Praktična LolaŽivot

Banjaluka u strasnom tango zagrljaju

Svi zaljubljenici u sci-fi, ali i brojni kvantni fizičari, matematičari, astrofizičari i drugi naučnici su godinama “razbijali glave” pitajući se da li postoji paralelna stvarnost i putovanje kroz vrijeme. Ljudi su od davnina bili fascinirani mogućnošću postojanja nekih drugih realnosti…

Redakcija

Svi zaljubljenici u sci-fi, ali i brojni kvantni fizičari, matematičari, astrofizičari i drugi naučnici su godinama “razbijali glave” pitajući se da li postoji paralelna stvarnost i putovanje kroz vrijeme. Ljudi su od davnina bili fascinirani mogućnošću postojanja nekih drugih realnosti i nekih drugih svjetova, osim ovog našeg. Zamislite samo da se u treptaju oka nađete u toj paralelnoj dimenziji kada vam se ova u kojoj ste baš i ne dopada. Ili da se, dok pucnete prstima, nađete u 1899. godini u  kojoj  su Nabokov, Hemingvej i Borhes zaplakali na rođenju.

Ne znam da li će neki veliki umovi dokazati da takvo nešto zaista postoji. Ne znam ni da li vjerujete i u najmanju  mogućnost postojanja takvog nečega, ali ja prije nepuna dva mjeseca kročih u jednu potpuno paralelnu dimenziju. I u neko drugo vrijeme. Bez uređaja za teleportaciju. Ili poznavanja grananja struktura multiverzuma.

Prosto odšetah na sopstvenim nogama bez patika koje lete ili ćilima koji lebdi i ušetah u salu KUD-a “Pelagić” . Nisam ni slutila da ću tu na pragu iza sebe ostaviti stvarnost kakvu poznajem i zateći se u sasvim novoj. U prvih nekoliko sekundi pomislih da sada znam kako se osjećala Alisa u zemlji čuda nakon što je, trčeći za bijelim zecom, upala u rupu. Zbunjena baš poput Alise, sjedoh sa strane da si dam vremena i shvatim gdje sam.

Ne znam da li će neki veliki umovi dokazati da takvo nešto zaista postoji. Ne znam ni da li vjerujete i u najmanju  mogućnost postojanja takvog nečega, ali ja prije nepuna dva mjeseca kročih u jednu potpuno paralelnu dimenziju. I u neko drugo vrijeme. Bez uređaja za teleportaciju. Ili poznavanja grananja struktura multiverzuma.

Sa zvučnika u uglu dopiru remek djela Astora Pjacole, ispunjavaju svaki kvadratni metar sale, ulaze u svaku pukotinu u parketu, putuju hodnikom, klize niz ogledala i griju srce. I neki ljudi plešu tango. Kao da ništa drugo ne postoji. Niti je ikada postojalo. Niti će išta nakon toga postojati. Prisutni tada i tamo, svakim dahom i damarom.

Nestvaran prizor me natjera da pomislim kako sigurno sve sanjam. Namjerno zaškripah stolicom po podu da provjerim hoće li ih taj zvuk trznuti, hoće li se svi raspšiti po sali poput šećerne pjene, a ja probuditi. Ništa od toga se nije desilo. I dalje su plesali čuvajući onaj zagrljaj poput stare porodične dragocijenosti.

Ne lažem vas, majke mi. U doba jeftinih nota i rima, u “grandparadno” doba,  postoji mjesto u našem gradu gdje vam Osvaldo Puljeze, Karlos Di Sarli, Dino Saluzi , Huan Maria Solare, Astor Pjacola i mnogi drugi na  uho šapuću: “Sakrij se ovdje”.  Ne lažem vas, majke mi. U doba kada više gledamo u displej telefona nego jedni drugima u oči, u kojem se jednostavno ne stižemo ili ne želimo zagrliti, u kojem muškarci i žene po kojekakvim klubovima cupkaju u mjestu pazeći da ne pokvare frizuru, u doba u kojem se stvarnost uljepšava u fotošopu, kažem vam, u našem gradu postoje ljudi koji u toj paralelnoj dimenziji plešu tango i .ebe im se živo i za frizuru i za kišu koja vani pljušti.

Svjesni samo trenutka, zagrljaja i sebe u njemu. I sebe van njega. Onog ja, nedotjeranog u fotošopu.

Nestvaran prizor me natjera da pomislim kako sigurno sve sanjam. Namjerno zaškripah stolicom po podu da provjerim hoće li ih taj zvuk trznuti, hoće li se svi raspšiti po sali poput šećerne pjene, a ja probuditi. Ništa od toga se nije desilo. I dalje su plesali čuvajući onaj zagrljaj poput stare porodične dragocijenosti.

I ne savladavaju samo korake, savladavaju sami sebe… I ne grle samo partnera već i svoje slabosti, snove, uvjerenja, nade, strahove, snagu, slutnje, sebe… I ne čuju samo Pjacolu  i Puljezea, već i svoj i partnerov dah i sve one glasove koje inače u sebi utišamo jer nemamo vremena stati i čuti se.

I dok ne izmisle spravu za teleportaciju znajte da prelazeći jedan prag u našem gradu možete ušetati u jednu potpuno drugu dimenziju u kojoj ćete se osjetiti živim onako kako odavno niste.

Prešla sam taj prag opet i opet i opet. I ta paralelna stvarnost je uvijek nepogrJešivo bila tamo, umirujuća poput čaše toplog mlijeka sa medom. I svaki put se osjećam kao Alisa u zemlji čuda nestrpljiva da saznam “How deep is this rabbit hole”.

Autorka: Nives Jakovljević

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije