Ljudi s olovkama

Jelena Jovčić: Kriva je politika

Voz je polako prolazio kroz siromašne palanke. Mogla je jasno da vidi način života tih ljudi kroz čija mjesta se polako vuku stare dotrajale lokomotive. Naslonila je glavu i osamljeno zurila kroz prozor ne gledajući u nepregledne poljane i poneku…

Ljudi s olovkama

Voz je polako prolazio kroz siromašne palanke. Mogla je jasno da vidi način života tih ljudi kroz čija mjesta se polako vuku stare dotrajale lokomotive. Naslonila je glavu i osamljeno zurila kroz prozor ne gledajući u nepregledne poljane i poneku staru kućicu što je ponosito stajala tu godinama ne obazirući se na vremena koja su prohujala i ljude koji su je posjedovali.

Ona je gledala kroz sve vidike, mislima daleko i od tog zagušljivog kupea,  i od tog nepoznatog mjesta…

„Nećemo večeras ići! Djeco, idite u krevet!“, majka je vjerovala u to što je izgovorila.

Starija sestra je uzela za ručice svoje seke i odvela ih u dječiju sobu. Majka je odnijela bebe u svoju sobu, muško i žensko-blizanci.

U dnevnoj sobi, dobro se sjeća iako joj nije bilo ni pet godina, sve vojnici, svuda, na kaučima, na podu, gdje god su mogli samo da se pruže, da odmore, u Livnu se već puca.

Iste te večeri majka je užurbano iznijela svoje blago, svoje petoro dječice i pobjegla u susjednu opštinu. Neće dalje ići, mislila je.

A ona se sjeća, iako njeni nikad ne pričaju o tome, izašla je u pidzami sa jednom čarapicom na nozi, za drugu nije bilo vremena.

“To nije moj tata.”, izgovorila je djevojčica vidjevši mladog čovjeka u vojničkoj uniformi, njegova mezimica.

pruga

“Je li slobodno?”- upitao je čovjek srednjih godina ispitivački gledajući Mariju.

“Jeste.”, trgnula se Marija iz svojih sjećanja. Voz je nastavio svoju putanju…

“Bože, kako li se tata tad osjećao?”, mislila je…

Vrteška, dječiji smijeh, dvije starije djevojčice vrte mlađu djecu, među njima i njih tri sestrice. Narod obavlja svoje dnevne obaveze. Vrijeme lijepo. Sunčano. Proljeće. Sve se budi. Negdje iz zgrade se čuje Bajaga -“Buđenje ranog proljeća”…

Voz ubrzava, sjećanja se odmotavaju, davno zapamćena, nikad izgovorena kao da je sramota sjećati se…

Mariji rođendan! Pet godina! Ujak joj poklonio crvene cipelice, baletankice. Neko joj ukrao jednu kad ih je nehajno ostavila ispred vrata od stana. Ne zna, živjela je u kući, nije u stanu. Plače. Tužna je.

I odrasla je sa tom slikom oduzetog poklona. I sad je boli ljudska zloba. Šta neko može učiniti sa jednom cipelicom? Zar je to neslana šala nekog djeteta? Mogu li djeca biti zla? Sad zna da mogu. Ne rađaju se takva, tako se vaspitavaju.

Poslije će svoje poklone dobro čuvati, ne zbog materijalne vrijednosti, nego emotivne. Crvene cipelice zauvijek nosi u duši…

cipelice-crvene

Sjeća se da je majka bila sa njima u parkiću pred zgradom, i neki pas je bio tu, vučjak, nečiji je bio, od milja su ga zvali Vučko. Djevojčica je prišla Vučku i ugledala suze- teku iz njegovih očiju.

“Mama, zašto Vučko plače?”, pitala je.

Šta da joj odgovori, ne zna ni sama šta se dešava. Smršala od brige i tuge, 28. joj godina, muž i brat na ratištu, majka bolesna, otac star, svekar i svekriva tvrdoglavo ostaju u svojoj kući, kažu: “Rata neće biti.”.

Plače, jer osjeti da će rata biti, zna sad Marija. Sad kad ima 25. godina sve joj je jasno. Životinje su osjetile, priroda se uznemirila, svi su osjetili prije naroda. Narod, lud, ne vjeruje ni sopstvenim očima.

Vučko je pratio autobus kojim su izašli iz rodnog kraja, pratio dok je imao snage.

Mariji se ote uzdah, vrati se u sadašnjost. Ide po ko zna koji put u neko nepoznato selo da obavi razgovor za posao, učiteljica je. Ne nada se mnogo ni ovaj put, ali zna da će jednog dana raditi u učionici, vjeruje u to i želi svim srcem da radi sa djecom. Naučiće djecu da vole bez predrasuda, da budu pravi ljudi kad odrastu. To će reći kad je budu pitali šta je najvažnije, reći će da je najvažnije da ti mali ljudi postanu dobri ljudi.

Progutala je jednu suzu, jer zna da ih neće moći zaustaviti ako prva krene. Nije sama u kupeu, a ne smije doći uplakana u školu kojoj samo ime zna.

djevojcica-sjedi

“Pomisli na nešto lijepo.”, govorila je sebi.

Pred njom se stvori slika srećne porodice, tetka je u gostima. Kuća okupana prazničnom radošću.

“Koga najviše voliš?”, pitala je tetka.

“Tatu i pršut.”, odgovara trogodišnja Marija.

Svi prasnuše u smijeh.

I Marija se nasmija svom odgovoru. Raspoloženje joj se popravi. Srećna je. Njena porodica je na okupu  i poslije 20 godina. I  sad najviše voli tatu, ali od onog dana kad je došao u vojničkoj uniformi između njih je neki nepoznati jaz. Od njega nikad nije čula ništa loše o ljudima. On joj je bio uzor dok je odrastala.

Sjeća se rečenice: “Nisu krivi ljudi, kriva je politika.”

 

Jelena Jovčić

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije