Praktična LolaŽivot

Zamisli da si se rodila kao neko drugi.

Zamisli da si se rodila kao neko drugi. (To bi naravno, opet, bila ti.) Živiš u divnom gradu kraj mora. Tvoj otac, Bogoljub, poznati je astronom i matematičar. Volio te je, pazio i svo svoje znanje prenio na tebe, jer…

Maja Mihajlović

Zamisli da si se rodila kao neko drugi. (To bi naravno, opet, bila ti.)

Živiš u divnom gradu kraj mora. Tvoj otac, Bogoljub, poznati je astronom i matematičar. Volio te je, pazio i svo svoje znanje prenio na tebe, jer je znao ko si i koliko možeš. Bila si gledana i tretirana kao da si sin, iako okolina to nije baš imala običaj raditi ili čak odobravati. Bila si vjerna svom ocu i njegovoj nauci. Svojoj nauci. Ona je tvoja jedina ljubav. Uvijek si bila okružena muškarcima, ali mogli su ti se samo diviti i klanjati tebi, tvom znanju, vrlini i plemenitosti.

Sada, sa četrdeset i pet godina i dalje imaš divnu, kovrdžavu kosu, skupljenu u rep, da ti ne smeta dok praviš zapise o Euklidovoj “Geometriji”, Ptolomejevom “Almagestu”, izučavaš astrolab, odgovaraš na pisma svom bivšem učeniku i budućem svešteniku ili držiš predavanja o Platonu, Aristotelu i Plotinu.

Celibat je bio tvoj izbor, ali tvoj život je bio život punim plućima. I umom. Znanjem, jednako kao i dobrotom.

Možda si se taj dan pitala kako si se našla u sred političkih previranja u svom rodnom gradu. Možda ti nije bilo jasno zašto, u gradu prepunom istorije, ljudi različitih kultura i vjerovanja, ima toliko sukoba. Možda si se pitala kako centar svijeta, što je tvoj grad trebalo da bude, može da se toliko zatvori i ne vidi dalje od prsta pred svojim očima.

Možda su pred tvojim očima prolazile slike nedavnih događaja. Možda ti je u ušima bio vrisak hrišćana koji su jedne noći, čuvši povike: “Gori crkva!” izletjeli u mračne ulice. Možda ti je pred očima, poput zvijezda koje si obožavala, svjetlucalo prstenje Jevreja, taj kobni znak raspoznavanja u kobnoj, osvetničkoj noći masakra.

antika

Možda si pokušavala da razlučiš kako je do tog masakra došlo i zašto je bilo potrebno da se stavljaju proglasi, da se zabranjuju jevrejska okupljanja i zabave, da se tome ruga ili da se patrijarsi i politički namjesnici igraju moći?

Možda si se pitala da li si učinila dovoljno i da li si mogla to da spriječiš u svojim razgovorima sa namjesnikom, jer ipak je i on bio između nevjernika i vjernika, na pola puta. Primio je hrišćanstvo tek nedavno, mogao je da razumije i jedne i druge i treće.

Ali opet, možda si se pitala, zašto mu to nije pomoglo i zašto su monasi, njih pet stotina, naoružani, sišli sa brda, zarobili ga, mučili i umalo ubili kamenim blokom? I zašto i kako je moguće, u tom svijetu kom ne pripadaš, proglasiti svecem tog monaha, čovjeka koji drugome hoće da razbije kosti pa poslije primi svoju kaznu i umre jednako mučen?

Ko zna šta ti je sve tog popodneva prolazilo kroz glavu. Možda i ništa od ovoga, možda nisi stigla da pomisliš na bilo koju od tih stvari tog dana, zaokupljna algebrom ili geometrijom.

Izašla si napolje, ušla u kočiju. Presreli su te. Grupa bijesnih ljudi izvukla te je van, odvela u crkvu. Tamo ti je skinula haljine, mučila, školjkama skinula i kožu još prije nego te ubila. Nastavila je, sve dok ti nije potpuno oskrnavila tijelo, a potom ga zapalila.

hypatia

Ti si bila mučenica. Oni su bili mučitelji.

Ti si bila čista vrlina. Oni ljudi uprljani krvlju.

Ti si živjela za vrlinu. Oni za Boga.

A taj Bog, da je postojao, znao bi da si ti njegova, a ne oni.

Tvoj poslednji udah bio je smrt antičkog doba, vatra koja je spalila tvoje tijelo, spalila je Univerzitet i Serpium, poslednje utočište knjiga iz već spaljene biblioteke i pretvorila u pepeo različitosti čuvane od Aleksandra Velikog, do tebe, 415. godine.

Vatra koja je spalila tebe, zapalila je baklju moći hrišćanstvu. Da je bar sijala hiljadu dugih godina srednjeg vijeka kao 45 godina tvoje oči pune svemira.

Tvoja je vrlina, ipak, bila svjetlija, tvoje znanje vrjednije i tvoj život svetiji.

Ime ti je bilo Najuzvišenija.

Ime ti je bilo Hipatija.

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije