Šta je to što tinejdžerima smeta kod roditelja? Pitale smo – tinejdžere.

U parku, tu iza zgrade “naletim” na grupu tinejdžera. Žale se jedni drugima na roditelje. Oslušnem koje ih to brige more, a onda im i priđem.

Malo nezgodno, jer ja sam novinarka, a oni su tek djeca iz parka s kojima svakog dana, ali ne novinarski, rado pričam. Poznajem ih otkako su bili u pelenama, a poznajem i njihove roditelje, divne ljude koji čine sve da im omoguće pristojan život. Ova priča nastala je uz pristanak onih koji su im posvetili život.

Ta djeca, baš kao i mi odrasli, imaju svoje probleme i, kao  veliki teret, nose ih na leđima. Zanimalo me šta ih muči, prije svega jer i ja imam nekoga ko raste i, vjerovatno, jednog dana u meni bi to biće moglo da vidi “nadžak-babu”.

Ognjen (15) kaže: “Mama je juče tražila šifru za Fejs, da provjeri s kim se dopisujem. Tata je stajao na vratima i nije joj ništa rekao. Bilo me sramota, osjećao sam se kao neki glupan. Razredna je na roditeljskom pričala kako mi previše koristimo Facebook. Njoj bi bilo bolje da nam objasni matematiku kako treba”.

Zapravo, nije otkrivanje šifre bio problem, jer na ovoj društvenoj mreži, kaže, ne krije ništa. Osjećao se kako neko prilično agresivno navaljuje da otvori dio njegovog svijeta i na to nije bio spreman. To je izazvalo buru.

Sergeja (15) je tata pitao da li ima curu, postidio se.

“Šta njega briga imam li curu ili simpatiju. To je samo moja stvar”, bio je prilično ljut i dodao da je to otišlo daleko u svađu u kojoj ga je otac “optužio” da je zaljubljen jer nema drugo opravdanje za neurednu sobu i malo lošije ocjene na kraju prošle školske godine.

“Rekao mi je da više neće tolerisati trojke i dvojke”, dodao je Sergej, rekavši kako se trudio, ali nije baš da uživa na časovima.

Na moje pitanje zašto ne želi da priča o simpatijama, uz objašnjenje da smo svi mi imali te leptiriće u stomaku, opet je pocrvenio.

Anja (16) je lijepa, visoka, prirodno plave kose. Dok smo razgovarale, nije bilo dječaka iz naselja koji joj se nije javio. Ipak, ispod tih plavih uvojaka, poput vršnjaka, krije problem.

“Mama mi ne vjeruje. Šta god da uradim, ona provjerava kod Sarine mame. Kako je to Sara uradila? Zašto je Sara bolja od mene? Njih dvije često pričaju o nama dvjema i moja mama zna da kaže:”Ova moja neće ništa da uradi. Lijena je”. Sarina mama to ne govori za Saru, bar ja nisam čula. Imam osjećaj da nikad nije zadovoljna”, povjerila se Anja.

Dodala je da je mama često kažnjava tako što joj zabrani izlaske sa drugaricama. Kada sam rekla da se majka možda plaši nečega, rekla je da bi voljela da joj to i kaže.

“Moje drugarice kažu da sa mamama pričaju o svemu. Ja ne mogu svojoj da kažem sve. Uvijek me napadne. Nikada joj nisam rekla da mi se neko iz škole sviđa. Plašim se kako bi reagovala. Telefon mi stalno provjerava i čita poruke”, ispričala je Anja.

O nepovjerenju s kojim se susreće prestala je da priča kada je naišla Sara, a onda su, kao prave prijateljice počele da se povjeravaju jedna drugoj.

Nikola (17) je košarkaš i na treninzima je redovan. Košarka mu je, zapravo, jedina ljubav. Zbog toga, čini se, sve drugo trpi.

“Mami i tati smeta što toliko vremena provodim s loptom. Kažu mi da je krajnje vrijeme da odrastem. A ja košarku volim”, jada se.

Lepeza tinejdžerskih problema je ogromna. Psihologija kaže da roditelji ponekad čine greške kojih i nisu svjesni. Kako rastu i mijenjaju se naša djeca, tako i naš odnos prema njima mora da “raste” i da se prilagođava. Pristup “ja sam ti roditelj i biće kako kažem” potpuno je kontraproduktivan. Jer, djeca u ovom dobu sebe ne smatraju djecom i odbijaju bilo kakvu vrstu pridike. Razgovor, razmjena mišljenja i pregovori su najbolji način da se tinejdžerima ukaže na problem, propust ili nedolično ponašanje.

“Ne tražite od njih da odrastu prije vremena i da preuzmu odgovornost. Život će ih, kada za to dođe vrijeme, svakodnevno tjerati da se uhvate u koštac sa problemima”, savjetuju psiholozi.

Adolescencija je težak period, sjećate se, i vi ste nekada bili djeca. Pomozite im da se prilagode i shvate svijet odraslih. Budite im utočište i lijepa riječ. Budite im najbolji prijatelj. Vjerujte im, podržavajte i nikako ne upoređujte s drugima. Roditelji, upamtite, svako dijete je biser i svako je unikat. A prema unikatima treba biti pažljiv i pun saosjećanja.

Ne očekujte da vas razumiju, jer vaše strahove i strepnje shvatiće tek kada postanu ono što ste vi njima.