitetan i objektivan sadržaj našim, sve brojnijim, čitaocima.

Zajedno sa bratom Dragišom, osnovali ste i pokrenuli portal. Ono što je zanimljivo jeste da ste uprkos distrofiji, uporno i predano kucali tekstove i radili. Odakle crpite energiju i je li vaš put bio nalik onom na naslovnoj strani „Smotuljaka“?

Za mene nema ništa čudno u tome što smo, uprkos zdravstvenim problemima, nešto uporno radili. Energiju crpimo (usuđujem se govoriti u množini) iz ljudske gluposti. Iako je ona (ljudska glupost) puna negativne energije, može čovjek, ako umije, da je pretvori u svog pokretača, koji u njemu budi stvaralački nagon, a ono što iz njega na kraju nastane bude nam između ostalog i štit od ljudske gluposti.

Što se tiče našeg puta – da, može se reći da je naš put baš takav. Ja sam u toj mašineriji samo jedan od manjih zupčanika koji pomaže kretanje, dok je Dragiša mozak cijelog pokreta i ulaže daleko najviše napora da se ne survamo nizbrdo. I mislim da smo mi – brat i ja i cijela ekipa “Moje Hercegovine” – u toj našoj naizgled sizifovskoj borbi mnogo srećniji tu, na polovini puta strme planine, nego oni koji su, potpomognuti rukom vlasti ili opozicije, na vrhu – zgnječeni velikom stijenom koju nisu ni gurali.

Otimanje-SmotuljciKada govorimo o osobama sa invaliditetom, nerijetko se javlja problem njihove percepcije u društvu. Na koji način raditi na poboljšanju i koliki je uticaj medija?

Percepcija osoba sa invaliditetom u društvu je, u neku ruku, stvar odgoja i obrazovanja, a ponekad je to i relativna stvar, jer ne zavisi isključivo od društva, nego i od same osobe sa invaliditetom koja, takođe, mora da se “edukuje” i nauči da sama sebe ne diskriminiše. To govorim iz svog ugla osobe sa invaliditetom, koja je naučila da se uopšte ne osjeća tako i, katkad, nažalost, diskriminiše “zdrave”.

Mediji se tim pitanjem ne bave na pravi način, jer često od toga samo naprave neku “veliku priču”, srceparajuću, koja se na kraju obično završi samo nekom jednokratnom pomoći neke humane osobe, ali skoro nikad se ne riješi problem; država rijetko odreaguje. Mi smo na “Mojoj Hercegovini” uradili jednogodišnji projekat u kome je napisan veliki broj tekstova o marginaizovanim grupama ljudi, među kojima su i osobe sa invaliditetom, gdje je skrenuta pažnja na sve probleme i potrebe tih ljudi. To je sve što jedan medij poput našeg može da učini, ostalo je volja nadležnih da se nešto preduzme.

Iz hercegovačke perspektive, gdje je Bosna i Hercegovina sada i kako vidite njen put u budućnosti?

Srećom po mene, već nekoliko godina ne pratim aktivno i detaljno sva politička zbivanja pa sa radošću mogu da kažem da sam se na vrijeme oslobodio te nametnute zavisnosti, jer političarima je cilj da mi, kad završimo sa našim poslovima, svoje slobodne trenutke provedemo prateći njih koji se trude da ostave utisak velike angažovanosti, a zapravo već decenijama ništa ne rade; ali mi smo dužni da to njihovo besposličarenje pomno pratimo, da bismo znali koga da zaokružimo u oktobru, kad nam oni daju taj lažni osjećaj da mi nešto odlučujemo i biramo.

U Smotuljcima sam zapisao jednu kratku misao o našoj državi koja to slikovitije opisuje: „Zamislite auto koje ima 30 točkova; svi su okrenuti u nekom svom pravcu, a na pola njih je pukla ili izdušila guma. E, to auto je naša država, a točkovi – naši političari.“ Eto gdje vidim “put” ove države. Ali, istini za volju, nije da stojimo u mjestu, jer naši vozači su u ovoj godini, svojim nadljudskim naporima, uspjeli da pomjere s mjesta svoja kola i nas u njima – krenuli smo unazad.

kad-sam-cutao-smotuljciPoslijeratno stanje na prostorima bivše Jugoslavije neminovno vuče korijene u prošlosti. Ima li suživota i nade za zajedništvo ili je rješenje u novim podjelama?

Pazite, mi se u 2016. godini pitamo ima li suživota – može li čovjek živjeti sa čovjekom? Čovjek može živjeti sa čoporom vukova. Ali mi smo toliko zaostali i zaglupljeni nacionalizmom i religijskim podjelama da uopšte ne znamo ni šta to znači život. Ako bi se čovjek svakog jutra, kad se probudi, upitao: “Je li moguće disati?”, počeo bi da gubi dah pri svakom novom buđenju i pitanju i jednom bi, jednostavno, stalno sumnjajući u mogućnost disanja, sebe ubijedio da mu nešto ne dozvoljava da udahne i konačno bi umro.

Krivci za to što se to, uvredljivo pitanje, postavlja u 21. vijeku, su uvijek “odgajatelji”, a tu mislim na sve – od kućnog vaspitanja do školskog obrazovanja, kao i sveštenstva i političara koji imaju veliki uticaj, a svi zajedno nisu učinili apsolutno ništa da bi nove generacije odrastale u zdravoj sredini; naprotiv, učinili su sve što je u njihovoj moći da zatruju svoju djecu nacionalnim i religijskim podjelama i tako su nabili kolektivni strah i prezir koji u vazduhu stvaraju pitanje: “Ima li suživota?” To pitanje će se, gledajući iz ovog trenutka, postavljati još jako dugo. Ako bismo željeli brzo da ga se riješimo, morali bismo odmah da spalimo sve zapisane nesreće koje smo nanijeli jedni drugima, da ih ne ponavljamo našoj djeci i da ih ne tjeramo da pamte tuđe greške, jer jedino tako će moći da normalno odrastu i ne postanu ozlojađeni i prepadnuti vremenom u kome nisu živjeli i tako stvore zdravu generaciju koja ima šansu za bolju budućnost.

I Lole u svojoj biblioteci imaju “Smotuljke”, a ako ih želite i vi, javite se Drašku i naručite ih ili potražite u knjižari preko puta. Vrijedi svake marke.

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije