Enis Bešlagić: Nemamo više metaka za svoju djecu, ako imate za svoju izvolite, ali mi svoju više ne damo.

Ovogodišnji Zaplet08 Gradskog pozorišta Jazavac osim sjajnih predstava obilježili su i razgovori sa glumcima. Jedan od njih je bio zabavni, neposredni Enis Bešlagić sa kojim je Lola imala priliku da uradi i intervju u kojem je iznio svoje stavove o kulturi, društvu, politici, ali i nacionalizmu. Kao uvodno pitanje bilo je neminovno osvrnuti se na nedavni pokušaj zabrane izvođenja predstave Vaše i naše nasilje na MESS festivalu u Sarajevu. Je li kultura postala svačija i zašto se pokušava ograničiti umjetnička sloboda?

“Svi su se počeli miješati i svi su dali sebi za pravo, jer oni misle da je to demokratija, da treba govoriti šta ko da radi. Mislim da su se pobrkale uloge, jer vjerski službenici trebaju biti vjerski službenici. Ne mora to značiti da su svi u vjeri ako pripadaju imenom nekoj etičkoj skupini, ne znači da su sljedbenici iste vjere. Osnovno ljudsko pravo je pravo izražavanja i komunikacije u prostorima koji su namijenjeni za to. Nije niko došao pa izvodio nešto u vjerskim institucijama, što ja ne podržavam da se vrijeđa. Ali isto tako ne mogu oni dolaziti u pozorište i braniti izvođenje.”

O tome kako je biti glumac u Bosni i Hercegovini rekao je:

“Može biti to dobar život u kojem pristojno živiš, jer naši prostori još uvijek vole glumce, ali oni nemaju taj rezultat koji bi voljeli i finansijski. Količina publiciteta nema veze sa iznosom novca koji oni dobijaju i to se ne može porediti sa pjevačima i fudbalerima. Nekada su glumci zbog Tite koji im je dao pijadestal, bili vrednovani i prepoznati od strane društva. On je volio glumce, a sad dolaze političari koji ne vole ništa i vrijednosti padaju. Nadam se da će doći neki političar koji će voljeti kulturu više od nacionalnog identiteta.”

S obzirom na to da je mnogima i dan danas najprepoznatljiviji kroz ulogu Šemse u Našoj maloj klinici, zanimalo nas je koliko glumac uspije, ako uspije ikad izaći iz te uloge i pokazati umijeće i u drugim žanrovima, ali i ulogama. Međutim, njegov odgovor vas navodi da shvatite kako je najbolje što mu se desilo upravo to što je “zaglavio” u ovoj ulozi:

“Normalno je da prvi utisak utiče na sve dalje u radu i životu. Šemso je moj najveći uspjeh, bez obzira na to da li me ljudi sada po njemu prepoznaju ili ne, jer djeca koja su bila bolesna od teških bolesti, tražila su lik Šemse da ih razvesele. Zato mi je uloga u dječijim životima, čak i onih koji su sada maleni anđeli od životnog značaja.”

Šemso je moj najveći uspjeh, bez obzira na to da li me ljudi sada po njemu prepoznaju ili ne, jer djeca koja su bila bolesna od teških bolesti, tražila su lik Šemse da ih razvesele.

Za sebe govori kako nije glumac, već medij, koji prenosi sve važne poruke ljudima. Obilazeći Balkan uzduž i poprijeko shvatio je da ne postoje podjele koje će njega dovesti u nezavidan položaj, ali da se i dalje djeci servira takva propaganda. “Ne smiju ići u dijelove države ili regije, jer im se priča šta se loše može desiti tamo”. Ujedno je tako bilo i sa nedavnim huškanjem o potencijalnim novim ratovima, nakon čega je on izjavio kako nema šanse, jer nismo tolike budale da ponovo radimo iste greške.

Nadam se da će doći neki političar koji će voljeti kulturu više od nacionalnog identiteta.

Shvatili su političari našu poruku koja glasi: “Slobodno vi svoju djecu upregnite, idete tamo na neku poljanu, koja je isto vaša, jedan kroz jedan. Pa se onda vi tamo izražavajte i ratujte kako želite. Zaista ono što je moja poruka je da su oni pozvani tu da se dogovore, jer mi znamo da se mi kao narod ne možemo dogovoriti. Dakle, izabrali smo ih za tu svrhu. Ako ne možete, neka nađu one koji mogu”, poručio je Enis.

O stanju kulture u našoj državi dovoljno govori njegova opaska kako je danas postalo “nekulturno baviti se kulturom” i kako se skuplja stotine sponzora da bi se održao festival poput Zapleta, kako bi djeca imala šta gledati.

Političari su preuzeli preveliku ulogu, a znam da ni oni tako ne misle kako govore, ali su navikli da to tako rade. Uprkos tome što ljudi ne mogu zaspati noćima u strahu od njihovih riječi.

U vremenu ekspanzije društvenih mreža i ljudi koji objavljuju sve i svašta, Enis smatra da su svi postali mediji. “Ti se danas boriš sa instagram ljudima, koji su veće face sa više pratitelja. Svako piše komentare iza pseudonima. Ja poštujem javno iznošenje stavova. Dijelim ljude na dobre i loše i ne vidim potrebu da mislimo da ako cijeniš svoje, ne voliš tuđe i ako voliš tuđe da nisi svoje izdao. Treba svima nama malo više hrabrosti”, dodao je.

Nasmijan i raspoložen kao i uvijek rekao je kako je pozitivan samo zbog dušmana. Zna kako oni ne žele da se iko smije, da smo svi tužni, ali ne ide tako. Istaknuo je i kako se u bivšoj Jugoslaviji više smjelo zezati, dok je danas teško biti komičar, jer ako ćeš se našaliti sa popovima i hodžama odmah te iz vjerskih zajednica zovu. Ako pričaš o političarima odmah ti zovu kuću.

Kao jedan od četvoro izabranih u klasi od stotinu i pedeset prijavljenih Enis je radio na sebi. A nećete vjerovati koja mu je bila prva uloga. Dok je kao student imao pedeset maraka mjesečno i stipendije 60, dobio je prvi angažman kao teletabis. Radio je na sinhronizaciji crtanog filma, a honorar je bio četrdeset maraka. Svoju prvu platu od nepunih hiljadu maraka potrošio je na vožnju autićima sa društvom sa akademije, jer je kao dijete odrastao sa markom u džepu i gledanjem druge djece kako se voze.

Tada sam ostao željan svega pa sam odlučio to veče zakupiti autiće i platiti taksije kući svima.

Za kraj je svu suštinu podjela, problema i svakodnevnih prepiranja poentirao svojom porukom:

Ja bih svom djetetu rekao: “Nek se zaboravi, jer problem leži u onome da se ne zaboravi. Zato što mi onda osvećujemo se za neke pra pra dede i mi svoju djecu trujemo time. Nemamo više metaka za svoju djecu, ako imate za svoju izvolite, ali mi svoju više ne damo.