Ovo je priča o jednoj djevojčici koja je sa samo 11 godina riješila da svijet učini boljim mjestom za život. Upoznajte Megan Voren, danas trinaestogodišnjakinju, koja je odlučila da pokloni knjige djeci koja nisu u mogućnosti da ih imaju. Njen…
Ovo je priča o jednoj djevojčici koja je sa samo 11 godina riješila da svijet učini boljim mjestom za život. Upoznajte Megan Voren, danas trinaestogodišnjakinju, koja je odlučila da pokloni knjige djeci koja nisu u mogućnosti da ih imaju. Njen plan je bio da za godinu dana prikupi 500 knjiga i donira ih drugoj djeci, ali je ljudska dobrota iznenadila. Na njenu adresu u Ohaju su za dvije godine stigle skoro 22.000 knjiga koje je donirala na 55 različitih lokacija!
Tako je nastao jedan pravi mali projekat pod imenom „Knjige za laku noć“ čija je alfa i omega upravo Megan. Veoma otvorena i uvijek sa osmijehom, Megan plijeni dobrotom i čini da se osjećate kao da je poznajete cijeli život. Iako je još veoma mlada, ova djevojčica je izuzetno ozbiljna, odgovorna i inspiriše vas da budete bolja osoba.
U razgovoru za magazin „Lola“ ova divna mlada dama je otkrila šta ju je inspirisalo da započne priču o „Knjigama za laku noć“, kako djeca reaguju kada im pokloni knjige i šta joj je sve omogućila njena odluka da drugim mališanima uljepša živote čarobnim svijetom pisane riječi.
Meganin plan je bio da za godinu dana prikupi 500 knjiga i donira ih drugoj djeci, ali je ljudska dobrota iznenadila. Na njenu adresu u Ohaju su za dvije godine stiglle skoro 22.000 knjiga koje je donirala na 55 različitih lokacija!
Šta te inspirisalo da pokreneš priču oko projekta „Knjige za laku noć“?
Mislim da se tu radilo o više stvari. Jedna od njih je činjenica da je moja mama nastavnik i ona se uvijek trudila da imam knjige koje su mi potrebne kako bih uspjela i kao osoba i kao učenik. Osim toga, ona je uvijek predavala u urbanim sredinama tako da sam imala priliku da vidim kakva je situacija u siromašnim krajevima.
Imala si samo 11 godina kada si pokrenula ovaj projekat. Ko ti je najviše pomogao?
Koncept “Knjiga za laku noć” sam osmislila poptuno sama. Međutim, trebala mi je pomoć. Moj djed je penzionisani advokat i on je sredio sve pravne stvari, a mama mi od samog početka pomaže oko rasporeda.
Možeš li čitaocima magazina “Lola” objasniti kako izgleda jedan dan kada poklanjaš knjige?
Način na koji doniram knjige zavisi od lokacije. Mama i ja dođemo u školu i pronađemo osoblje koje ima spremna kolica za nas. Tada kutije sa knjigama stavimo na kolica i odguramo ih u prostoriju gdje će biti poklanjane. Poželjno je da to bude veća prostorija. Tamo stavimo knjige na sto i pripremimo sve za moj govor (pripremimo mikrofon i slične stvari). Tada dolaze učenici i pažljivo slušaju moju prezentaciju. Nakon toga izaberu jednu knjigu koju mogu da zadrže. Taj proces ponavljamo u svim školama u koje stignemo da odemo taj dan. S vremena na vrijeme zna biti naporno hodanje od jedne škole do druge, ali je istovremeno i veoma zabavno.
Kako djeca reaguju kada im pokloniš knjigu?
Veoma su uzbuđena. Znalo se dešavati da mi djeca prilaze i pitaju koliko koštaju knjige i ja sam toliko sretna i zahvalna što im mogu odgovoriti da ne koštaju ništa, da su besplatne.
Koncept “Knjiga za laku noć” sam osmislila poptuno sama. Međutim, trebala mi je pomoć. Moj djed je penzionisani advokat i on je sredio sve pravne stvari, a mama mi od samog početka pomaže oko rasporeda.
Sa kakvim problemima si se susretala u svom radu i kako si ih rješavala?
Najveći problem je bio kako proširiti glas o tome da ovakav projekat postoji. To mi je bilo jako teško i morala sam svima koje poznajem govoriti o tome šta radim i kako mi mogu pomoći.
Očito je da si u tome i uspjela jer je tvoj plan bio da za godinu dana prikupiš 500 knjiga i pokloniš ih, ali ti si za nepunih osam mjeseci skupila i tri puta više! Da li si to očekivala?
Iskreno, bila sam, i još uvijek sam, oduševljena time što sam prikupila toliko knjiga za samo godinu dana! Smiješno je to što sam, kad sam postigla svoj cilj, pomislila da sam se previše nadala. Mislila sam da je previše očekivati i 500 knjiga i tada mi se to činila kao velika brojka!
Da li djeca sama izaberu knjigu?
Da. Uvijek ponesemo više knjiga tako da svi mogu izabrati. Ponekad im pomognem u izboru, naročito ako mi kažu kakve knjige vole da čitaju ili koje ih teme interesuju.
Jesu li su neke knjige posebno omiljene među djecom koju upoznaješ?
Da, ima ih nekoliko. Serija knjiga “Gregov dnevnik”, “Nikkini dnevnici”, “Magična kućica na drvetu” i “Kapetan Gaćerone”.
Mislila sam da je previše očekivati i 500 knjiga i tada mi se to činila kao velika brojka!
Šta je najljepše što ti se desilo u okviru projekta “Knjige za laku noć”?
Prošle godine sam dijelila slatkiše maškarama i odjednom mi je prišlo dvoje djece. Tražili su slatkiše i tu mi nije bilo ništa čudno. No, onda su se nakon nekoliko minuta vratili i rekli mi da su vidjeli natpis “Knjige za laku noć” u mom dvorištu i da su me se sjetili jer sam poklanjala knjige i djeci u njihovoj školi. I sama sam učenik i znam da se ne sjećam većine okupljanja na koja smo išli u školi. Baš zbog toga sam počastvovana što su se njih dvoje sjetili da sam bila u njihovoj školi i poklanjala knjige.
Pravi si zastupnik pisane riječi i dok si na svom putu ostvarivala snove druge djece o tome da imaju svoje knjige, i tebi se ostvario jedan san: upoznala si svoju omiljenu književnicu Margaret Peterson Hadiks. Kako se desio taj susret?
Sve je počelo kada su me u jednom intervjuu pitali ko mi je omiljeni pisac i ja sam odgovorila „Margaret Hadiks, naravno”. Pošto gospođa Hadiks živi u centralnom Ohaju, pročitala je članak u novinama o meni, vidjela je da sam je spomenula i toliko je bila polaskana time da mi je poslala kutiju svojih knjiga za “Knjige za laku noć” , kao i pismo namijenjeno meni! Bila sam jako uzbuđena! No, sve to nije bilo ništa u odnosu na to koliko sam bila sretna kada sam je upoznala na potpisivanju jedne njene knjige. Čak sam napravila i selfi s njom! Prepoznala me i prišla mi da razgovara sa mnom. Iako je poznata u cijelom svijetu, ponaša se potpuno normalno, što mi je super. Bila je jako ljubazna i zaista sam presretna što sam je upoznala. Razgovarale smo o svemu i svačemu, najviše o knjigama uopšte, o njenim knjigama i “Knjigama za laku noć”. To je bilo jedno predivno iskustvo za mene.
Bacala si novčić na utakmici tima Klivlend Brauns. Kako je došlo do toga?
Tim Brauns imaju program koji se zove “Daj 10” na kojem ljudi obećaju da će svake godine obaviti po deset sati društveno korisnog rada. Kada sam otišla da se prijavim za taj program, žena koja je tu radila me pitala da li mislim da mogu obaviti deset sati društveno korisnog rada. Odgovorila sam joj tako što sam joj pružila svoju vizit karticu i ispričala joj o “Knjigama za laku noć”. Bila je toliko impresionirana mojom pričom da je odlučila da je postavi na WEB stranicu programa “Daj 10”. Nakon toga mi je stigao mejl u kojem me tim pitao da li želim da bacam novčić na njihovoj utakmici. Ja obožavam fudbal i naravno da sam pristala!
Megan Voren i Margaret Peterson Hadiks
Sve je počelo kada su me u jednom intervjuu pitali ko mi je omiljeni pisac i ja sam odgovorila „Margaret Hadiks, naravno”. Pošto gospođa Hadiks živi u centralnom Ohaju, pročitala je članak u novinama o meni, vidjela je da sam je spomenula i toliko je bila polaskana time da mi je poslala kutiju svojih knjiga za “Knjige za laku noć”.
Kako si se osjećala u tom trenutku, na stadionu?
Kada je došlo do trenutka da bacim novčić, nisam bila toliko ni nervozna dok nisam vidjela koliki su fudbaleri! Naspram mene su bili visoki poput planina! Bila sam presretna!
Kako stižeš da posjećuješ druge škole i skloništa za beskućnike tokom školske godine?
Uglavnom to radim kada u mojoj školi nema nastave, a u drugim školama ima (za vrijeme nekih praznika). U skloništima za beskućnike poklanjam knjige vikendima jer su samo tada otvorena.
Podijelila si toliko knjiga, a koju bi ti izdvojila kao omiljenu?
Imam mnogo omiljenih knjiga i teško mi je da izaberem samo jednu, ali ako bih morala, onda bi to bila “Alisa u zemlji čuda”.
Ko je sve u timu “Knjiga za laku noć”?
U timu su, osim mene, moja mama Šenon, baka Keren i djed Gari.
Dobila si mnogo nagrada za svoj volonterski rad. Koliko ti one znače?
Mnogo mi znače sve nagrade! Kada sam počela cijelu priču oko “Knjiga za laku noć” nisam ni sanjala da će me ljudi zbog toga prepoznavati. Zaista sam zahvalna na svakoj prilici koju mi je ovaj projekat pružio i na svim ljudima koje sam upoznala tokom ove dvije godine.
Imam mnogo omiljenih knjiga i teško mi je da izaberem samo jednu, ali ako bih morala, onda bi to bila “Alisa u zemlji čuda”.
Kakvi su ti planovi za budućnost?
Voljela bih da nastavim poklanjati knjige djeci kojoj trebaju, ali bih željela da se ta priča proširi na cijeli Ohajo. Planiram da doniram knjige barem dok ne počnem studirati. Lično, voljela bih da jednog dana studiram na Univerzitetu Prinston i da postanem advokat.
Pročavrljale smo o svemu, razmijenile mišljenja o najdražim knjigama i obje poželjele da se „Knjige za laku noć“ prošire po cijelom svijetu. Meagan je pokrenula ovaj projekat u svojoj zemlji, ali ko kaže da se tu priča mora i završiti? Neka “Knjige za laku noć” postanu inspiracija za to da poklonite knjige djeci koja ih nemaju, djeci koja će u njima naći svog najboljeg prijatelja. Jedan njihov osmijeh će vam biti nagrada za sve. Dovoljno je samo zrnce čarobne prašine iz predivnih bajki da ovaj svijet postane ljepši.
Uvijek sa olovkom u ruci jer volim da pišem. Zaljubljena u život i pisanu riječ. Po struci diplomirani novinar, u duši filantrop, a između toga prevodilac za engleski jezik. Volim kafu, crnu čokoladu i bademe. Mrzim nacionalizam, rat i zlobu.
