LjudiRadoznala Lola

Ja – Silvija. Silvija Plat.

Ja. Ko sam ja? Zašto sam ja “ja”? Ko je kriv za to? Ja? Da li je “ja” rođeno još u stomaku ili ga je okolina rodila? Da li je “ja” zbir slobodne volje i izbora ili je, pak, riječ…

Bloginja

Ja.

Ko sam ja?

Zašto sam ja “ja”?

Ko je kriv za to?

Ja?

sylvia-plath-yorkshire

Da li je “ja” rođeno još u stomaku ili ga je okolina rodila?

Da li je “ja” zbir slobodne volje i izbora ili je, pak, riječ o jednačini sila prilika i neprilika?

Da li je “ja” komplikovana matematika odluka ili čista genetika?

natasa-konjevic-chicken-or-the-egg

Kokoš ili jaje, crtež, Nataša Konjević

Nisu to pitanja od danas, a ni od juče.

I nisu to pitanja rezervisana za filozofe i druge mudrace.

Otkad se razumni čovjek ispravio, pitanja su krenula da naviru.

Nisu to pitanja od maloprije, a ni mnogo prije nas, homo sapiensa 21. vijeka.

I nisu to pitanja rezervisana za pjesnike i druge umjetnike.

sylvia-plath-writing

Ali mnogi umjetnici su, tražeći svoje “ja”, pronašli naše.

Osamnaestogodišnja Silvija Plat je jeseni 1950. godine tražila odgovor.

U svojoj konfesionalnoj poeziji. U poeziji priznanja i lične istine.

U svom dnevniku. U samoj sebi.

U svom “ja“.

Biće da se samo tu i krije odgovor na bezvremensko “ja” pitanje.

Duboko u nama.

Duboko u svakom “ja“.

sylvia-plath-i-am

Zapis iz Dnevnika Silvije Plat

1950.

Šta ja mogu da znam o tuzi? Niko koga volim nije umro ili bio zlostavljan.

Nikada nisam čeznula za hranom ili mjestom za spavanje.

Nadarena sam sa pet čula i privlačnom spoljašnošću.

Pa mogu da filozofiram iz svog lagodnog malog ušuškanog mjesta.

Pa mogu da idem na jedan od najprestižnijih koledža u Americi, da živim sa 2.000 najizvanrednijih djevojaka u Sjedinjenim Američkim Državama.

Na šta ja mogu da se žalim?

Ne na mnogo toga.

Jedini način na koji mogu sebi da dam na samopoštovanju jeste da kažem da sam stipendista; i da nisam upotrijebila svoju slobodnu volju i učila tokom srednje škole, nikada ne bih bila ovdje gdje jesam.

Ali, kada dođeš do srži stvari, koliko je to zaista bila slobodna volja?

Koliko je sposobnost za razmišljanje koju sam dobila od svojih roditelja, roditeljski podsticaj za učenjem i akademskim uspjehom, zapravo bila potreba da se pronađe alternativa za društveni svijet dječaka i djevojčica, svijet koji mi je bio zabranjen?

I zar moja želja za pisanjem ne dolazi od sklonosti ka introvertnosti, koja je započela dok sam još bila mala, odgajana kao da živim u bajkovitom svijetu Meri Popins i Vinija Pua?

Zar me već to nije razdvojilo od većine mojih školskih drugara? Ta činjenica da sam dobijala sve petice i bila “drugačija” od grubih konvejaca? Kako drugačija? Ni sama nisam sigurna, ali “drugačija” poput životinje sa dodirom ljudskih ruku oko vrata kada se vraća u stado.

Sve ovo bi mogao da bude samo suptilan način egoističkog razdvajanja sebe od običnog stada, ali shvatite kako hoćete.

ja-silvija

A, što se tiče slobodne volje, njena pukotina je odveć uska da bi se čovjek uvukao u nju, čovjek slomljen od samog rođenja od strane okruženja, naslijeđa, vremena i događaja i lokalnih konvencija.

Da su mi roditelji bili Italijani i da sam rođena u pećinama u brdima, bila bih prostituka već sa 12 godina, zbog toga što bi morala da preživim (zašto bih morala?), a to bi bio jedini otvoreni put. Da sam rođena u bogatoj njujorškoj porodici sa pseudokulturološkim naginjanjima, sazrijela bih s njima, sve opremljena krznenim kaputima, društvenim kontaktima i nonšalantnim pućenjem.

Kako ovo znam? Ne znam.

Mogu samo da nagađam.

Ali, ja ne bih bila ja.

Ali, ja sam ja sada.

I toliko je miliona ljudi koji su tako nepovratno svoja posebna varijanta “ja”, da jedva mogu da podnesem da mislim o tome.

Ja – kako čvrsta riječ.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije