LjudiRadoznala Lola

Je li milosrđe ubiti nekog ko je u bolovima i umire ili je to i dalje ubistvo?

Zima je. Iz dimnjaka u malom prigradskom naselju dim tek upaljene vatre u kući bojom se ne razlikuje od dima iz auspuha kola koja se pale. Trudnica na ulici mimoilazi se sa dječakom, koji je pošao u posjetu bolesnom djedu….

Maja Mihajlović

Zima je. Iz dimnjaka u malom prigradskom naselju dim tek upaljene vatre u kući bojom se ne razlikuje od dima iz auspuha kola koja se pale. Trudnica na ulici mimoilazi se sa dječakom, koji je pošao u posjetu bolesnom djedu. Rak. Dječak ne zna zašto se to dogodilo, samo zna da djeda boli, da ga strašno boli i da svaki put čuje, skriven iza vrata, molbu da se sve jednom završi, čuje drhtavi, koji pita zašto mu ne pomognu, kad je svakako sve gotovo. U njegovoj maloj glavi se stvara haos: ne želi da djed ode, ali ne želi ni da ga boli više.

Pomislite – ljekar ste.

Pomislite – znate da čovjeku nema spasa.

Umrijeće. Bol je svakim danom sve gori.

Bolest ga jede.

Ne možete mu vratiti zdravlje.

Ne možete stišati bol.

Više nema morfija koji može bar smanjiti patnju, bar uspavati na koji sekund izmorenog čovjeka. A sve što on želi je da bol prestane. Život mu je svakako gotov.

Pomislite – neko plače, moli vas, kune Bogom da mu pomognete, da ga spasite smrću. Pomislite – možete da birate, na vama je odluka. Da li biste mu dali poslednju dozu ljekova i uspavali, napokon uspavali ili biste gledali kako se na vaše oči tijelo dezintegriše, a oči preklinju da ih sklopite?

streetbioetPomislite – za onaj dim iz nečijeg ognjišta naložene su poslednje zalihe drva, nasječenih u poslednjoj šumi u vašem gradu. Kiseonika je sve manje, sve se teže diše, a kola i dalje uporno kreću svako jutro ka svom odredištu. Njihov vozač nema vremena da misli ni na dim iz auspuha ni na djecu u parku, koja za trideset godina neće imati vazduha. Neće ga biti ni za dijete koje raste u stomaku trudnice. A to dijete je posebno. Tako su joj rekli. Genetske manipulacije koje su urađene to joj mogu garantovati. Ona im vjeruje. Ona želi da, iako to malo biće neće imati oca, ima savršen život. Zato se i podvrgla svim novim eksperimentima.

Nemoguće? Ne. Daleko? Ne.

Realne situacije svakog dana. Mogućnosti koje nam je otvorio tehnološki napredak beskrajne su. Možemo da stvaramo, da manipulišemo i u sekundi – da uništimo. Često nismo ni svjesni šta se svakog trenutka oko nas dešava, kojom brzinom jurimo u neistražena polja i koliko važna pitanja ti ulasci u nova područja izazivaju. I koliko je važno gčasno ih postaviti.

A odgovori? Čemu treba da služe?

Treba da vam pomognu u odluci da li je pomoć da učinite kraj životu ljudskom biću ili da mu produžavate agoniju. Treba da učine da država vaš akt milosrđa ne smatra ubistvom, ako je milosrđe, da pravo definiše da je milosrđe. A da li je?

gattaca

Jedno od najpoznatijih bojnih polja današnjice jeste abortus. Pitanja da li treba da bude legalan, kada embrion postaje čovjek, gdje je granica odluke kolektiva, a gdje pojedinca – sva ova pitanja uključuju mnogobrjne aspekte – od biologije, medicine, etike, filozofije, religije, pravnog uređenja do političkog sistema. Baš kao i u pitanju eutanazije, genetskog inženjeringa, vještačke oplodnje, ali i masovne sječe šuma, zagađenja rijeka, uništavanja bilnjnih i istrebljenja životinjskih vrsta.

Da li je kratkotrajna korist hiljada preča od dugotrajne koristi miliona? Šta treba i može, a šta ne treba i ne može da se odlaže?

Kako bi se pojedinci snašli u svom svakodnevnim poslovima i kako bi društvo moglo da se razvija treba da postoje jasni odgovori šta je ispravno, a šta ne, šta je moralno, a šta ne. Trebaju nam uputstva, smjernice, vodilje.

Na tom tragu nastala je i razvila se i bioetika – etika života.

Sve je krenulo 1926. godine kada je Fric Jar htio da postavi jedan opšti životni imperativ – imperativ ponašanja i poštovanja svega živoga što nas okružuje. Od eksperimenata vršenih na životinjama i njihove etičnosti, preko ispitivanja na ljudima, otvarala su se pitanja i sumnje: “Kako postupiti ispravno i opšte korisno?”

river

Tako je 1970. godine Van Renseler Poter, američki biohemičar i onkolog uveo pojam bioetike kao polja koje treba da integriše biologiju, ekologiju, medicinu i cijeli sistem ljudskih vrijednosti. Na tom tragu se ispitivanja vrše i danas u okviru četiri glavna bioetička principa: Autonomije to jest znanja svih informacija prilikom donošenja dobrovoljnih odluka, neškodljivosti to jest nenanošenja zla i namjernog povrjeđivanja te opšte dobrobiti i pravičnosti.

Uskladiti sve ove okvire je teško, a i danas, četrdeset i šest godina od zvaničnog osnivanja ove grane primijenjene etike, daleko smo od konačnih odgovora. Oni se razlikuji od zemlje do zemlje, od prakse do prakse, dok se pitanja svakodnevno usložnjavaju.

Iako je cilj samo jedan: dobrobit ljudi i živog svijeta, donijeti (prave) odluke je teže nego što se može činiti. Kako odlučiti da li presaditi bubreg djevojci koja je prva na listi čekanja ili ga dati bogatom čovjeku, koji je nekoliko mjesta ispod nje, ali čiji život bi bio garancija za donaciju, koja bi osigurala kraj istraživanja i živote hiljada drugih već kroz nekoliko mjeseci?

Da li legalizovati surogat majčinstvo? Kako odrediti ko je tu majka – žena čiji je genestki kod ili ona u čijoj materici je dijete raslo, uzimalo kiseonik i ljubav? Da li je u redu vršiti vještačku oplodnju, kada jedan anonomni donor može oploditi više žena i dovesti u situaciju da godinama kasnije brat i sestra stupe u odnos ne znajući da su brat i sestra?

A tu su i sve naše potrebe. Struja. A struja traži hidroelektranu. A hidrelektrana može značiti i kraj za cijeli jedan ekosistem i zagađenje vode i manjak izvora. Trebaju nam drva za grijanje, za građu, za namještaj. A drva znače sječu šuma, a sječa šuma kraj životinjskih vrsta, manjak kiseonika i ugrožavanje života budućih generacija. I koliko je tu još pitanja: otpada, otrova i svega o čemu danas ne razmišljamo, jer mislimo da je sutra samo naše, a o prekosutra, o djeci naše djece i ne mislimo.

city

Zato je svako od ovih pitanja bitno. Njihova etička moć treba da kreira pravnu i političku. Moraju se postavljati granice, praviti usmjerenja i trase kojima se želi iči u svijetu koji sve manje djeluje nemoguće pretvoriti u scenu filma “Gataka”, kada roditelji “naručuju” dijete iz kataloga, birajući sve osobine svog nerođenog djeteta, a rođeni “prirodnim” začećem se smatraju nepoželjnim.

Kada je o starcu s početka priče riječ i ispunjavanju njegove želje, to bi bilo moguće u Holandiji, Belgiji, Irskoj, Luksemburgu i Kolumbiji, zemljama u kojima bi ljekar bio taj koji ubrizgava poslednju dozu lijeka, ali i u Švajcarskoj, Njemačkoj, Albaniji, Kanadi, Japanu i pet saveznih država u SAD-u, u kojima bi sam bolesni čovjek uzeo smrtonosnu dozu, koju bi mu donio tehničar. Za sada je samo ovih jedanaest zemalja legalizovalo eutanaziju ili asistirano samoubistvo.

A onaj dječak? On ne zna zašto djeda toliko boli ni zašto mu niko ne pomogne. Dječak ne zna ni još jednu stvar: da se njegova sličnost sa starcem kog je cijelog života zvao dekom ne vidi u ogledalu, jer mu je taj čovjek zaista djed. Njegova sličnost zapravo je identičnost. On jeste taj starac. Na neki način. Ali on nikada neće znati da su njegovi koraci – koraci klona.

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije