AktivizamHrabra Lola

Odakle vam pravo? Da ponovo ginu nečija djeca?

Došla sam jutros na posao, sjela i zaplakala. Žive slike prolazile su mi pred očima. Toliko žive da su mi dan, ljudi, ulice, koraci i disanje potpuno nestvarni. Moje Sarajevo ostalo je daleko… U prošlosti koja me progoni već 24…

Žana Gauk

Došla sam jutros na posao, sjela i zaplakala. Žive slike prolazile su mi pred očima. Toliko žive da su mi dan, ljudi, ulice, koraci i disanje potpuno nestvarni.

Moje Sarajevo ostalo je daleko… U prošlosti koja me progoni već 24 godine. Pokušavam u glavi da napravim ladicu i sve ono što se tada dešavalo stavim pod ključ. Ali, sjećanja naviru. Danas više nego bilo kojeg drugog dana.

Moje korijenje počupano je 21. aprila 1992. godine. Otrgli su me od svega što je trebalo da bude život. Sjeli smo u posljednji voz koji se pruženim šinama lijeno kotrljao prema Banjaluci. Gužva… I danas pamtim te mirise i majčine riječi: “Proći će, vraćamo se za 15 dana”.

Čvrsto stišćem crveni ruksak sa žutim rubovima, na kojem piše “KK Bosna”. U njemu stvari za lutku. Nju držim u rukama i ponavljam: “Proći će, vraćamo se za 15 dana”… Moje Sarajevo zauvijek ostaje iza mene.

Noći proživljene od prvih martovskih barikada do tog 21. aprila, do posljednje sekunde prožimali su jeza i strah. Granatiranja počinju. Sve ide preko moje marindvorske zgrade. Svjetlo nije bilo potrebno. Noći su obasjavale granate. Stotine njih. Mi sklupčane u hodniku, u tom potkrovlju čekamo da ludilo prestane. A nije još ni počelo.

Šta smo krivi? Ljudi smo, ne razlikujemo se ni po čemu. Osim po vjeri… A da ni to ne znamo. Niko nas nije učio da tako razmišljamo.

sarajevo-02

U podrumu je gužva, ali ne od ljudi, već od teških riječi. Psuju majku “onima sa brda”, psuju majku nama jer smo valjda iz istog tora. Tu više nije bilo mjesta. Memljiva austrougarska zgrada postaje pretijesna. Njen miris, koji sam udisala osam godina svog malog života, postao je pretežak.

Tata na listi za likvidaciju, koju su napravili neki što su Sarajevo valjda voljeli više od njega tu rođenog, odlazi. Skriva se. Traže ga. Strah postaje sve jači.

“Spremite samo najosnovnije. Odlazimo”, rekla je majka dvjema djevojčicama koje su znale samo za igru i sreću.

Velike smo. Trebalo bi da znamo šta je najosnovnije. Lutki bi moglo da bude hladno. Ma nema veze, ponijeću njene stvari. I barbike. Da, trebaće mi. Ali, u ruksaku nema mjesta za moje majice. Nema veze, vraćamo se za 15 dana. Kod bake će se naći već nešto…

Porodica se razdvojila. Tata je negdje… Uspio je do Pala. Jedna baka ostaje u Sarajevu. Tamo se puca. Mnogo. Javljaju na vijestima da je sve gore. Odlazimo kod druge bake u Grahovo… Tamo je lijepo. Ali, gdje je moje Sarajevo?

“Žana, presvuci se.”

“Mama, nemam šta da obučem.”

sarajevo-04

Stižu vijesti o tati. Nije htio da puca na svoj grad. Završio je, po kazni, na nekom lošem mjestu u vojsci. Javljaju, puk’o je. Krenuo prema Vratniku. Tamo su ga uhvatili. Masakriran je.

Vriska, plač… Ostajem nijema. U toj tišini žalim za njim. Mojim herojem. Ljekari ne mogu da mi pomognu. Trauma je takva, znate.

Tri mjeseca kasnije moje Sarajevo krvari i plače. Ruše ga. Ruše ga svi koji ga nisu udisali. Ruše ga oni što o njemu ništa nisu znali. Ruše ga uz “Crvenu jabuku”, “Indexe” i “Zabranjeno pušenje”, a nekada su trebe barili uz te stihove. Vijesti su jezive.

Mama ulazi u bakinu sobu… Blijeda.

“Javio se. Djeco. Javio se tata. Živ je.”

Uspio je nekako do Beograda. Stiže u Grahovo. Nama. Tu ga čeka drugi korpus. Odma’ mora da se javi. Takva je prekomanda.

Livada nikada nije bila veća. Trčala sam koliko me noge nose. Bacio je crveno koferče. Ispali su prljavi peškiri, nosio me dugo. Moja prva riječ: “Tata”.

Moje Sarajevo gušilo se u krvi i narednih godina. Rat se odužio. Svaki dan smo živjeli loše. Glad… Čekanje vijesti sa ratišta… Čitanje starog Zabavnika pod svijećom… Mlijeko iz humanitarne pomoći… Skupljanje grančica da se ugrijemo… Rad na pijaci za svesku… Džem od šljiva na tankoj kriščici domaćeg hljeba mekog kao majčina duša…

 

One of many apartment complexes in Sarajevo that have been destroyed during the war in Bosnia and Herzegovina during Operation JOINT ENDEAVOR.

Banjaluka je moja nova kuća. Republika Srpska moje utočište. Tu smo pronašli mir, ponovo se spojili. Nikoga ne mrzimo. Razloge za takvo što ostavili smo dvije i po decenije iza sebe. Ponovo smo srećni. Ali, godine nisu učinile da zaboravim.

Idem u Sarajevo. Naš susret je tek svijeća na bakinom grobu, šetnja do memljive marindvorske zgrade, porcija ćevapa na Baščaršiji, kolači kod čika Baftira, knedla u grlu i povratak kući… U tuđinu.

24 godine kasnije… Čitam vijesti i opet čujem usijano oružje koje sve glasnije zvecka. Ponovo prijetnje. Tamo neki ratni komandant govori da će ponovo biti rata. Drugi odgovaraju da su spremni i da će braniti bedeme. Opet zvoni rat.

Zašto ste toliko žedni krvi? Prolazi tek četvrt vijeka, one stare rane ne zacjeljuju, majke i dalje traže svoju djecu, a vi pozivate. Gdje? U nova stradanja. Odakle vam pravo? Da ponovo ginu nečija djeca? Oni imaju ime, znate, od Nikole i Jovana, Mirsada i Seje do Mate i Franje. Nisu samo broj i nisu vaša ideja.

Moje djetinjstvo je izgubljeno. Uništili ste ga. Urazumite se i ne dozvolite da današnja djeca proživljavaju strahote. Ratne traume su teške. Breme su za čitav život.

Neću da vjerujem da je opet tu pred vratima.

“O, Bože, koliko sam poželio Sarajevo, trolejbusku žicu posutu zvijezdama i stopljenu sa mojim venama…”

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije