“Oduvijek sam smatrala da su humanitarne akcije najuobličeniji dokazi nefunkcionisanja države. Prebacivanje tereta odgovornosti i bremena krivice na građane umjesto preuzimanja kontrole nad situacijom i rješavanja konstantnih problema u oblasti socijalnih i zdravstvenih pitanja. Oduvijek sam smatrala da su humanitarne…
“Oduvijek sam smatrala da su humanitarne akcije najuobličeniji dokazi nefunkcionisanja države. Prebacivanje tereta odgovornosti i bremena krivice na građane umjesto preuzimanja kontrole nad situacijom i rješavanja konstantnih problema u oblasti socijalnih i zdravstvenih pitanja.
Oduvijek sam smatrala da su humanitarne akcije jedinstvo selektivnog spašavanja života i privremenog smirivanja talasa nezadovoljstva i bujice neorganizovanosti.
Oduvijek, a evo i sada.”
28.5.2014.
Tog dana je na eTrafika.net objavljen tekst pod naslovom “Humana anarhija”.
A treba preuzeti odgovornost za pisanu riječ, za svaku svoju riječ, zar ne?
Pisana riječ je odgovornost, a zapisana zakon.
Oduvijek, a evo i sada, 11.11.2016, vjerujem da nije na građanima da spašavaju živote svojih sugrađana nego na državi da kreira sistem koji će svima pružiti zaštitu i sigurnost.
Oduvijek, a evo i sada, vjerujem da je apsurd da iz svojih džepova finansiramo plate foteljaša koji nam ne mogu obezbijediti ni minimum građanske zaštite – socijalnu i zdravstvenu sigurnost.
Ali…
Isto tako znam da smo izabrali fotelje koje su nas davno zaboravile.
Kao građane.
Kao aktere demokratije.
Kao sisare sa pravom na život.
I isto tako znam da, ma koliko polizano, nalizano i izlizano bilo…
nečije malo je i dalje nekima zaista mnogo.
Malo nade.
Malo vjere u neka bolja sutra i osunčana jutra.
Malo hvale.
Malo onog “biće to sve okej”.
Zapravo, kako je to uopšte malo?
Djeci svjetlosti je to mnogo.
Napravili su čestitke za Novu godinu.
Politički korektno bi bilo reći da su Djeca svjetlosti lica sa autizmom.
Ali, ja ne znam da budem korektna.
Barem ne u nekorektnom sistemu.
Prije bih rekla da su mali ljudi napravili veliku stvar.
Nastavili su da vjeruju.
U neka bolja sutra i osunčana jutra.
I ti mali sanjari žele samo da neko vjeruje u njih.
U njih i s njima.
Jer neće njihova prodaja čestitki, a ni vaša kupovina istih promijeniti sistem.
I neće vaša marka, dvije, tri ili dvadeset okončati put ka svjetlosti.
Neće.
Ali hoće im dati nadu.
Da ih neko vidi i da je nekome je*eno stalo do osunčanog jutra 2017.
A zar to nije dovoljno?
Za promjenu cijelog jednog svijeta?
Malo nade da zaista može biti drugačije.
Za fotografije se pobrinula Artist at Camera,
a za odgovor na pitanje koliko malo zaista vrijedi se pobrinite vi.
Pitajte Djecu svjetlosti.
