LjudiRadoznala Lola

Jeseni Jesenjinu

U selu Konstantinovo, 3. oktobra 1895. godine, u domu Aleksandra Nikitiča i Tatjane Fjodorovne Titove, začu se plač novorođenčeta. Devet godina poslije, dječak ostavlja svoj prvi pisani trag. Taj dječak će izrasti u jednog od najvećih pjesnika svih vremena. Imao…

Bloginja

U selu Konstantinovo, 3. oktobra 1895. godine, u domu Aleksandra Nikitiča i Tatjane Fjodorovne Titove, začu se plač novorođenčeta. Devet godina poslije, dječak ostavlja svoj prvi pisani trag.

Taj dječak će izrasti u jednog od najvećih pjesnika svih vremena.

Imao je samo 30 godina kad je njegovo tijelo napustilo ovaj svijet, ali njegova riječ do danas živi. Ko je bio Sergej Aleksandrovič Jesenjin? Šta je bio Sergej Aleksandrovič Jesenjin? U svojim očima, pjesnik sela.

U očima svijeta, pjesnik nad pjesnicima.

sergej-aleksandrovic-jesenjin

On piše pjesmu, svoju muku, dira srcem prošlosti zublju. A tu buku, svog srca buku, odnijeće već sutra za rublju.

Ko sam? Šta sam?

Ko sam? Šta sam? Samo sanjar
Kome oko ispi magle let,
I svoj život uzgred, tužna lica,
Ja proživjeh uz ostali svijet.

I s tobom se ljubim po navici –
Mnogo puta već se ljubih s drugom,
K’o da krešem vatru po šibici,
Nježne reči šapućem ti dugo.

„Draga moja“, „mila“, „znaj, dovijeka“ –
Duša hladna ostaje u svemu
Kad se dirnu strasti kod čovjeka,
Nema više istine u njemu.

Zato moja duša i ne preza
Od ljubavi ledom zalivene,
Ti si moja lutalica, breza
Sazdana za druge i za mene.

Ali, tražeć’ ja srodnu za sebe,
Mučeći se bez nježnosti pune,
Nimalo se ne ljutim na tebe,
Nit’ te ikad moje srce kune.

Ko sam? Šta sam? Samo sanjar
Kome oko ispi magle let,
I voljeh te uzgred, tužna lica,
Isto tako k’o ostali svijet.

Istina je da Jesenjinovu poeziju zaista nisu krojile samo boje djetinjstva provedenog na selu.

I u noćima pijanstva, osame i ludila, Jesenjin je uvijek imao riječi za ljubav.

Ljubav prema ženi.

isidora-dankan

Isidora Dankan, prva žena modernog plesa i druga žena Jesenjina

Pismo ženi

Vi se sjećate.
Da, Vi se svega sjećate,
Kako sam stajao
Uza zid netremice,
A vi se uzrujano po sobi šećete
I nešto oštro
Bacate mi u lice.

Govorili ste
O rastanku, jer patite,
Jer Vam se smučio
Moj život prljav,
Da je već vrijeme da se poslu vratite,
A moj udes,
Da sve dublje srljam.

Voljena moja!
Niste me voljeli.
Vi niste znali, u svijetu što vrvi
Bijah kao konj pod konjanikom smjelim,
Mamuzan i zagnan do krvi.

Vi niste znali
Da usred tog blata,
U životu što biju vjetrovi,
Zato se mučim, što ne shvatam,
Kuda nas nose sudbe tokovi.

Licem u lice,
Lice se ne vidi.
Veliko se vidi na odstojanju.

Kad more kipi od hridi,
Brod je u kukavnom stanju.
Zemlja je brod!
Odjednom neko
Veličanstveno brod upravi
U pravi orkan bure, preko,
Ka novom životu, novoj slavi.

Ali ko od nas na palubi golemoj
Padao nije, uz psovke i bljuvanje?
Malo je iskusnih, što nijemo
I junački podnose ljuljanje.

Tada i ja
U divljoj buci,
Al’ zrelo znajući znanje,
Siđoh na brodsko dno u muci,
Da ne gledam ljudsko povraćanje.
To dno je bilo,
Ruska krčma, dim.
I ja nad čašom klonuh u miru,
Da, ne pateći ni za kim,
Utopim sebe
U pijanom viru.

Voljena moja!
Mučio sam Vas,
Vidjela se sjeta
U oku što zebe,
Dok sam naočigled svijeta
U skandalima traćio sebe.

Ali niste znali
Da usred tog blata,
U životu što biju vjetrovi,
Zato se mučim, što ne shvatam
Kuda nas nose sudbe tokovi. 

 

Ljubav prema majci.

 

Pismo majci

Jesi l’ živa, staričice moja?
Sin tvoj živi i pozdrav ti šalje.
Nek’ uveče nad kolibom tvojom
Ona čudna svjetlost sja i dalje.

Pišu mi da viđaju te često
zbog mene veoma zabrinutu
i da ideš svaki čas na cestu
u svom trošnom starinskom kaputu.

U sutonu plavom da te često
uvijek isto priviđenje muči:
kako su u krčmi finski nož
u srce mi zaboli u tuči.

Nemaj straha! Umiri se, draga!
Od utvare to ti srce zebe.
Tako ipak propio se nisam
da bih umro ne vidjevši tebe.

Kao nekad, i sada sam nježan,
i srce mi živi samo snom,
da što prije pobjegnem od jada
i vratim se u naš niski dom.

Vratiću se kad u našem vrtu
rašire se grane pune cvijeta.
Samo nemoj da u ranu zoru
budiš me ko prije osam ljeta.

Nemoj budit’ odsanjane snove,
nek miruje ono čega ne bi:
odveć rano zamoren životom,
samo čemer osjećam u sebi.

I ne uči da se molim. Pusti!
Nema više vraćanja ka starom.
Ti jedina utjeha si moja,
svjetlo što mi sija istim žarom.

Umiri se! Nemoj da te često
viđaju onako zabrinutu,
i ne idi svaki čas na cestu
u svom trošnom starinskom kaputu.

Sergej samo nije imao dovoljno ljubavi prema sebi.

U sobi lenjingradskog hotela “Angleter”, 28. decembra 1925. godine, u 30. godini života, Sergej se objesio. Godinu dana poslije, Galina Benislavskaja, Sergejeva simpatija iz mladosti, a ujedno i četvrta žena, oduzela je sebi život na njegovom grobu.

jesenjinovo-mrtvo-tijelo

Jesenjinovo mrtvo tijelo u lenjingradskom hotelu

Vratiti njegovo tijelo ne možemo, ali ove jeseni, na dan njegovog rođenja, možemo vratiti njegove riječi.

Možemo mu probuditi jeseni.

Jeseni Jesenjinu.

 

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije