FantastičnoZabavna Lola

Tijana Ćup: Ko smo mi da podignemo glas? Ko smo mi da se borimo za sebe, kad smo ionako bezvrijedni?

Bilo je to neki dan. Svježina jutra je govorila da je ljeto na izmaku i da ću uskoro morati svući tufnastu haljinicu koju ovoga ljeta obožavam. Našminkam se po običaju još od zore, jer nemam pojma kuda će me dan…

Tijana Ćup

Bilo je to neki dan. Svježina jutra je govorila da je ljeto na izmaku i da ću uskoro morati svući tufnastu haljinicu koju ovoga ljeta obožavam. Našminkam se po običaju još od zore, jer nemam pojma kuda će me dan odvesti uprkos virtuelnom planeru na telefonu. Stavim koju kap parfema i sjednem za računar da mu lijepo mirišem dok radim. (Činjenica da radim od kuće ne znači da treba da izgledam kao da me poplava izbacila.)

I počnem da pišem. Da li je to bio tekst za Lolu, da li nekakav fejsbuk status, od siline misli koja me kao čekićem po čelu udarila, više ne mogu da se sjetim.

U tom pisaniju, u dugačkoj rečenici, koja je uporno težila tome da postane Andrićeva, poput prvog zimskog mraza pred mojim očima zabljesnu fraza „…i moja malenkost…“ Zastade mi knedla u grlu kao da je nisam ja napisala, već neka nevidljiva sila što izbija iz moje podsvijesti kad um ne gleda.

I rodi se pitanje: Zašto uporno sebe svijetu predstavljamo kao „malenkost“?

Potom mi pred oči iskrsne dugačka bijela rubina opasana crno-šarenom pregačom od oštre vune koja žari kožu dodirnete li je dlanom. Ovakvu je nosila moja baka kao djevojče. Ovakvu sam nosila ja, bakina ponosna nasljednica, na pozornicama koje su nastupima ukrašavale folklorne igre kulturno-umjetničkog društva čija članica sam bila deset godina.

Podsjetiše me na tradiciju. Na samo jednu prostoriju sa zemljanim podom obasjanu plamenom vatre koji pucketanjem podrhtava.  Oko ognjišta okupljena gladna čeljad, ćute čekajući da im roditelj da dozvolu da mogu da progovore i pridošlom gostu pokažu kako su PONIZNI, dobro odgojeni i blistavo pristojni. Jedno drugom do uha, svih osmero bi poslušno sjedili čekajući da i na njih dođe red da pojedu ostatke onoga što je nakon dobrog kumašina ostalo.

Screen Shot 2016-09-06 at 6.45.06 PM

Ta djeca bi odrasla, ženila se, rađala novu generaciju okupljenu oko šporeta na drva i učila ih novoj PONIZNOSTI kao najvećoj vrlini. I ko zna do kad bi se ciklus nastavio da prvo Drugi svjetski rat, potom, razvoj industrijalizacije i, na kraju, lude 70-te sve nisu pokvarile.

Djeca su postala neposlušna, dječaci su počeli puštati kosu, a djevojčice kratiti suknje. Ljubav više nije iziskivala prisustvo odraslih, a ljubljenje je postalo uobičajeno na javnom mjestu.

Ipak, PONIZNOST I SKROMNOST su se podmuklo zadržale.

Naučili smo da se ne smijemo isuviše glasno, jer nekome bismo mogli zasmetati.

Naučili smo da ne pominjemo svoje kvalitete jer drugi bi mogli pomisliti da im se rugamo, da ih nastojimo uniziti čak, pa ćemo radije sami sebe poniziti prvi da tu katastrofu preduhitrimo.

Naučili smo i da ćutimo dok nam neki drugi „kumašin“ jede našu večeru. Jer, ko smo mi da podignemo glas? Ko smo mi da se borimo za sebe, kad smo ionako bezvrijedni?

I onda se pitamo što nam je tako loše u životu, porodici, društvu.

Da li ta poniznost ima ikakve koristi, osim da, kako i sama riječ kaže, nekoga ponizi?

Eto odakle „MOJA MALENKOST“.

No, zapitajmo se, šta je to u nama takva malenkost?

Je li malenkost to što sam sa osmijehom ustala poslije svakog pada koji sam doživjela, a bilo ih je za čitav jedan članak u Loli?

Je li malenkost to što sam nastavila glavom razbijati zidove da bih kreirala život kakav svakome želim?

Je li malenkost to što sam, dok sam još bila nezaposlena, odustala od slanja biografija, pokupila ih i kucala od vrata do vrata u namjeri da posao pronađem?

Je li malenkost to što sam neka od tih vrata i otvorila?

Je i malenkost to što sam se suočena sa diskriminacijom odlučila boriti za prava onih koji tu diskriminaciju doživljavaju daleko duže no što sam ja i za samu riječ čula?

Je li malenkost i to što sam se odlučila raditi posao kojim doprinosim nečemu višem od sebe same – što drugima nastojim pomoći da žive divne živote kakve zaslužuju i to u državi u kojoj se svaki preduzetnički poduhvat smatra hrabrošću?

Nije to malenkost, to je moje VELIČANSTVO!

Jesam li prepotentna što ovako mislim? Ma, ja samo iskreno volim sebe. Jednako volim druge ljude i ono veličanstvo koje čuči u njima. I samo vas želim podstaći da i vi ne zanemarite svoje veličanstvo zarad nekakve skromnosti i poniznosti kojima su nas učili. Makar ta skromnost bila i “lažna”, riječi koje govorimo i misli koje mislimo određuju naš život.

cupica ljubav

Zato volite sebe iskreno bez straha da to pokažete svima. Jer ako ne naučite voljeti sebe, ako ne naučite prihvatiti sebe sa svim vrlinama i manama baš kao što se hvalimo da volimo druge, ako ne naučite svoje potrebe stavljati na prvo mjesto jer ne čine nažao nikome drugom, niko to drugi za vas neće učiniti.

Znači li to da ćete vi biti oholi, gordi, prepotentni? Ako vam nije namjera da uistinu ponizite drugog, definitivno i nećete.

Samo osoba koja ne voli sebe, poniziće drugoga.

Vi sebe možete voljeti, na svoje padove, naučene lekcije i uspjehe biti ponosni, a da pri tome poštujete isto to i u drugom čovjeku.

Ako vam je koncept ljubavi prema sebi potpuno stran i ako osobu koju ujutru ugledate u ogledalu posmatrate s podozrenjem, u videu koji slijedi otkriću vam 5 koraka ljubavi prema sebi.

Da li ćete biti sebični ako stavite svoje potrebe u prvi plan? Nekima da. Da li je to negativno? Apsolutno ne. Samo se zapitajte ko je u stvari sebičan: vi ili ona osoba koja od vas traži da nju stavite na pijadestal ispred sebe?

Budite prema drugima LJUDI, ali svoje VELIČANSTVO nemojte zaboraviti. Prigrlite snažno skute satkane od grešaka, od padova i neuspjeha, od suza, samokritike i knedli krivice iz bolne utrobe i recite im VOLIM VAS! Volim vas jer da vas nije bilo, danas ne bih bila čovjek kakav jesam.

Prigrlite i sve svoje radosti koje ste sami stvorili, uspjehe za velika i mala djela.

Prigrlite osmijehe koje ste izazvali u drugima i kad im do toga nije bilo. Pomoć prijatelju i onome koga nikada niste upoznali. Nahranjeno mače pokupljeno na ulici.

Prigrlite godine provedene nad knjigom, završene škole i prikupljene diplome iako vam možda nikad neće trebati, obrisan znoj poslije ko zna kojeg po redu razgovora za posao, stisnute zube kad biste radije vrisnuli, pretrpljeni porođajni bol zarad rođenja novog života.

Prigrlite sve svoje svoje hrabrosti, svu svoju jačinu i slabosti, vrline i mane velike i male, sebe takve kakvi ste jer to čini VAŠE VELIČANSTVO. I ne uzimajte sebe zdravo za gotovo, pa to neće činiti ni drugi.

A kad zavolite sebe, neće vas žuljati uspjesi drugih, već ćete se pitati šta od njihovih dobrih šahovskih poteza i vi možete naučiti. Neće vas žuljati ni neuspjesi drugih, čak i kad vas podsjećaju na vaše vlastite, jer znaćete da svako ima svoj put. Tek kad zavolite sebe, iskrenu ljubav i poštovanje pružaćete i drugima kao da su vam bližnji.

Kad zavolite sebe, život će vam se promijeniti. Biraćete misli koje vas navode na dobro, društvo ljudi koji će vam život oplemeniti, a život… on će vam kao i vaše srce svakodnevno rasti.

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije