Biće da je riječ o nepisanom pravilu. Ljudi koje svijet smatra “velikim” su oni kojima nije naročito stalo do toga da li i šta svijet uopšte misli o njima. A biće i da upravo u tom odsustvu interesa za društvenim…
Biće da je riječ o nepisanom pravilu.
Ljudi koje svijet smatra “velikim” su oni kojima nije naročito stalo do toga da li i šta svijet uopšte misli o njima.
A biće i da upravo u tom odsustvu interesa za društvenim odobravanjem leži tajna njihove veličine.
Da su naročito brinuli o tome šta svijet ima da kaže na svaki njihov korak, da li bi ikada dokoračali do samih zvijezda? Da su slušali masu, da li bi ikada (p)ostali svoji?
Da se, evo, jedna Marija Magdalena Ditrih u svoje vrijeme ponašala onako kako je to doba diktiralo, da li bismo mi danas uopšte znali ko je ova žena? Da, eto, ta jedna Marlin Ditrih nije tantalovski rušila konvencije svoje generacije, brisala granice rodnih uloga, bila uvijek svoja, a nekako uvijek drugačija, da li bismo je zaista danas slavili? Veličali kao filmsku, kabare i modnu ikonu? Kao simbola slobodnog duha, kao fizičko utjelovljenje koncepta “žene s mudima”, kao sliku i priliku cijelog jednog zlatnog doba Holivuda?
A muda su joj stvarno bilo potrebna za sve što je htjela da bude.
Da je rođena 2001. bilo gdje u svijetu, a ne 1901. u Berlinu, ista bi je tantalovska muka snašla na putu do zvijezda. Jer kako tada, tako i danas, u 21. vijeku, kontroverza bi je pratila gdje god bi krenula, svaki put kad bi napravila potez van kruga isceniranog, već režiranog.
Ne, nije bila prva, a ni posljednja žena koja je stameno nosila androginiju u sebi i na sebi, ali jeste bila prva koja je androgenu modu pretočila u umjetnost, pri tome otvoreno i slobodno noseći svoju biseksualnu orijentaciju, ne mareći uopšte za onaj dio javnosti koji je imao problem sa zapletima i raspletima u njenom krevetu.
Ne, zaista nije bila prva koja je odstupala, prva koja je crno-bijelom filmu davala cijeli spektar boja samom svojom pojavom, a ni prva koja je kabareu obezbijedila poptuno pravo na status forme “velike umjetnosti“. Nije, ali jeste bila prva Njemica koja je na velika vrata zakoračila u elitni i elitistički krug Holivuda i jeste bila jedna od rijetkih koja je, zarad svojih ličnih uvjerenja, bila spremna da odbije sva mala blaga ovog svijeta, sva materijalna htjenja i imanja.
Jer, Marlin je bila čovjek.
Zaista veliki.
Biće da je i to nekakvo nepisano pravilo.
Da bi bio veliki čovjek, poželjno je da prevashodno budeš čovjek.
Uz sav taj glamur, uz sve to blještavilo scene, uz sav taj šou, uspjela je da sačuva ono univerzalno ljudsko mjesto u sebi. Ono koje, na kraju filma, ne poznaje “čiji si ti čovjek” nego samo “kakav si”. Zbog tog mjesta, odbila je lukrativnu ponudu čelnika Trećeg rajha da u svojoj rodnoj Njemačkoj bude najplaćenije ime scene, broj 1, 2 i 3 na filmskom platnu, zvijezda vodilja cijelog režima. Odbila je da bude svjedokinja terora, iako je vrlo dobro znala šta to znači, da se možda nikada neće vratiti svojoj kući. Odlučila je da godine Drugog svjetskog rata, kao oficijelno američka građanka, provede na drugoj strani ratne bare, uz savezničke sile, te da, kao slavno ime od uticaja i žena sa pozamašnim primanjima, da svoj doprinos borbi protiv destrukivne ćudi fašizma.
Zajedno sa nekolicinom holivudskih Nijemaca i Bilijem Vajlderom, austrijsko-američkim režiserom, producentom i scenaristom, osnovala je fond čijim sredstvima je još kasnih 30-ih godina prošlog vijeka Jevrejima i političkim disidentima omogućeno da pobjegnu iz fašističke Njemačke. Cijelu jednu platu je dala za pomoć ratnim izbjeglicama, a tokom tih kobnih četrdesetih, svojim performansima je budila borbenost duha širom frontova savezničkih trupa. Ili kako je to Vajlder jednom slikovito prikazao, “provela je više vremena na prvim ratnim linijama nego sam Ajzenhauer”.
A to, ipak, izlazi van okvira nastupa.
Nastupala je prvenstveno kao čovjek, a tek onda kao Marlin Ditrih, zlatna zvijezda zlatnog Holivuda.
Po završetku rata, odlikovana je Medaljom slobode te Ordenom Legije časti. Za cijelu priču o Marlin u doba rata se veže i poglavlje u kojem se ona odriče rođene sestre zbog njenog sudjelovanja u nacističkom režimu. Da li je princip jači i od krvi – hrana je, svakako, za razmišljanje.
Ipak, ono o čemu uopšte ne bi trebalo razmišljati, a ni raspravljati, jeste da je ova “žena s mudima” sasvim opravdano pronašla svoje mjesto pod suncem istorije. A kada su u pitanju ljudi obasjani reflektorima istorije, sigurno je i da je najpametniji potez prepustiti njima da govore u svoje ime. Oni to znaju najbolje.
U to ime, slijedi fragment iz jednočasovnog radijskog intervjua sa Marlin Ditrih, snimljenog u Hjustonu 1969. godine. S druge strane razgovora je čuveni američki radijski voditelj, Džej Kent Heklmen, čijoj unuci bi trebalo zahvaliti na tome što je omogućila da ove riječi Marije Magdalene iz Holivuda ugledaju svjetlo dana. To je već zasebna priča.
Prisjećajući se tog sata sa Marlin, Heklemen je kazao:
Gospođica Ditrih je pristala na intervju pod uslovom da bude snimljena u bekstejdžu pozorišta. Nisam imao nikakav problem s tim, cijelom intervju je dala taj osjećaj “zavaljenosti u sofi” i to mi se činilo nekako sasvim prikladnim.
Tako zavaljena u sofi, gospođetina je o samom perfomansu imala da kaže:
Tajna svakog perfomansa jeste u sposobnosti da se koncentrišeš do te mjere da svako ko te sluša ne može da misli ni o čemu drugom. To je naročito teško s pjesmama, jer pjevam na mnogo različitih jezika, i ne razumiju svi šta zaista govorim. Ipak, treba da ih održiš u transu i zaista šta sam srećna što to mogu i da učinim.
A o čemu se još pričalo, saznajte pukim skrolanjem.
Heklmen: Šta Vi, gospođice Ditrih, činite kako ne biste podlegli poniznom laskanju? Jer, već dobar niz godinama vas hvale, a neki vas čak i obožavaju.
Ditrih: Pa, smatram da, ako čovjek posjeduje bilo kakvu inteligenciju, ne može podleći obožavanju. Jer, ljudi obožavaju mnogo stvari. Među ostalim, i stvari za koje lično smatraš da su poprilično bezvrijedne, tako da ne možeš to obožavanje ni shvatiti previše ozbiljno.
Heklmen: Postoje glumice koje, kako stare, s godinama i dalje pokušavaju da sačuvaju taj nevini mladalački izgled na sceni. Da li zavidite na ovim godinama?
Ditrih: Ne, Gospode Bože, ne, zašto bih? Mislim da se ne može zaviditi na nepromjenljivim stvarima. Ako si iole inteligentan.
Heklmen: Ne zavidite na stvarima na koje ne možete da utičete?
Ditrih: Tačno tako.
Amerika ima taj kompleks mladosti.
Kad sam ja lično u pitanju, naprosto obožavaju da me čine starijom. I zaista ne vidim zašto je to potrebno, jer je dovoljno loše i ovako kako je, ali možda bolje izgleda u štampi ako imam 102 godine, a i dalje hodam po sceni i to bez štaka.
Kult mladosti postaje sve izrazitiji, a poprilično je loša stvar. Toga nema u Evropi uopšte. Mislim da je razlog u tome što Amerika i dalje sebe smatra mladom nacijom. Ja ne mislim da jeste, trebalo bi da više prestane s tim.
Mislim da su dovoljno dugo bili mladi.
Trebalo bi da odrastu.
Heklmen: Moglo bi se reći da ste seks simbol, seks simbol u stilu Merilin Monro i njoj sličnih.
Koristili ste to, koristili ste to u prošlosti s razlogom.
Ditrih: Nikada nisam koristila svoje tijelo.
Igrala sam uloge u kojima su noge bile korištene, u kojima je tijelo bilo korišteno, ali u životu, to nikada nisam činila.
Heklmen: Eksploatacije su ostale isključivo na ekranu?
Ditrih: Upravo tako.
Heklmen: Vi ste tip osobe za koju bi mnogi muškarci željeli da su je voljeli ili barem osjećali da je vole. Mislite li da je priroda ljubavi nešto što se mijenja? Na primjer sada, kada hipi hoće da kaže “želim ljubav”, on zapravo kaže “ljubav i mir”.
Ditrih: Mislim da se prava ljubav nimalo nije promijenila. Iako ljudi svakave veze nazivaju ljubavlju, i sami znaju da to nije to. To kažu samo zato da bi vezu učinili vrijednom, da bi je učinili dopustivom.
Znaš ono, kad djevojka kaže “ali ja ga volim” samo kako bi opravdala zašto živi s njim. To ne mora da bude tako, jer prava ljubav se nije promijenila, a najveća ljubav od svih se nikada neće i promijeniti.
Majka priroda.
Heklmen: Kako se opuštate?
Ditrih: Mislim da to uopšte i ne radim.
Vidiš, u našem jeziku, njemačkom ili francuskom, ne postoji riječ kao što je “relax”. To je američki izum. Mi nemamo taj osjećaj kao Amerikanci – “Sada je sedam i nešto i moram da popijem piće i da se relaksiram.”
To nije pod moranje u Evropi. U Evropi, čovjek pije zato što voli da pije.
Uspjeh u Americi mnogo znači muškarcu. I mnogo znači njegovoj ženi i porodici. Jer postoji to neko generalno uvjerenje da je uspjeh sinonim za sreću. Ali, kao što znaš, nije.
Zapravo, uspjeh i sreća uopšte ne idu zajedno.
Amerikanac strijemi uspjehu i radi previše naporno kako bi dobio bilo šta, malo više novca, povišicu ili nešto tome slično. I zbog toga gubi sva zadovoljstva života. U Evropi, imaš auto. Imaš ga 15 godina, poliraš ga i pereš i voliš ga, ali ovdje je drugačije. Ljudi ne vole svoja auta zato što znaju da će već sljedeće godine kupiti novi. I sve se uzima preko kredita. Ne posjeduju te stvari, ali onda kupuju još stvari, mnogo više nego što im je zaista potrebno, jer na kredit je. To ne donosi sreću. Jednostavno ne donosi.
Imovina te ne čini srećnim.
Heklmen: Zašto volite Hjuston?
Ditrih: Pa, oduvijek sam voljela Teksas, jer sam upoznala sve ljude iz Teksasa za vrijeme rata, 36. divizija.
Oduvijek smo ih obožavali jer su bili tako užasno uobraženi zbog toga što su iz Teksasa. Kada su preuzeli jedno malo selo i osnovali školu, svima su rekli da je Teksas prestonica Sjedinjenih Američkih Država.
Heklmen: Šta je još ostalo za Marlin Ditrih, što možda do sada nije učinila ili što možda želi da radi u većoj mjeri?
Ditrih: Ništa. Ne, ne, apsolutno nikakva nova ambicija.
Heklmen: Želite li da nastavite raditi ovo što radite?
Ditrih: Da, da izvršavam svoju dužnost, to je sve.
Te godine, te 1969. Marlin Ditrih je imala 68. godina.
Umrla je 6. maja 1992. u Parizu.
Zapravo, nije. Ovo je laž.
Marlin Ditrih je velika.
Veliki ljudi ne umiru.
Biće da je to jedino pravo nepisano pravilo.
Naslovna fotografija: Stage Fright
