Ljudi s olovkama

Denis Vidović: Probava počinje narudžbom

Svi , zapravo, znaju već daleko unaprijed što će pojesti, što vole, ali kad je riječ o važnim stvarima ljudi si vole uzeti vremena. A postoji li išta važnije od hrane? „Dobar dan, izvolite?“ pitao sam gospodina koji je upravo…

Ljudi s olovkama

Svi , zapravo, znaju već daleko unaprijed što će pojesti, što vole, ali kad je riječ o važnim stvarima ljudi si vole uzeti vremena. A postoji li išta važnije od hrane?

„Dobar dan, izvolite?“ pitao sam gospodina koji je upravo pristupio šalteru fast fooda.

„Možee…“, počešao se čovjek brzo po glavi, istegnuo vrat lijevo, desno, provrtio ramenima naprijed, nazad, pogledao gore, dolje pa opet ravno u mene. Bilo je divno toplo ljetno jutro, „sendvič…“

„Recite mi, molim Vas, želite li sendvič sa šunkom, budžolom, suhim vratićem, parizerom, tunjevinom, pršutom, piletinom ili vegetarijanski?“

„Možee…“ , iskrivio je gost usne u lijevu stranu i istodobno lijevom rukom počeo potezati resicu istostraničnog uha. Napućena usta počela su putovati od jednog do drugog uha. U glavi mi se zavrtio savjet viđenijih i mudrijih kolegica te sam se posvetio drugim kuhinjskim aktivnostima, puštajući gospodina da u miru odluči o vrsti sendviča i o valjanom danu za invaziju na Normandiju. Očistio sam tri glavice kupusa. Usne su i dalje imale svoj ritam. Naribao sam ga i spremio u hladnjak. Ruka je pustila uho, što je odmah dalo prostora govoru: „Možee…sa šunkom.“

„Naravno. Recite, molim Vas, želite li da Vam sendvič napravim u pecivu ili u lepinji?“

Gospodin je pročistio grlo, hitro se počešao po tjemenu, malo iskrivio lice, nakašljao se, napućio usnice, a zatim počeo lagano, ali nezaustavljivo tapkati kažiprstom, s ustima spremnim za fotografiju facebook ere. Oprao sam par glavica salate, istrgao je na manje komade. Tapkajući kažiprst prihvatio je društvo ostala četiri prsta i sad su svi zajedno ispitivali kvalitetu vlasišta, od šiški do zatiljka. Ogulio sam dvije kile mrkve i naribao je. Povremeno pročišćavanje grla davalo mi je do znanja da muškarac ne samo da stoji, već stoji i razmišlja. Iza moje prve i još neuslužene mušterije već se stvorio popriličan broj potencijalnih jedača koji su nestrpljivo mijenjali težište tijela i boju u obrazima.

Čišćenje grla.

„Možee…Koja je razlika?“

„Sendvič u pecivu je manji od onoga u lepinji.“

„Mhh. Možee…“, lagano, ali čujno povukao je zrak prema gornjem dijelu zuba. Red ljudi iza njega napeto je osluškivao, „u pecivu.“

Red je s olakšanjem otpuhnuo.

„Želite li da Vam sendvič ugrijem u mikrovalnoj ili tostiram?“

dsc_0367

„Možee…“, sagnuo se, odvezao i ponovno zavezao obje cipele, obrisao par tona nevidljive prašine po cijelom tijelu, u Poirotovom stilu, spustio pogled te počeo bubnjati prstima desne ruke po jedinom čelu koje mu pripada. Očistio sam pola vreće luka, izrezao nešto paprike, napravio ljuti umak. Izvana su dopirali zvuci dječjeg smijeha i povremeno, ali skladno udaranje glave o zid fast fooda nestrpljive gospođe.

„Možee…“, iskrivio je lice, brzo se počešavši iza uha, „tostiran“.

„Recite mi, molim Vas, umak?“ upitao sam nakon što sam ubacio sendvič u toster.

„Možee“, počeo se gospodin štipkati za bradu (i ovaj put svoju vlastitu).

Osmero ljudi napustilo je svoj položaj, zbog čega će, sukladno rimskom zakonu, biti podvrgnuti desetkovanju. Izgleda da su sa sobom odlučili povesti i gospođu prije no što njezina glava ozbiljnije ošteti zid fast fooda.

„Šta imate?“ polako i oprezno će polagani i oprezni gospodin.

„Majoneza, tartar, ketchap, senf, hambi, ljuti umak.“

„Možee…“

Osvježene snage zamijenile su borbeni red iza ljubitelja mudrosti uvaljenog u misli o nastanku svemira i željenom umaku. Pogled je podignuo prema nebesima, odnosno tendi, sinkronizirano dižući i spuštajući usnice. Odvojio sam žumanjke, dodao soli, papra, senfa, malo limunovog soka te uljem počeo zgušnjavati buduću majonezu. Iza promišljajućeg gospodina čuli su se pozivi na linč i cvrkut ptičica.

„Možee…“, spremio sam majonezu i upravo izvedeni hambi i tartar u prigodne posude. Na brzinu sam oribao napu i roštilj, „majoneza.“

„Može, može. Da Vam to najprije malo ugrijem u mikrovalnoj? Već se sav ohladio“, pokazao sam prstom na sendvič koji sam prije par sati izvadio iz tostera.

„Mmmmmmm, može.“

„Jel’ mogu ja samo na brzinu dobit jedan hot dog?! Pa već sat i dvajst dve minute čekam!“

„Žao mi je, gospođo, ništa prije reda“, smireno sam održavao red u redu.

Prvi među jednakima nije se ni okrenuo. Zbog toga je propustio vidjeti bolničare hitne pomoći kako reanimiraju izgladnjelog gospodina koji je izgubio svijest, a samim tim i red.

„Recite, molim Vas, što da Vam stavim od salate?“

Ruke su dotaknule koljena pa pod ispred prstiju. Morao sam priznati da je gospodin prilično rastezljiv jer su mu leđa pritom ostala ravna. Uspravio se te istegnuo jednu ruku. Iz podruma sam donio rajčice, krastavce i papriku, par konzervi tunjevine i jednu konzervu kukuruza. Nastavio je s istezanjem udova. Zaboravio sam donijeti smrznute odreske za hamburgere pa sam se vratio u podrum usput ponijevši i nekoliko konzervi pelata.

„Možeee…“, začula se riječ koja bijaše u početku, a riječ bijaše u gosta.

„Šta imate?“

„Zelena salata, kupus, svježi krastavci, kiseli krastavci, mrkva, rajčica, paprika, luk.“

„Možee…radić.“

„Žao mi je, ali nemamo radić.“

„Mhh, a šta imate?“

Skrušeno sam ponovio nabrojano.

„Mhh…Može…“

Stenjanje mučenika iza prvog čovjeka ispred pulta nije nimalo izmijenilo njegovu odluku da je ne donese. Barem ne odmah. Izašao sam van pomesti terasu, zavezao stolice, zatvorio suncobrane, zaključao hladnjak s pićem te se vratio pred birajućeg odabranog.

„Možee…zelena.“

„Samo zelena?“ upitao sam uslužno i nježno

„Možee…“

U tom trenutku , negdje s kraja reda doletio je kamen koji je neozlijeđen probio staklenu pregradu i zaustavio se u sudoperu. Pomeo sam staklo, cijelu kuhinju i salu za goste. Nisam spremio oprano posuđe jer se danas, začudo, nije ni zaprljalo.

„Možee…Može samo zelena.“

„U redu.“

Zamotao sam sendvič i bez problema ga pružio kroz kamenom povećani otvor na staklenoj pregradi.

„Deset kuna, molim Vas.“

„I možee…“, pun mjesec davao je neku poetičnost čovjeku o čijim je odlukama ovisila sudbina i opstanak čovječanstva i ovog kasnovečernjeg doručka, „može još jedan… sendvič.“

„Može, naravno. Recite s čim ćete sendvič?“

“Možeee…“

 

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije