Praktična LolaŽivot

Volim da otvorim novu kutiju cigara i da me ona opomene da pušači umiru mladi

Volim da ovorim novu kutiju cigara. Nisam pušač, tek nekad kupim kutiju, popušim dvije i nekome poklonim cigare. To radim već godinama, nikako da se navučem, a želim, jer ne bi bilo loše da imam takav porok, koji me tješi…

Priredila Redakcija

Volim da ovorim novu kutiju cigara. Nisam pušač, tek nekad kupim kutiju, popušim dvije i nekome poklonim cigare. To radim već godinama, nikako da se navučem, a želim, jer ne bi bilo loše da imam takav porok, koji me tješi kada se naljutim, a jedina posljedica mu je rak pluća i to možda (dobro, ima više posljedica, ali otom-potom).

Uvijek sam bila dobrovoljni pasivni pušač, nikad mi nije smetao dim. Voljela sam da posmatram kako neko otvara kutiju, slušam ono pucketanje celofana i šuškanje folije koja se skida sa cigara. Osjećam se tako zrelo, tako siguno u svoje odluke u svoje stavove dok glumim samoj sebi pušača. Palim cigaru, uvlačim dim i pomislim: “Pravo sam moćna, stamena, nedodirljiva.” Kažem sebi da je sve to neminovnost života, hajde šta si se tu stisnula kako kakva cmizdra, hajde bježi proće i to čudo. Svako čudo za tri dana, samo stisni zube, ne može patnja vječno da traje.

lola cigarete

Jedno vrijeme sam pokušavala da ne budem toliko pozitivna, da ne gledam sve tako lijepo, sa bezbroj rješenja. Pokušala sam da razum preuzme malo više kontrolu. S vremena na vrijeme sam u tom uspijevala, ali ta osobina da svemu udahnjujem smisao i da sve bojim šarenilom je predaleko otišla.

Još u srednjoj školi, sjećam se da sam s prijateljicama iz razreda išla u kino, gledale smo neki besmislen film. Na izlasku iz Doma kulture smo se šalile na račun besmislenih scena i glumačkih nepoduhvata. A onda je jedna drugarica rekla: “Čekajte, Željka još nije rekla svoje, sigurno će ona pronaći smisao čak, sigurna sam da će naći svrhu toj gluposti kojoj smo se ismijale”. Naravno, pronašla sam smisao. Rekla sam da film siurno ima neki smisao, samo mi nismo još dovoljno sazreli da bi to uvidjeli.

Ali, ne radimo li mi to ljudi moji svakodnevno? Vadimo se iz blata, dajemo svrhu svome postojanju, nalazimo slamke u svakom momentu. Jutarnja kafica je upravo to, pronalazak smisla u besmislenom početku dana, gdje se iznova budi novi izazov.

Screen Shot 2016-08-31 at 13.10.39

Sve što u životu radimo po prvi put, diže nas u motivaciju da možemo dalje, ma ne samo dalje, nego i bolje. U životu zaista postoji zona komfora, taj mir u kojem se sklupčamo, stisnemo i ukalupimo, gdje smo sigurni i dobro znamo kako nastaviti, makar i dalje značilo ponovno upadanje u baru ispred nas. Put prema tom prostranstvu koje se zove dalje, čvrsto vjerujem, ima bolju verziju jer postoji i druga zona. Nju volim zvati: zona euforije. Ona se graniči sa rizikom i opasnostima, ali u njoj profitiramo, učimo nešto novo, pronalazimo čuda, prevazilazimo strahove i izdgrađujemo se iznova.

Najbolji način izlaska iz tog ustaljenog sistema misli koje vas vuče u pasivnost je pitanje:

Kada ste zadnji put uradili nešto po prvi put?

To je način na koji sam ja uspjela sa jednim od svojim vječitim problemom. Uzela sam mikrofon u ruke i prvi put zapjevala pred 250 ljudi, zapravo neki kažu da ih je bilo 600, ali ne vjerujem, ne mogu da vjerujem da sam bila toliko hrabra. Pjevala sam pjesmu o razilaženju parova: Činim pravu stvar. Pred masom sam pjesmom izrekla svoju emociju na glas.

Prvi put sam sjela u auto i samostalno se provozala, bez suvozača. Položila sam vozački prije devet godina, a tek prije godinu dana počela voziti. Zapravo, vozila sam nešto kratko i jako početnički (ni tada nisam htjela staviti ono P na pozadinu) sa velikim stahom i to tek sa suvozačem koji mi suflira šta i kako. Jedina samostalna vožnja je bila na poligonu, u toku polaganja. Šalila sam se tada sa vlasnikom auto-škole da ću kad budem samostalno vozila staviti njegovu sliku kraj sebe i snimiti: “Sada stisni kvačilo, prebaci lagano u prvu, stani, još malo, da, prestroji se, koči, koči, koči!”

28257115993_17c151e61f_b

Prevazišla sam i taj strah, svoj hendikep da se slabo orijentišem u prostoru. Pošto volim visine, ispunila sam i dugogodišnju želju, provozala sam se žičarom. Zapravo, nije ni bila neka visina, ali i to je bilo nešto što sam radila po prvi put. Zapravo, za mene je nakon razvoda braka, dosta toga bilo prvi put. Sve što sam do tada radila u zajednici, u kompromisu, u dogovoru, sada sam radila sama. Nije više bilo drugog lica množine – Šta ćemo, kuda ćemo, hoćemo li i možemo li… Sada ga ima samo ako se obraćam djeci, ali opet prevlada ono moje: “Mogla sam, otići ću, hoću i uradiću to, a možda i neću”.

Ugodno je biti u zoni komfora, jer sva ta euforična stanja iscrpe, ali se i na to naviknete pa shvatite da će opet biti vrijeme za ponovnu transformaciju, vrijeme za nove odluke koje će vas voditi dalje. Tu je jako važno slušati onu unutrašnju pozitivnu intuiciju: “If you listen very hard, the tune will come to you at last…”

Na tom putu odluka čovjek liči na kamen, koji predstavlja čvrstinu, nedjeljivost, cjelinu, stabilnost i postojanost. No, kada počne da se kotrlja, od trenja sa podlogom i sudara sa drugim kamenjem, neminovno poprima drugačiji oblik. Tada se prepušta uticajima okoline. Međutim, kotrljanje u nepoznato može biti izazov, prelazak u drugu zonu u ponovno izgrađivanje, kada upoznajemo nove stavove, istražujemo nove prostore i idemo dalje od naših ubjeđenja. Ponovo ih istražujemo i prepuštamo transformaciji u više nivoe. Postoji i tu drugačiji ugao posmatranja, jer kako filozofi kažu, čovjek je kamen koji misli da je slobodan, a zapravo je nečijom rukom bačen.

28076562056_d0d8122a06_b

Naravno da nikada niste sigurni koja je odluka ona prava. Čitam upozorenje na kutiji cigara da pušači umiru mladi. Oraspoloži me kutija cigara, nasmijala sam se. Smijem se, jer želim da mislim da ću vječno ostati mlada i onda se nasmijem još jače, tako onda meni kutija cigara poručuje da ću vječno umirati. Nema kraja problemu, nema rješenja, nego stani na drugu stranu.

Ako ne možeš preskočiti taj bezdan koji je ispred tebe i guši te, idi onda brate na drugu stranu ulice.

Šta si se tu zaglavio i misliš nema dalje od te tvoje trenutne perspektive.

Uvijek ima dalje i uvijek ima nešto iza, nešto ispred ili jako daleko, ali ima. Ispuši tu svoju cigaru, druže i zagazi dalje.

Autorka: Željka Rakić

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije