Hrabra LolaLoliteti

LOLITETI: Dejan Andrić: Kvalitet je bolji od kvantiteta, ali bi bilo dobro da je plaćen kao kvantitet

Kada vas nečije prisustvo duhovno obogati, a umjetnički rad oduševi, onda možete biti sigurni da se radi o osobi koja definitivno treba biti dio Lole. Ne samo kao lolitet, već predstavljen svima koji ga znaju, ali žele znati više ili…

Sara Velaga

Kada vas nečije prisustvo duhovno obogati, a umjetnički rad oduševi, onda možete biti sigurni da se radi o osobi koja definitivno treba biti dio Lole. Ne samo kao lolitet, već predstavljen svima koji ga znaju, ali žele znati više ili ga pak prvi put upoznati. Dejan Andrić, koji za sebe kaže da je sanjar, koji je kao dijete već glumio, jer to djeca rade. Pronalaze se i pretvaraju, igraju, a onda odrastu i shvate da su to upravo bili njihovi stvaralački počeci. Suosnivač Nevid teatra koji je pokrenuo sa Markom Dukićem, govori o kulturi, pozorištu i našem društvu.

“Naše društvo se trudi da nas usmjeri nigdje, a to im dobro prolazi. Mislim da smo se mi još dobro i pronašli s obzirom na okolnosti. Sada sa trideset i četrdeset godina proživljavamo svoju mladost.”

Kako su izgledali tvoji počeci?

“Kad pogledam unazad ne mogu reći da sam cijeli život htio biti to. Ja sam htio biti i atletičar, 1995. godine pa me zaustavila sirena pa sam se vratio u podrum. Počeci ti neki sami su bili 1993. godine, kada je DIS pozorište postojalo. To je fenomen kroz koji su veliki banjalučki glumci prošli, a koji i dan danas traju. Zaokret se desio u Sarajevu 2000. godine, kada smo bili u jednoj kući petnaest dana gdje su bila umjetnici iz različitih teatara.

Međutim na sve to upisao sam pravo. Radio sam godinu dana u kinu. A onda sam pokušao upisati glumu kod pokojnog Vlade Jeftovića. Nisam prošao, ali ne žalim, jer sam u klasi Nenada Bojića pravilno usmjeren ka socio-eksperimentalnom teatru.”

Upravo je to i želio, jer smatra da ljudi nisu puki upijači predstava. Trebali bi iz pozorišta izaći pod utiskom koji ih ili tjera kući ili oduševi. Sve drugo je, sudeći prema njemu, laka zabava.

dejan1

Nakon ugašenih Kratkofila, Flastera, ali istovremeno i pokretanja Krovfesta, neminovno se postavlja pitanje gdje je nestala kultura o kulturi?

Kultura nikad nije bila cijenjena. A sad je kao beskućnik. Mislim da prosječan penzioner ima bolja primanja nego kultura. Samim tim što jedna država sistemski ne radi na razvijanju kulture, ono što daju je nedovoljno, ali to treba svima biti jasno. I publika koja učestvuje u kulturnim dešavanjima ima mogućnost da izabere. Javnost treba da zna da se festivali plaćaju, Demofest je trebao i ranije uvesti plaćanje, kako bi se cijenio više trud i rad umjetnika.

Ljubav je jedina koja pokreće ove ljude da to sve radi. A isto je i sa vezama. svi znamo da kad dođe trenutak da neko od nas dvoje nema novca, nastaje problem. Onda se ljudi razilaze. Toliko razvoda ima. A u kulturi to nekako opstaje, isključivo iz ljubavi.

d-an

“Sramota je za jedan grad da se uguši festival Kratkofil koji traje deset godina. Sramota je da se Animafest održava samo da bi se održao. Hrvatska za festival takvog tipa izdvoji 120000 eura, a kod nas je to misaona imenica. Krovfest je divna stvar koja se desila, ali pitanje je koliko će opstati, jer i on opstaje zahvaljujući entuzijazmu.”

Ono što Dejan posebno naglašava jeste kako nije problem samo u kulturi, već u generalnom uništavanju blaga koje imamo. Tu se radi i o sportu. Situaciju poredi sa uposlenicima koji plaćaju svojim poslodavcima, jer umjetnici nerijetko sami plaćaju svoje turneje.

Neke će možda začuditi, ali Dejan smatra da su glumci na mnogo većem pijedestalu nego što zaslužuju. Fascinantno mu je da ih doživljavaju kao neke uzvišene osobe.

Svi smo mi zanatlije u neku ruku. A treba i tim ljudima dati priznanje. Uvijek je bolji kvalitet u odnosu na kvantitet. Ali bilo bi sjajno kada bi kvantitet bio plaćen kao kvantitet.

da

Kako zadržati svoju individualnost nakon što daješ sebe u mnogobrojnim ulogama?

“Ti ne možeš pobjeći od sebe, jer to si ti. Da bi uradio ono što želiš moraš poznavati sebe i izvrnuti se kao čarapa naopačke. Unutra u čarapi su sva naša osjećanja. Tako ulazimo u kontakt sa drugima kada izađe i naša mračna i dobra strana. Ali nikada nećemo moći doživjeti apsolutnu ljubav ako ne prikažemo sve. Radeći mnogo različitih stvari čovjek se razvija kao ličnost, kao umjetnik.”

and

Jedan čovjek može sve, a dva pogotovo tek mogu. Zato su Marko Dukić i Dejan pokrenuli Nevid teatar koji gradi svoju publiku, a ona se, kako kaže Dejan, ne može izgraditi za deset ili petnaest godina, ali za pedeset će već imati generaciju.

Drago mi je da imamo klince koji prepoznaju Nevid u podrumu, parku, raznim mjestima. Dio publike koja odrasta uz nas. Moguće je da se radi, ali potreban nam je prostor kako bismo radili kvalitetnije. Mi smo predstave radili u kući. Znači da se može, ali to nije način.

Njihove predstave predstavljaju 80% autorskog rada. A pojavljuju se samo kad imaju nešto da kažu. Pokušavajući da pokriju sve pore u pozorištu. Marko je uradio sve i godinu i po stvarao “Pustolovine Boleta Komete” koje su nedavno i nagrađene kao najbolja predstava 22. festivala ekološkog pozorišta za decu i mlade u izvođenju Nevid teatra i Gradskog pozorišta Jazavac.

Jedan čovjek to može, tako da mogu svi. Ali ako može jedan čovjek, onda je krajnje vrijeme da se kao društvo aktiviramo.

Planiraju otići u mjesta u kojima predstava nikada nije bila ili u kojima bude jednom u pet godina.

Zato nam svima ostaje zadatak da se angažujemo, shvatimo da plaćanje karata za predstave ili druge umjetničke performanse ne predstavlja mnogo izdvojenog novca, u poređenju sa onim što su uložili ljudi koji sve što rade, rade iz ljubavi.

Kao beskućnici, ali svjetski putnici sa srcem na karti svijeta.

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije