PorodicaPraktična Lola

Inkluzija je ušla u zakon, ali izašla iz učionica

Djeca. Njihove jedine obaveze trebalo bi da budu djetinji osmijeh, učenje kroz igru, igra, nestašluci… Nažalost, odrasli djeci ne ostavljaju mnogo prostora za djetinjarije. Poštovanje njihovih prava svedeno je na minimum. Postoje, da. Ali u mnogo slučajeva tek kao slovo…

Žana Gauk

Djeca. Njihove jedine obaveze trebalo bi da budu djetinji osmijeh, učenje kroz igru, igra, nestašluci… Nažalost, odrasli djeci ne ostavljaju mnogo prostora za djetinjarije. Poštovanje njihovih prava svedeno je na minimum. Postoje, da. Ali u mnogo slučajeva tek kao slovo na papiru.

U potrazi za odgovorom koja su to dječija prava najugorženija, dobijamo šamar. Onaj društveni. Samo u septembru, ističe Nada Grahovac, ombudsman za djecu RS, primljeno je 60 žalbi jer je najmlađima sa poteškoćama u razvoju uskraćeno pravo na školovanje i prijeko potrebne asistente.

A zakoni nalažu drugačije pa, na primjer, prema Zakonu o osnovnom obrazovanju Republike Srpske, djeca sa smetnjama u psihofizičkom razvoju imaju pravo na osnovno obrazovanje i vaspitanje u redovnim školama i prema programima prilagođenim njihovim individualnim potrebama. Sa umjerenim smetnjama u psihičkom razvoju upisuju se i školuju u skladu sa preporukama nadležnih ustanova.

Takođe, djeca sa težim i teškim smetnjama imaju pravo na obrazovanje i vaspitanje i u skladu sa Zakonom upisuju se u specijalnu školu ili specijalno odjeljenje.

djecaTragajući za istinitom pričom o tome kako izgleda školovanje osobe koja ima poteškoće u razvoju, došle smo do Ane Kotur, dobitnice priznanja Ujedinjenih nacija za društveni angažman i izvještavanje o osobama s invaliditetom u BiH. Objasnila je ono nekada, ali i ovo sada.

A zakoni nalažu drugačije pa, na primjer, prema Zakonu o osnovnom obrazovanju Republike Srpske, djeca sa smetnjama u psihofizičkom razvoju imaju pravo na osnovno obrazovanje i vaspitanje u redovnim školama i prema programima prilagođenim njihovim individualnim potrebama. Sa umjerenim smetnjama u psihičkom razvoju upisuju se i školuju u skladu sa preporukama nadležnih ustanova.

Često, kaže, svoje odrastanje i školovanje naziva predinkluzivnim, jer kada je išla u školu sve se završavalo na procjeni nadležnog centra za socijalni rad, a zavisilo mahom od njenih roditelja.

„Mama mi je učiteljica u penziji, pa je negdje njena procjena bila prva. Nastava fizičkog mi je bila prilagođena, čitav kolektiv nastavnika se bunio na vijećima zbog moje četvorke iz tehničkog, jer su znali da mogu da uradim zadatak, odnosno da ga shvatam i dovedem do kraja, ali da fizički ne mogu to savršeno precizno da izvedem. I ono najbitnije, generacija je vaspitana tako da prihvati različitost“, prisjeća se Ana.

inkluzija-03Nažalost, ističe, ulaskom inkluzije u zakon, ona izlazi iz učionica, jer ono za šta se zalažemo postaje razlog zašto to nemamo. Upravo Ana ukazala je na diskriminišuću odredbu Zakona o obrazovanju po kojoj pravo na asistenta u nastavi imaju samo djeca sa autizmom, dok za svu ostalu djecu to pravo zavisi.

„Sljedeći problem je i nespremnost djece za školu u redovnom okruženju, jer nisu uključena blagovremeno u predškolski program koji, kao i za svu djecu, donosi mnogo benefita, pogotovo kad je u pitanju funkcionisanje i socijalizacija u vršnjačkoj grupi. Kad na vrata škole pokuca dijete sa poeškoćama koje treba postati prvačić, tu izlaz obično bude odgoda zakonskog roka za upis od godinu dana. Međutim, pitanje je koliko truda treba uložiti u to da se u godini nadoknade svi oni dani koje smo izgubili sa zanemarenim predškolskim i da li je to brzinsko saniranje problema“, upozorava Ana.

Nažalost, ističe, ulaskom inkluzije u zakon, ona izlazi iz učionica, jer ono za šta se zalažemo postaje razlog zašto to nemamo.

Kao borac za prava osoba sa invaliditetom ističe da je ključno upravo ovo sa početka priče – neriješen status asistenata u nastavi.

„Kadra ima, neophodno ga je dodatno edukovati za ovakav rad, ali ako nema riješeno pitanje zaposlenja, malo ko se odlučuje na ovo. Obično su zaposleni na ugovor o djelu, vrlo malih i neredovnih primanja, bez plaćenih doprinosa, iako odrađuju posao čitavog društva i, logično, ali ne i dobro – postaju karika koja nedostaje“, zaključuje Ana.

Grahovac je istakla da je sve više djece sa poteškoćama u razvoju, ali da se sistem veoma sporo mijenja. I tu je ključ. Zakonodavci bi morali brže da rade i prilagođavaju propise stvarnom stanju na terenu. Tek tada ćemo izbjeći ovakve scene.

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije