Pričajmo o Dejanu, četrnaestogodišnjaku osvajaču 136 zlatnih, 34 srebrnih i 25 bronzanih medalja

Kada se spoje trud i zalaganje, sa neizmjernom podrškom i ljubavi roditelja, onda je uspjeh zagarantovan i prepoznat, a čak i nagrađen stotinama medalja. Dejan Janjić je četrnaestogodišnji đak generacije, devetog razreda OŠ Petar Petrović Njegoš Banja Luka. Međutim, ono što ga dodatno izdvaja jeste njegov uspjeh u karateu. Osvojio je 136 zlatnih, 34 srebrne i 25 bronzanih medalja. To bi zasigurno bilo nemoguće bez podrške njegovih roditelja, zbog čega smo odlučili razgovarati sa mamom Renatom o tome kako je izgledao njegov razvojni put, kao i koliko odricanja, ali i predanosti je bilo neophodno za uspjeh.

“Dejanov upis na karate je došao nekako spontano. Suprug Milorad je smatrao da je učenje i bavljenje borilačkom vještinom korisno radi samoodbrane,a ja sam karate doživljavala i kao odličan način za uspostavljanje unutrašnjeg sklada i smirenosti. Dejanov razvojni put do danas je satkan prvenstveno od njegove upornosti da ne odustaje nikad, da se maksimalno ulaže, a tu su i fizičke predispozicije koje su mu išle u korist:izdržljivost i brzina”.

Na pitanje koliko odricanja je bilo potrebno za uspjeh, kako njegov, tako i njih, roditelja, Renata odgovara kako bi to prije nazvala maksimalnom posvećenošću, počevši od Dejana koji niti jedan trening nije izostajao izuzev neke bolesti ili iz dobro opravdanog razloga, a zatim suprug koji je radio i po šesnaest dnevno da bi mogao da pokrije finansijske troškove za putovanja i učešća na takmičenjima, za opremu, profesionalna kimona, članarinu i ostale troškove. Tu je takođe zalaganje njegovog trenera Draška Milovanovića i KK,,Bushido”, koji je u njemu od malena prepoznao nešto i forsirao da to izađe na djelo i rezultate. Naravno tu je i njena uloga majke u nastojanju da ga proprati, a dodaje kako je imala tu privilegiju da većinom nije morala raditi te je mogla u potpunosti da mu se posveti.

“Naravno da je ključno i finansijsko podupiranje, jer trud i talenat u današnje vrijeme ne mogu doći do izražaja bez popratnih troškova, a što je ponekad nemoguće ispratiti. Ali nastojali smo da uvijek obezbjedimo sve što je potrebno, da to bude prioritet, a da se na nekim drugim poljima i uskratimo za neke stvari. Što se tiče pravih, istinskih vrijednosti, mislim da se to ne ugrađuje nego uzgaja”.

Uprkos tome što kao i većina njegovih vršnjaka provodi dosta vremena na računaru, igrajući igrice, ona to ne smatra pogrešnim, ako se pri tome ne zanemaruju druge obaveze i prioritete, od kojih zavisi i njegov prosječan dan. “Ako ima učiti puno, onda uči, a ako nema onda izlazi vani sa društvom”, dodaje ona. Nekada provede dan i u kući samo, a kada su neki vanredni treninzi,ali i redovni koji su u večernjim satima onda se odgađa sve što može da se odgodi, tako da je veoma često u situaciji da ne može otići na rođendan nekom drugu pa čak i rodbini.

Kada su u pitanju pripreme za prvenstva, treninzi su veoma intenzivni, a budu svakodnevno po tri sata. U jutarnjim časovima jedan, a naveče dva sata. Tada zna doći i do upale mišića, ali Dejanova posvećenost i volja prevazilaze sve. Na putovanjima ga roditelji prate, kada god to mogu, jer njemu mnogo znači da ga gledaju. Međutim, ono što im je bilo teže, kako ističe Renata jeste prepuštanje samom treneru u Suboticu na dva dana, kada je Dejan imao samo šest godina.

S obzirom na to da Dejanove odluke nisu nerealne i uglavnom se tiču upisa u srednju školu, fakultet, kao i vannastavne aktivnosti, Renata i njen suprug uglavnom poštuju njegove odluke. Ne određuju mu posebne mjere, jer smatraju da kompromisom sa njegovim željama, ukusima i shvatanjima postižu uspjeh.

U vremenu iskrivljenih vrijednosti, veoma je važno djecu podsjetiti na one prave, istinske. Renata poručuje kako je veoma važno provoditi vrijeme sa djecom uz bezuslovnu ljubav i razumijevanje dječijih potreba, ali i njihovo usmjeravanje šta je dobro, šta nije.

Renata vjeruje i da smo to dobili rođenjem, a da problemi nastaju kad dijete odrasta okruženo iskrivljenim vrijednostima i ukoliko mu vi kao roditelj ne ukazujete na to sta je loše, šta dobro, dijete se jako teško može izboriti samo i potpada u razne faze nezadovoljstva koje se manifestuju kroz ružno ponašanje.

Oduvijek je savjetovala Dejana da nikad ne započinje prvi niti svađu niti tuču, ali isto tako i da ako ga neko napadne,mora da se brani, kao i to da sve što radi sada, radi za svoju bolju budućnost. Roditeljima savjetuje da provode što više vremena sa djecom i uživaju u tome, jer djeca osjetu iskrenu emociju, a to im je kako navodi “gorivo” za njihove “vožnje kroz život”.